U SPLIT je u subotu rano poslijepodne stigao najcjenjeniji sportski trofej na svijetu, pehar Svjetskog nogometnog prvenstva. Hrvatska je, kao jedna od zemalja sudionica ovogodišnjeg SP-a u Kataru, imala tu čast da na dva dana ugosti trofej koji će do nedjelje navečer biti izložen u Hrvatskom domu u centru Splita.

Prekrasni zlatni trofej u Split je donio Marco Materazzi, osvajač SP-a s Italijom 2006. godine i jedan od FIFA-inih ambasadora na FIFA World Cup Trophy Touru koji organizira Coca-Cola. Trofej je u Hrvatsku stigao pod najstrožim osiguranjem, kao da je stigao predsjednik neke države.

Policijska pratnja i strogo osiguranje

Iz zračne luke je do grada prevezen uz policijsku pratnju, a čitava karavana imala je i unaprijed zacrtanu rutu za bijeg dođe li do nekog nenadanog incidenta ili pokušaja krađe, što se događalo kroz povijest. Dobro raspoloženi Materazzi se nakon press konferencije družio s odabranim hrvatskim redakcijama, među kojima je bio i Index.

FIFA je legendarnog Talijana hrvatskim novinarima dala doslovno na štopericu. Svatko je dobio od osam do deset minuta, ovisno je li riječ o televiziji ili pisanome mediju i trebalo se baš izboriti za dodatnu sekundu ili minutu.

Materazzi je na terenu bio jedan od najprgavijih i najgrubljih nogometaša svoje generacije, ali je u odijelu i cipelama vrlo ugodan sugovornik koji bi i puno duže razgovarao da se nije morao pridržavati stroge FIFA-ine i Coca-Coline satnice.

U par minuta s njim smo porazgovarali o Italiji, Hrvatskoj, SP-u i legendarnom incidentu sa Zidaneom u finalu SP-a 2006. godine u Njemačkoj, kad ga je Francuz udario glavom u prsa i dobio crveni karton u svojoj zadnjoj utakmici za reprezentaciju. Na to pitanje Materazzi okreće očima.

Ovaj trofej osvojili ste prije 16 dugih godina. Kakve emocije se u vama bude kad ga danas vidite?

Taj trofej je moja beba. Kad se počnete baviti nogometom, sanjate da zaigrate na Svjetskom prvenstvu. Kad dođete na Svjetsko prvenstvo, onda sanjate da ga osvojite. Teško je uopće opisati te osjećaje, ali svaki put kad vidim ovu zlatnu gospođicu, vraća mi se film iz Njemačke. Osjećam se kao da je to sve bilo jučer i sretan sam što sam dobio priliku biti FIFA-in ambasador jer se imam priliku družiti s trofejem češće nego što sam mislio.

Nažalost po vas, Italije ove godine nema na Svjetskom prvenstvu. Kako se to uopće dogodilo?

Vrlo jednostavno. Dogodilo se tako da smo izgubili od Makedonije. U današnjem nogometu možeš izgubiti od svakoga, ako nisi sto posto unutra. Iako, nije ta zadnja utakmica bila najveći problem. U nekim drugim utakmicama nismo bili na sto posto, a u nekima, ruku na srce, nismo imali sreće.

U dva susreta sa Švicarskom promašimo penal i to Jorginho koji je rođen da izvodi penale. Obje te utakmice završile su neodlučno i to nas je koštalo prvog mjesta i izravnog plasmana na Svjetsko prvenstvo.

Kako je Italija proživjela tu, slobodno možemo reći - tragediju?

To je tragedija za svaku reprezentaciju koja računa s plasmanom na Svjetsko prvenstvo pa u tome ne uspije. No tragedija je možda preteška riječ za sport, ipak je to samo - sport. Pobjeđuju oni koji to zaslužuju kao što smo mi zaslužili na prošlom Europskom prvenstvu.

Ne treba tražiti izgovore za neuspjehe, treba samo nastaviti raditi i raditi i plasirati se na sljedeća natjecanja. Iako, smatram da Svjetsko prvenstvo nije isto kad na njemu igra Italija i kad nas nema.

Za koga ćete navijati u Kataru i zašto baš za Hrvatsku?

Navijat ću za nogomet. Bit će to čudno prvenstvo jer se ne igra na ljeto kad su igrači već premoreni od naporne klupske sezone, nego usred sezone kad će biti u formi. Moji pritajeni favoriti su Belgija i Hrvatska jer imaju sjajne igrače. Hrvatska ima sve preduvjete za dobar rezultat.

To je reprezentacija koja je uvijek igra nogomet i uvijek teži nadigravanju. Ne razmišlja o rezultatu, ne kalkulira nego uvijek igra na pobjedu nevezano s kime igra. Neću biti prepametan ako kažem da su glavni favoriti Brazil i Argentina te Francuska i Njemačka.

Koliko daleko može Hrvatska?

Nema limita za vašu reprezentaciju. To je skupina igrača koja je u karijeri osvojila sve i to nekoliko puta. Bili ste drugi u Rusiji, a imali ste šansu i biti prvaci svijeta. Ne znam uopće koliko tih trofeja je Luka Modrić osvojio.

Osvojio je Ligu prvaka, bio je drugi na svijetu i osvojio je iste godine Zlatnu loptu. Onda je opet bio prvak Europe i prvak Španjolske. To su nadrealne stvari. Luka Modrić ne staje i želi još. Osim što je fantastičan nogometaš, istovremeno je inspiracija i primjer ostalim suigračima u reprezentaciji.

On je jako visoko postavio letvicu, svi igrači žele biti na njegovom nivou ili barem pokušati biti na njegovom nivou, ali će dati sve od sebe. Takve stvari čine razliku na turniru kao što je Svjetsko prvenstvo i to je adut Hrvatske.

Vi ste fenomen kao i sve balkanske zemlje. Dobri ste gotovo u svim sportovima, zaljubljeni ste u njega i beskrajno talentirani. Djeca od malih nogu imaju loptu u nogama ili u rukama i prirodno im je baviti se sportovima. Vi ste mali narod, ali imate veliko srce i uvijek ginete na terenu. To jako puno znači kad igraš protiv velikih i jačih od sebe.

Protiv Hrvatske ste igrali 2002. u Japanu i Koreji kad ste u jednoj ludoj utakmici vodili pa izgubili 2:1. Kako pamtite taj susret?

Uh, davno je to bilo, ali sjećam se da sam na toj utakmici zabio svoj prvi gol za Italiju u karijeri i onda su mi ga poništili. Svega je bilo na toj utakmici, ali ste se na kraju izvukli. Ne biste da je bilo VAR-a, ali što je tu je, ha, ha.

Puno hrvatskih nogometaša igra u velikim klubovima, a jedan od njih je i Marcelo Brozović koji igra u vašem Interu. Možete li zamisliti Inter bez Brozovića?

Ne. Nemoguće je zamisliti Inter bez Brozovića jer kad on igra Inter nema problema, a kad on ne igra, problemi se gomilaju. Na sreću, mislim da imamo jednog dečka koji bi mogao od njega puno naučiti i koji bi ga možda mogao zamijeniti, to je Kristjan Arslani. To naravno neće biti lako, ali on je veliki potencijal.

No, trenutačno Inter nema igrača kao što je Brozović i nadam se da će ostati na San Siru što je duže moguće. On je strašno važan za naš klub, ali zapamtite ime Kristjan Arslani. Taj dečko bi mogao biti strašan.

Za kraj pitanje koje ne volite. U kakvi ste danas odnosima sa Zidaneom?

Svi me to pitaju, već mi je dosadilo. Dogodilo se to što se dogodilo, već 16 godina o tome stalno pričam. Nažalost, nismo imali priliku zajedno negdje igrati i ne mogu reći da smo prijatelji. Vidjeli smo se jednom nakon tog incidenta i to je to. Iznimno ga poštujem kao nogometaša jer je bio veliki igrač, ali nismo se poznavali ni prije toga, a ni poslije. Eto, ostao sam zapamćen po tome, a nadao sam se da će me ipak pamtiti po nekim drugim stvarima.