NIJE se uopće činilo kako će biti moguće napisati tekst pod ovim naslovom. Osim sveprisutne Svadbe koja je čak i nakon višemjesečne kino distribucije širom zemlje sposobna dupke napuniti Arenu na večeri otvaranja, ostatak hrvatskog filmskog programa nije obećavao. Zapravo, ne da nije obećavao, već smo njegov veći dio ranije pogledali (Bog neće pomoći, Žene, luđaci i malo dobrih pedera, Lijepa večer, lijep dan, Drugi dnevnik Pauline P., Glavonja) pa smo znali da među navedenima nema mnogo kandidata za top 5.

S druge pak strane, među filmovima koji su na Pulu došli premijerno (Male stvari, Koke, Kristalni planet) teško je bilo razaznati što nas čeka. No, kao što su festival prošle godine spasila dva sjajna dokumentarca, tako se ove godine pojavilo nekoliko mikro filmova koji su odskočili kvalitetom i učinili ovogodišnju Pulu jednom od kvalitativno najboljih u posljednjih nekoliko godina. Iz glavnog programa hrvatskih filmova na kraju smo s lakoćom složili ovih pet preporuka za gledanje.

5. Sitni lopovi (Mate Ugrin)

Film debitanta Mate Ugrina ovih je dana prikazan na prestižnom festivalu u Karlovym Varyma gdje je osvojio i nagradu kritike FIPRESCI, a projekcija u Puli bila je posebna s obzirom na to da je autor Puležan, a film većim dijelom snimljen upravo u Puli.

Film počinje scenom noćne akcije, odnosno sitne krađe koju mladić Rio (Gavrilo Jović) izvede na jednoj plaži na kojoj se odvija noćno kupanje. Rio radi kao pomoćni radnik u nekom restoranu, a povremenim sitnim krađama pomaže majci (Snježana Sinovčić Šiškov) koja njeguje oca (Izudin Bajrović) s uznapredovalim Alzheimerom.

Njegova krađa, međutim, ne prolazi posve nezapaženo - ugleda ga djevojka Andrea (Tea Ljubešić) koja radi u salonu za nokte, u koji navraćaju bogate turistkinje, pa nudi Riju da udruže snage.

Njihov mali udruženi zločinački pothvat dobro napreduje, no tu negdje do tada vrlo zanimljiva naracija počinje kašljucati, napetost ispuhavati i stječe se dojam da redatelj Ugrin nije siguran kamo dalje s ovom pričom o sitnim turističkim prekarnim radnicima. Za razliku od dojmljivog početka, kraju nedostaje snažnija poanta i smisao.

4. Ono što treba činiti (Srđan Kovačević)

Cjelovečernji dokumentarac Srđana Kovačevića još je jedan film koji je u Pulu došao s nagradama, među kojima su Grand Prix beogradskog Beldocsa i Filmskog festivala dokumentarnog filma u Ljubljani.

Nakon filma koji je prikazao borbu radnika tvornice ITAS da samoupravno spase tvornicu (Tvornice radnicima), Kovačević ovdje pokazuje kako funkcionira malo radničko savjetovalište koje je osnovalo nekoliko pojedinaca kako bi pomogli radnicima koji se nađu u nevolji.

Film kroz sekvence prepune muke, tuge, ali i smijeha daje uvid i u onu drugu, mračnu stranu kapitalizma, te ujedno pokazuje kako bi trebao izgledati pravi sindikalni rad. Da povremeno ne zapada u repetitivnost i da nismo prije njega gledali ipak nešto bolji film, ranije spomenuti Tvornice radnicima, sigurno bi dojam bio nešto bolji. Ipak, ako ste u prilici pogledati ga, svakako to učinite.

3. Svadba (Igor Šeregi)

Što god tko mislio o ovom filmu, on je u nekom godišnjem rezimeu nezaobilazan, i to ne samo fenomenološki, već je riječ i o sasvim solidnom filmu, narodskoj komediji kakve je hrvatska kinematografija zaboravila snimati.

Ovaj balkanski romkom sazdan na projektu vjenčanja Hrvatice i Srbina te odnosa između njihovih predrasudama i nacionalizmima opterećenih obitelji, za dobar dio gledatelja, ne samo u Hrvatskoj, već i u susjednim zemljama, pokazao se neočekivano katarzičnim.

Iz perspektive generala poslije bitke, formula se čini krajnje jednostavnom i logično se nameće pitanje kako ovakav film nije ranije snimljen. Jedan od odgovora je kako je to tip filma koji u hrvatskoj kinematografiji predstavlja izuzetak, a ne pravilo, a drugi odgovor nudi podatak kako je film 7-8 puta bio odbijan od umjetničkih savjetnika HAVC-a prije nego što je konačno dobio zeleno svjetlo.

Hoće li Svadba ostati izuzetak pa će se cijela priča o preporodu hrvatskog filma završiti sa Svadbom 2 ili će ovaj nevjerojatni uspjeh ipak ponešto promijeniti način razmišljanja domaćih filmaša i decision makera, možda ćemo vidjeti već na sljedećem festivalu.

2. Koke (Igor Jelinović)

Film koji je uz Svadbu izazvao najviše smijeha u Areni bio je dramedija ili gorka komedija Igora Jelinovića, još jednog debitanta koji zaista puno obećava.

Koke je obiteljska priča u čijem su centru dvije sestre, Tonina (Snježana Sinovčić Šiškov) i Tajana (Aleksandra Janković), od kojih je prva glava šire obitelji. Poduzetna, dinamična i energična Tonina brine za cijelu obitelj, sve mora znati i na sve utjecati - sigurno ste imali nekog takvog u obitelji - zna ponekad biti naporna, no većinom je ipak dobronamjerna.

No, kada dođe u priliku da prekrši obećanje dano sestri - kako će zajednički otkupiti treći kat kuće na Hvaru - te ga otkupi sama, bez sestrina znanja, započinje obiteljski sukob epskih proporcija. Njegov krešendo odvija se na ulici, u javnosti, i to s takvom snagom, bujicom riječi i uvreda da će scena bez sumnje ući u sve domaće filmske antologije, a u Puli je izazvala grohot smijeha.

Zaista, film se kreće u nekom gorko-humornom registru u kojemu je gledatelj stalno na rubu, ne zna bi li plakao ili se smijao, a i kad se smije, to nikad nije bez doze gorčine. Riječ je o energičnom, vrlo originalnom te iznimno duhovitom filmu sjajnih dijaloga koji su glumcima omogućili maestralne izvedbe i, posljedično, nadam se, uspjeh u kinima. To ćemo provjeriti već za tjedan dana kad film stiže u lanac CineStara.

1. Male stvari (Zvonimir Jurić)

Film koji se na razini motiva i priče čini kao brat blizanac prethodno opisanim Kokama - također se bavi odnosima unutar obitelji, osobito odnosom dviju sestara vezano uz novac od prodaje obiteljskog maslinika - a ipak teško da je moguće zamisliti dva različitija filma.

Dok je Jelinovićev film mediteranska verzija dramedije, Male stvari obiteljska je drama nastala kao rezultat suradnje dvojice autora posve drugačijeg senzibiliteta, Jurice Pavičića čija je kratka priča Četvrti kralj poslužila kao scenaristički predložak, te Zvonimira Jurića, redatelja koji se najbolje snalazi u minimalističkim i realističkim prosedeima.

Priča o dvije sestre, jednoj u drugom stanju (Ivana Roščić), drugoj odnedavno udovici (Marija Škaričić) koje povodom prodaje maslinika dolaze na otok u posjet ocu (Izudin Bajrović) i bratu (Juraj Lerotić), fercera na mnogo nižim okretajima od Koka, no u inače vrlo dobronamjernim obiteljskim odnosima uvijek nešto tinja i pitanje je vremena kada će fitilj planuti. Ipak, to se nikada neće dogoditi s intenzitetom opisanim u prethodnom filmu. Uz to, razlika je i u kontekstu, teškim egzistencijalnim okolnostima na depopuliranim otocima, u koje je ova obiteljska priča smještena, a on je ovdje mnogo važniji nego kod Jelinovića.

Zvonimir Jurić je u svom, možda i najboljem filmu u karijeri, pronašao registar kojim krajnje disciplinirano i minimalistički, bez i jedne pogrešne note, prati zahtjevnu, ali vrlo sofisticiranu obiteljsku dinamiku u kojoj je teško reći što bolje funkcionira: siguran i miran pripovjedački ton, diskretan emotivni sloj filma, dojmljivo zaokruženi likovi, prirodni dijalozi ili sjajne glumačke izvedbe.

I na kraju, karika koja - možda vam se učinilo - nedostaje: Snježana Sinovčić Šiškov. Prisutna u svim do sada spomenutim naslovima, osim u dokumentarcu, ukupno u čak šest filmova prikazanih u glavnom programu Pule, ova sjajna splitska glumica nije mogla zaobići ni ovaj, najbolji film festivala. Tu je, makar i u sporednoj ulozi susjede. Važno je zvati se Snježana.