RADE ŠERBEDŽIJA danas slavi 76. rođendan. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1988. godine.

Travanj 1988.: Poznati glumac ne odstupa od svojih riječi da je zagrebački kazališni život u rukama nesposobnih i bezvoljnih i ne odustaje od ideje da u gradu u kojem živi osnuje svoj ansambl koji će afirmirati mlade glumce i biti otvoren za sve najbolje jugoslavenske režisere...

Za čitatelja koji nije u tijeku:

Slobodni umjetnik, na ugovornom, honorarnom radu u subotičkom Narodnom kazalištu, dramski glumac Rade Šerbedžija (rođen 1946. u Vinkovcima), u razgovoru s novinarkom beogradskoga časopisa Književna riječ Brankom Bogavac, žestoko se oborio na kazališne prilike u Zagrebu. Zatim je Vjesnik, u svome prilogu Panorama subotom, iz toga intervjua izvukao jedan Šerbedžijin papreni citat koji se, istrgnut iz konteksta, mogao i dvojako shvatiti: po njemu je ispalo da se spomenuti užasava austrougarskoga mentaliteta koji je ovladao ne samo u zagrebačkim kazalištima nego i u cijelome gradu.

Redakciji je na to stiglo bezbroj pisama, mahom nepovoljnih po R. Š., i u kojima su ga razjareni, pretežno vremešni čitatelji, ne baš najljupkijim riječima, posavjetovali da kad već ne mari za Zagreb, u kojem i danas živi s obitelji i koji ga je izuzetno afirmirao, neka iz njega ode, a da zbog toga odani Zagrepčani neće zažaliti.

"Htio sam saznati zašto je zaprijetio"

Sam Rade Šerbedžija nije želio uploviti u polemiku. Napisao je dulje pismo Vjesniku i podvukao da je njegov intervju izišao neautoriziran (što mu je žao jer bi, u suprotnome, bili izbjegnuti silni nesporazumi); da je kritizirao samo kazališni život u Zagrebu (koji vode nedokazani polutalenti i karijeristi i koji je zbog toga u stalnom padu), a nikako nije govorio protiv grada koji je njegov i koji voli.

Vaš je novinar, potom, na osnovu svega rečenog priredio kroniku: "Šerbedžija protiv Zagreba i obratno" (izašla u Svetu broj 154). Mada se Rade Šerbedžija, u svome pismu Vjesniku, tvrdo zarekao da ga više nitko živ neće navući na tanak led da raspreda o zagrebačkoj kulturnoj klimi, obećao sam, pozivajući se na višegodišnje poznanstvo (znam ga još kao nadarenoga studenta Kazališne akademije) da ću od njega pokušati saznati zašto je, zapravo, glavom bez obzira, napustio scene u hrvatskoj metropoli i zaprijetio da više nikada neće glumiti ni u jednoj predstavi na zagrebačkim pozornicama "u smislu glumca kojeg netko drugi režira".

("Zagreb je jedan mrtav grad, zagrebačke pozornice su kriminalne, zagrebački ljudi koji se bave ovim poslom su, uglavnom, osrednji i birokrati, oni koji vode kazalište. Zagreb je postao grad koji je protjerao sve svoje jake izuzetne ličnosti. Zagreb je postao jednostavno jedan užasno tužan grad!")

"Smeta im što živim u Zagrebu, a navijam za Partizan"

I meni stižu pisma. I u svima: kuka i motika na Radeta.

"Naš Rade Šerbedžija istresao Zagrebu u brk sve što o njemu misli, samo nije primijetio da je jako preuzetan što si utvara da je Zagrebu stalo do njegovog mišljenja. Pravom je Zagrepčaninu bliska izjava njemačkoga režisera u beogradskim novinama koji kaže da je Ristićev Shakespeare histeričan, a Šerbedžijin manirizam dosadan.

Nitko Radeta ne tjera iz Zagreba. U ovome očajno poseljačenom Zagrebu jedan manje ili više - ali dobro je za njega da ostaje s Ristićem na daskama u Subotici. Tamo bi se moglo dogoditi nešto epohalno, što bi moglo pomoći i Zagrebu, a možda i Beču!"

Odmah nakon izlaska Sveta nalazim se sa Šerbedžijom u Beogradu u predvorju SKC-a, uoči tko zna koje predstave Oslobođenja Skoplja sa subotičkim ansamblom, naravno, u Ristićevoj režiji.

"Vidio sam!" kaže i dodaje: "Krivo sam shvaćen; onaj je moj citat u Vjesniku naljutio Zagrepčane. Susreću me obični ljudi koji su me poštovali, a sada me pitaju: 'A zakaj vi, gospon Rade, ne volite Zagreb?'"

"Ja ne mogu govoriti protiv svoga grada koji obožavam"

Bez obzira na to što je sada vezan uz Suboticu, njegova je stalna adresa Zagreb, tu mu je žena (Ivanka), prava Zagrepčanka, baletska pedagoginja, a djeca (Lucija i Danilo), rođeni Zagrepčani, idu u školu. I on je više od pola svoga vijeka proveo u Zagrebu pa se užasno uzrujava kad mu sitne, purgerske duše podmeću da je prokleti dotepenec koji mrzi grad u kojem je postao netko i nešto. Bolje napisati velikim slovima: Netko i Nešto.

"I mi smo se razumjeli, zar ne? Ja ne mogu govoriti protiv svoga grada koji obožavam, ne mogu govoriti protiv sebe i protiv dijela života koji sam proživio i još ga živim u Zagrebu. Ljudi su navikli da krivo čitaju. Vidiš, protiv Zagreba govorim kao što su o zagrebačkim kulturnim nedaćama govorili Matoš i Krleža... To ne možeš objasniti ljudima koji u svojim konstrukcijama dijele grad na privržene i one koji su protiv njega...

Takvima smeta što, recimo, živim u Zagrebu, a navijam za Partizan. Naravno, kad sam počeo navijati za Partizan u trinaestoj godini, bio sam u Vinkovcima, dok su u njemu nogomet igrali braća Čebinci, Galić, Šoškić, Vasović, Jusufi i ostali. A ne vjeruju mi kad im kažem da u košarci navijam za Cibonu, jer u Vinkovcima o košarci nisam čuo, dok sam se u Zagrebu počeo družiti s Plećašem, Kavedžijom, Omašićem, Novoselom i fanatično bio vezan uz taj naraštaj...

Ne, vele mi, taj ne može navijati za Cibonu! Kao da je Cibona partija, loža ili privilegij dopušten samo čistokrvnim Zagrepčanima...", izgrmio se Rade.

"Propadaju mladi glumci, poput Vasarija, Ljuštine, Matule... "

I dok je glumački djelovao u Zagrebu, Rade je u niz navrata iskakao kao buntovnik koji istjeruje pravdu. Njegovi odlasci iz jednog ansambla u drugi uvijek su talasali inače mirnu i nimalo uzbudljivu kazališnu klimu.

Prije 12 godina oglasio je da će u Zagrebu stvoriti teatar ispod šatora, ali unatoč obećanjima, zamisao je ostala tek pusta želja. Predavao je na Kazališnoj akademiji, a kad su ga nagovorili da se kandidira za predavača scenskoga govora, i on pristao - glasanjem je odbijen. Rade zna da su za njega podigli ruku: Ivica Boban, Joško Juvančić i Tomislav Durbešić (za nj bi glasao i Izet Hajdarhodžić, ali nije bio u Zagrebu); a protiv: Neva Rošić, Tonko Lonza, Drago Krča, Tomislav Radić i Maja Freundlich.

"Sada scenski govor predaju glumci koji ne znaju govoriti na sceni. E, vidiš, to je taj Zagreb na koji ja popizdim!" rekao mi je uzbuđeno Šerbedžija. Umjesto u Zagrebu sada je predavač i vodi svoju klasu na Akademiji u Novom Sadu.

Sebi je dopuštao ono što se drugi nisu usudili. Rade Šerbedžija je jednom uletio u svađalačku polemiku s režiserom Veljkom Bulajićem koja je dugo razgaljivala čitalačke mase željne krvi na novinskim stupcima... Jedini se od zagrebačkih glumaca usudio potpisati peticiju Matije Bećkovića protiv Bijele knjige dr. Stipe Šuvara (kasnije su se Šuvar i Šerbedžija objasnili i postali prisni znanci).

"To bezvlašće diktiraju osrednji glumci"

O današnjim zagrebačkim kazalištima kaže: "Oni su upropašteni i tu je nesporazum! Nisu izgradili pravi ansambl. Nitko od velikih režisera nije krenuo dalje od same režije, da osmisli nešto novo, šire i dublje... Konačno, oni koji vrijede nisu mogli probiti taj zagrebački kazališni oklop. Nikad neću shvatiti zašto su slistili Večeka, zašto je odbačen Ljubiša Ristić, baš kao i nedavno Paolo Magelli.

To bezvlašće diktiraju osrednji glumci u umjetničkim savjetima koji čuvaju neki prividni mir. Da uzmeš pištolj i pucaš! Propadaju mladi glumci, poput Vasarija, Ljuštine, Matule, Dubravke Ostojić... Zato želim svoj teatar, više ne mogu pristati uzimati ono što mi bace i samo glumiti.

U Subotici mi je dobro, ali, ipak, bojim se, dojadit će mi čergarski život i stoga radim na tome, borim se, da napravim svoj teatar... A to sam želio još prije 12 godina, sa šatrom... Da se htjelo, moglo se. A nije. To je bio moj nesporazum: sa snagama koje vladaju zagrebačkim teatrima, a ne sa Zagrebom, gradom i ljudima", prisnažio je Rade Šerbedžija, Zagrepčanin na privremenom radu u Subotici.

Razgovarao: Pero Zlatar (odlomci iz intervjua za Svet, 1988.)