EUROSONG je završio, svi smo lagano pomireni s činjenicom da ni ove godine nismo postigli ništa vrijedno spomena, strasti se smiruju, stvari se lagano vraćaju u normalu, a pažnja javnosti sve se više prebacuje na druge bitne teme s područja kulture kao, primjerice - gdje nastupa MC Stojan.

No, ako smo nešto uspjeli izvući iz cijele ove priče, onda je to da Hrvati Eurosong shvaćaju preozbiljno.

Eurovizijski PTSP

Ovo bi natjecanje u teoriji trebalo biti nešto zabavno i neopterećujuće, a čini se kako u najvećem dijelu Europe to i jest. No ne i kod nas. Natjecanje u biranju "najbolje" pjesme u ovim krajevima sve je samo ne zajebancija. Ovo je za nas događaj od presudne povijesne važnosti, trenutak u kojem konačno potvrđujemo svoj položaj u Europi i frustrirano se pokušavamo dokazati na bezbroj podjednako nebitnih načina.

I to prečesto nadilazi klasični natjecateljski duh. Da, želimo da naša predstavnica pobijedi i to je sasvim u redu, ali kod nas je to otišlo korak dalje. Sve manje navijamo, sve više seremo, a počelo je izazivati i nešto što bismo najbolje mogli opisati kao "eurovizijski PTSP".

Nakon naklapanja oko toga jesmo li "pokradeni", jesmo li izabrali prave ljude, pravu pjesmu, pravi outfit, nakon što smo vijećali o tome tko je kriv za seriju neuspjeha i nakon ozbiljno poljuljanog pouzdanja u snagu hrvatske pjesme i našu sposobnost da se izborimo za bilo što osim za sažaljenje šačice stranih fanova koji tvrde da smo pokradeni - došli smo do toga da smo u cijelu priču uključili i traume iz Domovinskog rata.

Budimo se u bunilu i fantaziramo o nekoj tobožnjoj nepravdi koja nam se dogodila 1993.

Give peace a point

Naime, pitanje koje se ovih dana provlačilo društvenim mrežama je zašto je ratom pogođena Ukrajina nezasluženo pobijedila, a mi ranih devedesetih nismo iako smo bili u istoj situaciji? Zašto nas je Europa zanijekala u trenutku kada nam je to bilo najpotrebnije? Gdje je bila bodovna pomoć Europe u trenucima kada su nam eurovizijski bodovi bili od presudne važnosti?

Izgleda da smo Eurosong počeli doživljavati toliko ozbiljno da neki od nas u ovoj fazi već iskreno vjeruju u čarobnu, gotovo božansku moć eurovizijskog plasmana. Ukrajini ne pomažu profilne fotke s Fejsa ni pobjede na Eurosongu, ali neki u to očito vjeruju.

Već možete zamisliti Volodimira Zelenskog kako u još jednom potresnom izravnom obraćanju svijetu poručuje: "Ukrajini ne trebaju vojnici. Imamo ih dovoljno. Ne treba nam ni oružje. Imamo ga. Ono što nam je u ovom trenutku najpotrebnije su vaši glasovi. Izaberite našu pjesmu tako da nam dogodine u Kijev stigne putujući cirkus mahom neupečatljivih pjesama koje ćemo zaboraviti čim se svjetla ugase. Trebaju nam Norvežani maskirani u banane, Finska sa svojim heavy metal monstrumima, barem pet loših kopija Billie Eilish, par još gorih etno-repera, nekoliko metiljavih balada, lik s potresnom životnom pričom, lezbijski poljubac i austrijska bradata žena."

Što uopće mislite da bi se dogodilo da je Hrvatska 1993. osvojila prvo mjesto? Toto Cotugno i njegovi prateći vokali u džipu bi se provozali ratištima i Hrvatskoj donijeli mir?

Pa nije Eurosong spot za Bili cvitak. Tako glazbeni festivali ne funkcioniraju.

Ponekad je u redu samo uživati

Isto tako, čemu cijela ta uzjebanost oko činjenice da je ratom pogođena zemlja osvojila prvo mjesto na natjecanju na kojem svatko ima vlastito mišljenje o tome tko je trebao pobijediti? To je pobjeda koju biste u najgorem slučaju trebali doživjeti kao objektivno beskoristan vid moralne podrške, a ne dokaz da Europi nikada nije bilo stalo do ratnih strahota u Domovinskom ratu.

Možda perverzno uživamo u toj vječnoj poziciji žrtava, ali nemojmo pretjerivati.

I da, Eurosong mnogima djeluje kao Dan sjećanja na hrvatske glazbene neuspjehe, ali ovo bi trebala biti zabava pa se pokušajmo iduće godine podsjetiti da ne moramo baš sve pretvoriti u čemernu mješavinu optužbi za krađu, zakulisne igre moćnika, urote, prevare, nepravdu, nesposobnost i nepotizam i nakon svega još sve začiniti pričom o Domovinskom ratu.

Takva nam je svakodnevica, ali dobro je tu i tamo napraviti pauzu i u nekim stvarima uživati bez svih tih klasičnih hrvatskih "začina".

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.