U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30, 50 ili više godina.

REGGIE MILLER je 7. svibnja 1995. došao u Madison Square Garden kao čovjek kojeg navijači New York Knicksa već nisu mogli podnijeti. Pacersi su se treću godinu zaredom susreli s Knicksima u doigravanju, a Miller je u prethodnim serijama izgradio poseban odnos s najpoznatijom košarkaškom dvoranom na svijetu. Što je publika bila glasnija protiv njega, njemu je bilo bolje.

Prva utakmica polufinala Istoka ipak je izgledala izgubljeno. Knicksi su vodili 105:99, do kraja je ostalo 18,7 sekundi, a Millerovi Indiana Pacersi su na time-outu slušali trenera Larryja Browna kako ih uvjerava da još nije gotovo. "Nitko nije vjerovao. Činilo se kao da je gotovo", prisjetio se suigrač Mark Jackson kasnije.

Miller je prvo pogodio tricu za 105:102, a Knicksi su samo trebali mirno izvesti loptu i pustiti da ih Pacersi fauliraju, ali Miller je presjekao dodavanje i imao otvoren put prema košu. Umjesto sigurnog polaganja, iznio je loptu ponovno iza linije za tri poena i pogodio još jednom.

U nekoliko sekundi prednost od šest poena potpuno je nestala. Do kraja utakmice Miller će u samo 8,9 sekundi zabiti osam poena i Pacersima donijeti pobjedu 107:105 i potpuni muk u dvorani koja ga je mrzila.

Bio je to jedan od najboljih sažetaka onoga što je Reggie Miller predstavljao. Nikad nije bio MVP, nikad nije osvojio NBA naslov i samo pet puta je izabran na All-Star utakmicu, ali malo je igrača u povijesti ostavilo toliko velikih trenutaka u doigravanju. Posebno kada je s druge strane bio New York.

Miller je još kao mladi igrač otvoreno govorio da uživa kad cijela gostujuća dvorana igra protiv njega i da ga zvižduci dodatno motiviraju. Madison Square Garden s vremenom je postao idealna pozornica za takav karakter, ali nije ga New York takvim napravio. Puno prije svih legendarnih trenutaka Reggiejeve NBA karijere, stvaranje karaktera autsajdera krenulo je od najranijih dana, od kuće Millerovih.

Liječnici nisu bili sigurni da će normalno hodati

Reggie Miller rođen je 24. kolovoza 1965. u Riversideu u Kaliforniji, kao četvrto od petero djece Saula i Carrie Miller. Od rođenja je imao ozbiljno deformirane kukove i noge koje su mu bile okrenute prema unutra. Od trećeg mjeseca života pa sve do četvrte godine spavao je s čeličnim ortopedskim aparatićima, a liječnici su roditeljima govorili da možda nikada neće normalno hodati, a kamoli se baviti košarkom.

To je posebno teško zvučalo u sportskoj obitelji poput Millerovih. Stariji brat Darrell kasnije je proveo pet sezona u MLB-u s California Angelsima, a starija sestra Cheryl izrasla je u jednu od najboljih košarkašica svoje generacije. Otac Saul, umirovljeni pripadnik američkog ratnog zrakoplovstva, u kući je inzistirao na disciplini, a djeca su odrastala u natjecanju u kojem se gotovo ništa nije dobivalo na poklon.

Kada su Reggieju skinuli aparatiće, priključio se utakmicama na košu ispred obiteljske kuće. Ondje nije bilo puno razumijevanja za najmlađeg i fizički najslabijeg među njima. Braća i sestra redovito su mu blokirali šuteve, pa je Reggie morao pronaći način da loptu prebaci preko starijih i snažnijih članova obitelji.

"Što mislite odakle mu ta visoka putanja šuta? Morao je šutirati tako, inače bismo ga blokirali", rekao je Reggiejev brat Darrell. Godinama prije nego što je trica postala središnji dio moderne košarke, Miller je do svog najprepoznatljivijeg oružja došao jednostavno zato što je na obiteljskom terenu morao pronaći način da uopće uputi šut. Već je s deset godina šutirao iz majčinih gredica. "Reggie je trenirao kao lud", prisjetila se Cheryl.

Zabio je 39 poena. Cheryl je iste večeri zabila 105

Reggie je imao taj problem što ni nakon što je počeo ozbiljno igrati košarku nije bio najveći talent u vlastitoj kući. Cheryl je još kao srednjoškolka bila nacionalna zvijezda. Zakucavala je s 15 godina, pojavila se u Sports Illustratedu prije prve utakmice na fakultetu, a 1982. je protiv Norte Viste postavila kalifornijski srednjoškolski rekord sa 105 poena.

Istog dana Reggie je odigrao jednu od najboljih utakmica svoje dotadašnje karijere. Vratio se kući oduševljen jer je zabio 39 i odmah se samouvjereno pohvalio obitelji. Kada je pitao Cheryl koliko je ona zabila, isprva mu nije htjela reći. "Daj, koliko? 40? 50?", nastavio je Reggie. "105", odgovorila mu je Cheryl. "Potpuno je problijedio", rekla je kasnije Cheryl.

Njihov odnos ipak nije bio pun ljubomore. Reggie je Cheryl smatrao najboljom košarkašicom na svijetu i redovito išao na njezine utakmice. Kada je osvojila olimpijsko zlato sa SAD-om 1984., plakao je od sreće. "Bio sam ponosan kad je zabila 105. Ono što me smetalo bilo je to što sam gubio od nje kod kuće. Moj glavni cilj bio je pobijediti Cheryl. Ali to nije bila ljubomora."

Cheryl je bila starija, fizički snažnija i godinama bolja od njega, a Reggie joj je bio naporni mlađi brat koji nije znao odustati. Stalno ju je izazivao, provocirao i tražio novu utakmicu. "Reggie je bio kao onaj užasni svrbež na leđima do kojeg ne možeš dohvatiti. Izluđuje te."

"Obožavala sam ga ubijati, a onda bi došao otac i rekao: 'Nemoj udarati Reggieja.' Ali bio je toliko naporan, bez prestanka je pričao, nije znao šutjeti." Važno za Reggiejevu daljnju karijeru, već je tada naučio kako protivniku ući pod kožu.

Do srednje škole već je počeo pobjeđivati Cheryl, ali izlaskom iz dvorišta nije uspio pobjeći od njezina imena. Na UCLA-u su mu protivnički navijači brzo pronašli najjednostavniji način da ga pokušaju izbaciti iz takta. Kada bi dolazio na liniju slobodnih bacanja, s tribina se čulo: "Cheryl! Cheryl!" Očekivali su da će ga usporedba sa slavnom sestrom pogoditi. Uglavnom su dobivali suprotan učinak, obrazac koji se nastavio kroz Reggiejevu karijeru.

"To me motiviralo", prisjećao se Reggie kasnije. "Da to nisu radili, ne mislim da bih igrao tako dobro. Ja sam tip koji voli igrati pred 15 tisuća ljudi koji svi urlaju protiv mene."

Na UCLA nije stigao kao veliki prioritet sveučilišnog programa. Bruinsima je stipendija za njega ostala tek nakon što su ih odbila trojica igrača koje su željeli više. I u novu etapu svoje karijere ušao je na mjesto gdje je netko drugi bio poznatiji, poželjniji i važniji.

Na UCLA-u je postao zvijezda

Uskoro je to počeo mijenjati. Već u drugoj godini predvodio je UCLA s 15,2 poena po utakmici i odveo ga do naslova na NIT turniru, na kojem je proglašen najkorisnijim igračem. U trećoj godini napravio je veliki iskorak i zabijao 25,8 poena po utakmici, što je bio četvrti najbolji prosjek u cijeloj NCAA ligi.

Šutirao je s udaljenosti koje su u tadašnjoj sveučilišnoj košarci bez linije za tri poena djelovale gotovo bespotrebno, pozirao je nakon dalekometnih šuteva i redovito komunicirao s protivnicima, sucima i publikom. "Ja sam uvijek otvoren. Čim prijeđem centar, otvoren sam. Moj domet šuta je odakle god treneri neće dobiti srčani udar", opisivao je Reggie svoj nekarakteristični stil.

U drugoj godini pljunuo je protivničkog igrača, zbog čega ga je trener Walt Hazzard na jednu utakmicu izbacio iz početne petorke, a kao senior je tijekom poraza od Arizone prema sucu trljao palac i kažiprst, sugerirajući da je plaćen.

Šut za tri poena u sveučilišnu košarku uveden je tek u njegovoj posljednjoj sezoni, a Miller ga je odmah prihvatio. Pogađao je 43,9 posto šuteva za tri poena te seniorsku sezonu završio s 22,3 poena po utakmici. Četiri godine na UCLA-u završio je kao jedan od najboljih strijelaca u povijesti sveučilišta, a konačno je dobio mjesto gdje se etablirao svojim imenom, a ne sestrinim.

Indiana ga nije htjela

Millerov uspjeh na sveučilištu nije dočekan s etiketom buduće zvijezde. Indiana Pacersi imali su 11. izbor na draftu 1987., a velik dio njihovih navijača želio je Stevea Alforda, domaćeg košarkaškog heroja koji je nekoliko mjeseci ranije sa Sveučilištem Indiana osvojio NCAA naslov. "Neki su prijetili da će otkazati sezonske ulaznice ako ne izaberemo Alforda", rekao je tadašnji PR čovjek Pacersa Dale Ratterman.

Kad je generalni menadžer Donnie Walsh umjesto Alforda izabrao Millera, odluka je dočekana zvižducima. Navijači su htjeli domaćeg igrača koji je predstavljao košarkašku Indianu, a dobili su mršavog beka iz Kalifornije čiji je stil igre bio nepoznanica za tadašnji NBA. "Izabrali su mene. Sve što trebam napraviti je doći tamo i pokazati što mogu", rekao je Reggie nakon drafta.

Miller je bio izrazito mršav za NBA standarde tog vremena, pa se i trener Jack Ramsay pitao može li fizički izdržati ligu u kojoj se igralo puno grublje nego danas. Nakon što ga je vidio na treningu, ipak je brzo promijenio mišljenje. "Ljudi su sumnjali u njegovu snagu. Ali bio je žilavo snažan."

Pacersi u tom trenutku nisu bili njegova momčad. Prvo lice ekipe bio je Chuck Person, Rookie godine iz prethodne sezone, a Miller je prve godine proveo gradeći mjesto u momčadi i reputaciju igrača koji može zabijati bez lopte, koristiti blokove i kažnjavati obrane šutom iz daljine.

Kada je Person 1992. godine otišao iz Indiane, prostor se otvorio za Millera da postane zvijezda momčadi. U studenome iste godine Charlotte Hornetsima zabio je 57 poena, što je tada bio i ostao rekord franšize. Odjednom, igrač kojem je publika zviždala nekoliko godina ranije postao je lice Pacersa. Ipak, za pravo iskustvo Reggieja Millera trebao mu je netko tko će ga naljutiti.

Potukao se s Jordanom, svađao s Draženom i zaratio s Knicksima

"Moj imidž zločestog dečka? Pričekajte da skupim nekoliko godina iskustva", proročanski je rekao Reggie u svojoj prvoj sezoni. Kako je njegova uloga u Pacersima rasla, tako je sve češće tražio protivnike protiv kojih je mogao igrati na granici, provocirati ih i pokušati ih izbaciti iz takta.

Miller je godinama kasnije prepričavao da je to vrlo rano pokušao i s Michaelom Jordanom. Tijekom jedne predsezonske utakmice u rookie sezoni, ohrabren Chuckom Personom, počeo mu je govoriti: "Michaele, tko ti misliš da si? Veliki Michael Jordan? Dobro si čuo, nova faca je stigla u ligu."

Miller je tada na poluvremenu imao deset poena, a Jordan četiri. Jordan je do kraja utakmice završio s 44, Miller s 12. "Pazi da nikad više tako ne pričaš s Crnim Isusom", rekao mu je Jordan, a Reggie se, iako je poslije tu utakmicu navodio kao lekciju koliko opasno može biti provocirati takvog igrača, nikada nije bojao ičega takvog.

Nekoliko godina kasnije više nije bio rookie koji je pokušavao privući Jordanovu pažnju. U veljači 1993. Pacersi su igrali protiv aktualnih dvostrukih prvaka Chicago Bullsa, a Miller i Jordan već su se tijekom prvih minuta utakmice nekoliko puta udarili laktovima.

Nakon što je Miller ubacio loptu u koš, dodatno je odgurnuo Jordana. Jordan ga je potjerao prema sredini terena, uhvatio ga i dvojica igrača počela su se naguravati i razmjenjivati udarce. Miller je isključen, dok je Jordan ostao u utakmici i završio s 40 poena. NBA je dva dana kasnije pregledao snimku, proglasio Jordana glavnim agresorom i suspendirao ga na jednu utakmicu.

Jedan od rijetkih igrača koji je Milleru znao uzvratiti istom mjerom bio je Dražen Petrović. Reggie ga je godinama kasnije nazvao svojim najvećim neprijateljem na parketu i priznao da mu se uvukao pod kožu. "Smatram se najboljim šuterom svih vremena, ali jedan je bio bolji od mene. To je pokojni Dražen Petrović."

"Ako sam nekoga htio zadaviti, onda je to bio on. Nisam ga mogao podnijeti, ali jako ga poštujem i smatram najboljim šuterom kojeg sam ikada vidio", rekao je Miller, koji je posebno pamtio Draženov neprestani trash talk, iako često nije razumio što mu govori.

Nekoliko mjeseci kasnije počelo je rivalstvo koje će obilježiti Millerovu karijeru. Pacersi su kao osmi nositelj u prvom krugu doigravanja dobili New York Knickse, najbolju momčad Istoka sa 60 pobjeda u regularnoj sezoni. Knicksi su dobili prve dvije utakmice u Madison Square Gardenu, a serija se zatim preselila u Indianapolis.

Prije treće utakmice Miller je prišao Johnu Starksu, beku Knicksa, i pokušao mu pružiti ruku. Starks ga je ignorirao. "Od tog trenutka zadao sam si cilj. Osramotit ću ovog tipa", prisjećao se Miller.

Počeo mu je pričati nakon gotovo svakog pogođenog šuta, a Starks je tijekom treće četvrtine izgubio živce. Prišao je Milleru i udario ga glavom, nakon čega se Reggie teatralno bacio unatrag, dok je Starks bio isključen. "70% mog pričanja na terenu služi meni, da se motiviram i pokrenem. 30% služi tome da vidim mogu li protivniku ući u glavu", govorio je Reggie kasnije.

Miller je završio utakmicu s 36 poena, a Pacersi su pobijedili 116:93. New York je dva dana kasnije dobio četvrtu utakmicu i prošao dalje, ali se stvorilo rivalstvo u kojem je Reggie pronašao protivnika koji odgovara njegovu karakteru, a Knicksi igrača koji će im postati jedan od najvećih neprijatelja u povijesti franšize.

Spike Lee probudio je najbolju verziju Reggieja Millera

Godinu dana kasnije Pacersi su se vratili u doigravanje kao puno ozbiljnija momčad. Prošli su Orlando i prvoplasiranu Atlantu te prvi put u NBA eri stigli do finala Istoka. Tamo ih je ponovno čekao New York, a nakon prve četiri utakmice rezultat u seriji bio je 2:2. Miller se pritom u prvim utakmicama nije ponašao poput igrača koji je godinu ranije izludio Starksa i doveo ga do isključenja. 

To je primijetila i sestra Cheryl. Nakon prve dvije utakmice nazvala je brata i poručila mu da prestane pokušavati biti dobar dečko. “Bilo je kratko i jasno. Rekla sam mu: ‘Reggie, i ti i ja znamo da to nije tvoj stil.’ Rekla sam mu da skine plašt i siđe s bijelog konja. Svi su pričali o onome sa Starksom godinu ranije i očekivali nastavak. Reggie to nije htio. Ali način na koji je igrao nije izgledao kao moj brat. Morala sam ga nazvati.”

U Madison Square Gardenu čekao ga je savršen čovjek za to. Spike Lee, slavni američki redatelj, već je godinama bio najpoznatiji navijač Knicksa, uvijek u prvom redu i dio scenografije uz parket, ali njegov odnos s Millerom prešao je granice običnog dobacivanja s tribina. "Nikad prije nisam imao takav odnos s nekim sportašem. Nikad", rekao je Lee. 

Miller je kasnije pričao da je sve počelo upravo s temom koja ga je pratila cijeli život. "Počelo je sa skandiranjem 'Cheryl' i pričom da je Cheryl bolja", rekao je. Lee ga je provocirao i dobacivao mu: "Stavi periku! Cheryl Miller igra na parketu!" Miller je odlučio uzvratiti.

"Ako ćeš pričati i platiti toliki novac za ta skupa mjesta, onda ćeš biti dio utakmice, Spike. I napravio sam ga dijelom utakmice." Marv Albert, legendarni američki komentator, dobro je opisao cijelu situaciju: “Igrao je dvije utakmice. Jednu protiv Spikea, a drugu protiv Knicksa.”

Prve tri četvrtine izgledalo je kao da pobjeđuju i Knicksi i Spike. New York je u posljednju četvrtinu ušao s vodstvom 70:58, a Miller je pogodio samo šest od 16 šuteva. Onda je Reggie prelomio i preuzeo odgovornost: "Odlučio sam da ću nas svojim šutom ili vratiti u utakmicu ili potpuno izbaciti iz nje."

Manje od minute mu je trebalo za prvu tricu. Pola minute kasnije pogodio je još jednu, a zatim je pogodio s poludistance pa prošao kroz blokove i pogodio još jednom s lijeve strane. Postao je neuzastavljiv, a to su vidjeli i njegovi suigrači. "Sjećam se da sam prišao suigračima i rekao im: 'Vi samo postavljajte blokove. Ja ću sve pogoditi.'"

Koševi su ulazili, a nakon svakog koša je Reggie sve glasnije počeo odgovarati Spikeovim provokacijama. “Mislim da bi Reggie možda promašio sljedećih deset šuteva da je Spike samo sjedio tamo i ništa nije govorio", rekao je Herb Williams, tadašnji veteran Knicksa.

Madison Square Garden pridružio se Spikeu i nastavio skandirati "Cheryl! Cheryl!", istom provokacijom koju je slušao još od fakulteta. Umjesto da ga izbace iz takta, dali su Reggieju motivaciju da postane Reggie.

Tad je nastala slika koja je postala simbol cijelog rivalstva. Dok su Knicksi gubili kontrolu nad utakmicom, Miller se okrenuo prema Leeju i objema rukama uhvatio vlastiti vrat, a zatim i nešto niže. “Znak gušenja mi nije smetao, ali onda se uhvatio za međunožje dok mi je žena sjedila odmah pokraj. Daj, čovječe", prisjetio se Spike kasnije.

Miller nije prestao zabijati. U četvrtoj je četvrtini zabio 25 poena, uključujući pet trica, a Pacersi su razliku od 12 poena pretvorili u pobjedu 93:86 i otišli na 3:2 u seriji. Miller je završio s 39 poena, a NBA je tu utakmicu kasnije opisao kao njegov nacionalni izlazak na najveću scenu. Kada ga je NBC-jev Ahmad Rashad nakon utakmice pitao za Spikea Leeja, Miller se nasmiješio. "Spike tko?" odgovorio je.

New York se sljedećeg jutra okrenuo protiv čovjeka koji je trebao biti njegov najglasniji navijač. Daily News na naslovnicu je stavio poruku "Hvala ti puno, Spike", dok je New York Post stavio "Spiked!". Spike se branio na radiju: "Nisam ga ja isprovocirao. On želi pobijediti Knickse, a ne Spikea Leeja. Zašto sam ja krivac?"

Priča je bila toliko velika da se nastavila i nakon odlaska iz Gardena. Spike je otputovao u Indianapolis na šestu utakmicu, sada kao glavni krivac u očima navijača. "Molio sam se Bogu jer sam znao da će mi, ako izgubimo tu utakmicu, biti teško živjeti u New Yorku."

Spasio ga je John Starks. Zabio je 26 poena, pogodio pet trica i Knicksi su pobijedili 98:91 te vratili seriju u New York. Nakon posljednje sirene Starks je prešao cijeli teren samo kako bi došao do Spikea uz parket i proslavio pobjedu s njim. Dvije najveće Reggiejeve "žrtve" došle su do iskupljenja jedna pred drugom.

U sedmoj utakmici više nije bilo povratka za Pacerse. Patrick Ewing završio je s 24 poena i 22 skoka, Knicksi su pobijedili 94:90 i otišli u NBA finale. Miller je zabio 25, ali je u završnici promašio tricu kojom je mogao donijeti vodstvo Indiani.

Miller i Pacersi su drugu uzastopnu godinu ostali praznih ruku protiv Knicksa. Ali Reggie je dobio najbolju verziju sebe, grad koji ga mrzi, dvoranu koja mu daje energiju i uvertiru za novo poglavlje u ovom velikom rivalstvu.

"Ding dong. Vještica je mrtva!"

Pacersi su 1995. treću godinu zaredom u doigravanju došli u New York, ovaj put s najvećim očekivanjima. Prva utakmica polufinala Istoka ponovno je odigrana u Madison Square Gardenu. Bila je puna prekršaja i međusobne netrpeljivosti koja se pretvorila u standard tijekom prethodne dvije godine. 

Kada je Greg Anthony pogodio dva slobodna bacanja za 105:99 vodstvo Knicksa, do kraja je ostalo samo 18,7 sekundi. Na timeoutu Indiane atmosfera nije bila optimistična. "Sjećam se da je na timeoutu vladala tišina. Brownova poruka bila je: 'Ni približno nije gotovo.' Ali nitko od nas nije stvarno vjerovao u to. Činilo se kao da je gotovo."

Jedino je Reggie govorio drugačije: "Ako brzo pogodimo tricu i smanjimo razliku, sve je moguće." Upravo to se i dogodilo. Mark Jackson izveo je loptu, Miller izašao iz bloka i pogodio za 105:102. Ostalo je 16,4 sekundi.

Tu se dogodio detalj bez kojeg možda ne bi bilo jednog od najslavnijih trenutaka u povijesti NBA lige. Knicksi više nisu imali timeout. Anthony Mason jedan je nepotrebno potrošio još u drugoj četvrtini kada je hvatajući loptu koja je išla izvan terena pozvao timeout kako bi spasio posjed.

Sada, pod pritiskom pet sekundi za izvođenje, nije imao tu mogućnost. Greg Anthony se poskliznuo, Masonovo dodavanje završilo je kod Millera, a Reggie se umjesto prema otvorenom košu driblingom vratio iza linije za tri poena. Pogodio je ponovno. 105:105.

Sve se dogodilo toliko brzo da ni Pacersi nisu potpuno razumjeli što se događa. Sam Mitchell odmah je nakon izvođenja faulirao Johna Starksa iako je rezultat sada bio izjednačen. "Mislio sam da gubimo jedan razlike. Sve se dogodilo toliko brzo da sam izgubio pojam o rezultatu. Kad sam pogledao semafor, mogao sam propasti u zemlju. Mislio sam da sam upravo upropastio utakmicu."

Umirio ga je Reggie: "Mitch, ne brini. Taj će se ugušiti", namjerno govoreći to da ga Starks čuje uoči ključnih bacanja, nakon čega se Starks odmah okrenuo prema njemu i počeo vikati. I bio je Reggie u pravu.

Starks je promašio prvo bacanje, a zatim i drugo. Patrick Ewing je došao do odbijene lopte, ali i on je promašio šut s nekoliko metara. Skok je završio kod Reggieja, igrača koji nikada po tome nije bio poznat, a prilikom skoka ga je Starks faulirao.

Sada je Reggie imao dva slobodna bacanja za vodstvo. "Postoji vrijeme za igru i vrijeme za pobjedu. Ono što napraviš u tom vremenu za pobjedu razlikuje igrača od superzvijezde", Reggiejev je kasniji citat.

Oba bacanja je pogodio. 107:105. Osam poena u 8,9 sekundi. Knicksi su krenuli u posljednji napad, Anthony je izgubio ravnotežu i Knicksi nisu ni stigli uputiti šut. Pacersi pobjeđuju. 

Miller je napustio dvoranu sa stilom, i to poprilično glasno. Dok je odlazio prema svlačionici, kroz hodnik Madison Square Gardena vikao je: "Chokeri! Chokeri!" Pred kamerama je nastavio: "Mason se ugušio, bacio mi je loptu i pogodio sam tricu. John Starks se ugušio, a mi smo napravili svoje." Zatim je otišao još dalje: "Mislimo da možemo pomesti ovu momčad. Ovo je za tebe, Indiana!"

Nije ih pomeo. Indiana je povela 3:1, ali su Knicksi dobili sljedeće dvije utakmice i još jednom vratili seriju u Madison Square Garden na sedmu utakmicu. Godinu ranije New York je ondje slomio Pacerse i otišao u finale. "Vraćaju se u New York, nema šanse da će dobiti. Mislila sam da je gotovo", prisjećala se Cheryl Miller.

Miller je zabio 29 poena, koliko i Ewing, a Pacersi su posljednje sekunde dočekali s vodstvom 97:95. Ewing je dobio loptu, probio se prema košu i ispred njega se otvorio prostor za polaganje. Svi igrači Indiane bili su uvjereni da ih čeka produžetak. "Rekao sam si: 'Idemo u produžetak.' Bio sam siguran da će ući", rekao je Derrick McKey, koji je branio Ewinga u toj akciji.

"Čim mi je lopta napustila ruku, mislio sam da ulazi", rekao je Ewing. Lopta je pogodila stražnji dio obruča, a zatim prednji i ispala. Vrijeme je isteklo, Pacersi pobjeđuju i idu u finale Istoka. Radijski komentator Indiane Mark Boyle dočekao je kraj povikom: "Ding dong! Vještica je mrtva!"

Reggie i Pacersi su nakon tri godine ljutog rivalstva konačno dobili svoju veliku pobjedu. Ipak, u idućoj rundi opet su ispali u finalu Istoka, ovaj put od Orlando Magica, a novu veliku priliku čekali su do 1998. godine.

Nije se bojao Jordana. Skoro mu je srušio posljednji ples

Tri godine nakon konačne pobjede nad Knicksima, Pacersi su dobili priliku protiv čovjeka s kojim je Reggie još kao rookie naučio koliko opasno može biti započeti rat. Michael Jordan i Chicago Bullsi bili su dvostruki uzastopni prvaci i igrali sezonu koja će kasnije postati poznata kao njihov Last Dance.

Indiana je, međutim, pod novim trenerom Larryjem Birdom dobila 58 utakmica i u finale Istoka stigla uvjerena da može srušiti dinastiju. "Svi smo gledali Bullse kao standard uspjeha. Smatrali su ih najboljima, ali mi smo osjećali, a ja i danas osjećam, da smo bili bolja momčad", govorio je Miller godinama kasnije.

Jordan je Pacerse opisao kao najtežeg protivnika kojeg su Bullsi imali na Istoku izvan Detroit Pistonsa. "Bili su čvrsti. Svaki put kad bih ušao u jebenu utakmicu i izašao iz nje, imao sam novu ogrebotinu. Postalo mi je osobno", rekao je. Reggie ga se, za razliku od mnogih igrača njegove generacije, nije plašio. "Nisam ga se bojao kao svi ostali. Morali smo se sukobljavati", prisjećao se Miller.

Bullsi su dobili prve dvije utakmice u Chicagu, pa se serija preselila u Indianapolis. U trećoj utakmici Miller je ozlijedio gležanj, ali je ostao na parketu.

U posljednje četiri i pol minute zabio je 13 od svojih 28 poena, uključujući četiri velika šuta, i odveo Pacerse do pobjede 107:105. "Rekao je da može igrati. Stavio je sve na kocku, preuzeo odgovornost i pogodio velike šuteve. Ali to je jednostavno Reggie", rekao je Bird.

Dva dana kasnije Miller praktički nije mogao normalno koristiti ozlijeđeni gležanj. "Nisam ni trebao biti na parketu. Nisam se mogao odraziti ni normalno osloniti na njega. Mislio sam da štetim momčadi. Bio sam samo šuter", priznao je nakon četvrte utakmice. Ipak, kada je Indiana gubila 94:93 i do kraja ostalo 2,9 sekundi, upravo je njemu bila namijenjena posljednja lopta.

Miller je krenuo od osnovne linije, prošao kroz blokove i došao do Michaela Jordana. Gurnuo ga je objema rukama dovoljno jako da napravi prostor, sudac nije ništa svirao, a Reggie je primio dodavanje Derricka McKeyja i pogodio tricu. Ostalo je sedam desetinki. “Da, Michael, i tebe sam odgurnuo. Ali vidio sam te kako to toliko puta radiš drugim igračima da sam zaključio da je valjda dopušteno.” 

Market Square Arena eksplodirala je dok je Miller trčao prema drugoj strani terena i skakao od sreće. Jordan je u posljednjem pokušaju pogodio obruč. Indiana je pobijedila 96:94 i izjednačila seriju na 2:2.

Momčadi su zatim razmijenile pobjede i serija je otišla u sedmu utakmicu u Chicagu. Bullsi tijekom cijele Jordanove šampionske ere devedesetih samo su jednom prije toga morali igrati sedmu utakmicu. Indiana je u posljednjoj četvrtini povela 72:69 i osam minuta bila udaljena od rušenja momčadi koja je osvojila pet od prethodnih sedam NBA naslova.

Tad je iskustvo prvaka napravilo razliku. Bullsi su dominirali u skoku, dolazili do dodatnih napada i u završnici preuzeli kontrolu. Chicago je pobijedio 88:83. Jordan je završio s 28 poena, devet skokova i osam asistencija, Miller s 22. Bullsi su zatim u finalu pobijedili Utah i osvojili šesti naslov.

"Imali smo bolju momčad, stvarno to vjerujem. Ali šampionski DNK i iskustvo prvaka došli su do izražaja u sedmoj utakmici", priznao je Miller. Scottie Pippen, drugi igrač te momčadi Bullsa, dodatno je naglasio kvalitetu Pacersa: "Ne mogu reći da je bolja momčad pobijedila."

Reggie i Pacersi doveli su posljednju Jordanovu šampionsku momčad bliže ispadanju nego itko drugi tijekom njezina posljednjeg pohoda na tri uzastopna naslova, ali su opet, uz nove legendarne trenutke, ostali praznih ruku.

Izgubio je jer "nije dovoljno mrzio Knickse". Godinu kasnije ih je izbacio

Godinu dana nakon poraza od Bullsa Pacersi su ponovno stigli u finale Istoka, a tamo ih je ponovno čekao New York. Ovog puta Knicksi su u doigravanje ušli tek kao osmi nositelj, ali su još jednom pronašli način da zaustave Indianu.

Seriju su dobili 4:2, a Miller je u odlučujućoj šestoj utakmici odigrao jednu od najgorih playoff utakmica svoje karijere. Pogodio je samo tri od 18 šuteva i završio s osam poena. "Izgubio sam utakmicu za nas, za našu franšizu, za našu državu. Moram preuzeti krivnju. Nisam pogodio šuteve koje sam trebao pogoditi", rekao je nakon poraza.

Godinu kasnije pronašao je neobično objašnjenje za taj neuspjeh. "Prošle godine nisam imao onu vatru protiv New Yorka. Nisam uopće pričao trash talk. Dao sam im svo poštovanje i mislim da je to osobno ubilo moju igru", rekao je. Zatim je još jasnije opisao problem: "Prijašnjih godina mrzio sam New York. Prošle godine ih iz nekog razloga nisam mrzio jer sam, iskreno, mislio da će biti lako."

Kada su se Pacersi i Knicksi ponovno susreli u finalu Istoka 2000., Reggie nije namjeravao ponoviti istu pogrešku. "Jednostavno ih ne volim, ali ih poštujem. Što je loše u tome?" rekao je, a kada mu je novinar napomenuo da je mržnja jaka riječ, Miller se samo nasmiješio. "Jako je jaka riječ."

Pacersi su dobili prve dvije utakmice kod kuće, Knicksi uzvratili s dvije pobjede u Madison Square Gardenu, a Indiana zatim povela 3:2. Šesta utakmica igrala se u New Yorku. Pacersi su bili jednu pobjedu udaljeni od prvog NBA finala u povijesti franšize, a Miller jednu utakmicu od izbacivanja najvećeg rivala do tog uspjeha.

Knicksi su u posljednju četvrtinu ušli s vodstvom 65:62, ali onda se ponovno pojavio Reggie s legendarnim trenucima. Pogodio je tricu za izjednačenje, a nakon trice Knicksa predvodio je seriju Indiane od 15:2 u kojoj je sam zabio 11 poena. U ključnom napadu napravio je korak unatrag preko linije za tri i pogodio preko Latrella Sprewella. Završio je s 34 poena, od čega 17 u posljednjoj četvrtini, a Pacersi su pobijedili 93:80.

Madison Square Garden ga je ispratio istim skandiranjima kao i uvijek. "Mislim da postoje tri osobe koje New York najviše mrzi: John Rocker, Michael Jordan i ja", rekao je. "Zato je jedino prikladno da lopta većinu vremena bude kod mene."

Miller je nakon sirene skočio u zagrljaj Jalena Rosea, a Pacersi su prvi i jedini put u njegovoj karijeri postali prvaci Istoka. Nakon gušenja, provokacija, promašaja, Spikea Leeja i pet prethodnih serija u doigravanju protiv New Yorka, takav se uspjeh stvarno mogao dogoditi jedino u New Yorku, Madison Square Gardenu.

U finalu ih je čekala nova sila, Los Angeles Lakersi predvođeni Shaquilleom O'Nealom i Kobeom Bryantom. Miller je u prvoj utakmici pogodio samo jedan od 16 šuteva, a Lakersi su poveli u seriji.

Razlog za to nije mogao biti tipičniji: "Nemam nikakve loše osjećaje prema Los Angelesu, a treba ti ona dodatna motivacija, nešto što će te naljutiti. Mislim da sam si je sad sam stvorio nakon što sam u prvoj utakmici finala šutirao 1/16. Sad sam ljut na sebe, borim se protiv samog sebe, ako možete vjerovati."

Miller se oporavio, zabio 33 poena u pobjedi u trećoj utakmici i predvodio Indianu kroz ostatak serije, ali Lakersi su bili predobri. Los Angeles je dobio šestu utakmicu 116:111 i osvojio naslov. Bio je to jedini put da je veliki Reggie Miller došao do finala.

Svi su znali da će pucati. Nitko ga nije mogao zaustaviti

Nakon jedinog NBA finala Pacersi su počeli mijenjati momčad, ali Reggiejeva klasa ih je držala na razini. U prvom krugu doigravanja 2001. Indiana je igrala protiv prvoplasirane Philadelphije Allena Iversona. U prvoj utakmici Miller je promašio 16 od prvih 20 šuteva, a Pacersi su u drugom poluvremenu gubili 18 razlike. Ipak, 11,7 sekundi prije kraja zaostajali su samo dva poena i lopta je ponovno išla njemu. 

Miller je izašao iz bloka i preko Iversonove ispružene ruke pogodio tricu za 79:78 s tri sekunde do kraja. "Znao sam da će lopta doći meni. Vi ste znali da će doći meni. Publika je znala da će doći meni. Ljudi kod kuće znali su da će doći meni", rekao je, a svejedno ga nitko nije uspio zaustaviti.

Pacersi su ipak izgubili seriju 3:1. Godinu kasnije ponovno su bili osmi nositelj, ovaj put protiv New Jersey Netsa, najbolje momčadi Istoka. Odlučujuća peta utakmica otišla je u jednu od najluđih završnica Millerove karijere. Indiana je tri sekunde prije kraja gubila 97:94, a Reggie je dobio loptu gotovo deset metara od koša. Okrenuo se i preko ruke pogodio tricu sa zvukom sirene za produžetak. 

Ni to nije bilo dovoljno te su Pacersi ponovno bili pred ispadanjem. Ovaj put su Netsi toliko pazili na Millerov šut da ih je prevario potpuno suprotnim potezom. Primio je loptu, krenuo prema košu i s 36 godina zakucao preko obrane za izjednačenje i drugi produžetak. Završio je s 31 poenom i šest pogođenih trica. 

"Jasona (Kidda) zovem tihim ubojicom, ali Reggie je jednostavno ubojica. On ti da do znanja da dolazi i onda te nastavi gađati bodežima. On je jedan od najvećih igrača u povijesti doigravanja", rekao je tad Byron Scott, trener Netsa.

New Jersey je na kraju pobijedio 120:109 i izbacio Indianu, ali Reggie je opet bio Reggie, igrač koji se pojavljuje kad god je najpotrebnije i preuzima odgovornost i stvara čuda. Nažalost, ovaj put bez popravnog ispita, opet je ostao bez najveće nagrade, titule prvaka.

Grad koji ga je mrzio na kraju mu je ustao

Do posljednje sezone Miller više nije bio prvo lice Pacersa. Momčad se gradila oko mlađih zvijezda, ali sve se promijenilo nakon Malice at the Palace tučnjave u studenome 2004., kada su suspenzije razbile momčad i 39-godišnjeg Reggieja ponovno gurnule u puno veću ulogu.

Pokazao je da stari lisac i dalje ima što za dati. U ožujku je protiv Lakersa zabio 39 poena, točno koliko je imao godina, i odveo Indianu do pobjede. Tijekom iste sezone preko sestre Cheryl objavio je da će mu to biti posljednja sezona u karijeri. Ostalo mu je još samo oprostiti se. Jedan oproštaj čekao ga je kod kuće u Indianapolisu, a drugi na mjestu na kojem je izgradio najveći dio svoje legende, u Madison Square Gardenu.

Miller je posljednji put kao igrač u Madison Square Garden stigao 5. travnja 2005. Knicksi više nisu bili momčad koja se bori za vrh Istoka, Starks i Ewing odavno nisu bili tamo, a ni utakmica više nije nosila težinu nekadašnjeg rivalstva. Ipak, New York nikako nije mogao zaboraviti Reggieja koji ih je godinama proganjao. Miller je u doigravanju u Gardenu zabio 421 poen, više od bilo kojeg gostujućeg igrača u povijesti.

Allan Houston, igrač Knicksa, unaprijed je smatrao da će to možda biti posebna večer. "Mislim da bi ovo mogao biti jedini put da mu neće zviždati. Iskreno, ljudi poštuju ono što je napravio, posebno u toj dvorani. Nije puno igrača moglo doći tamo i napraviti ono što je napravio on.

"Gotovo kao da mu je to bio dom. Mislim da će mu pokazati poštovanje. Bilo je kao da svi ostali igraju u gostima, a on kod kuće. Kad si ga čuvao u Gardenu, nisi imao osjećaj da si na domaćem terenu. Izgledalo je kao da on nosi bijeli dres, a svi ostali plavi", rekao je Houston.

New York ga ipak nije potpuno poštedio. Na početku su se ponovno čuli zvižduci dvorane koja ga je mrzila, a Reggie ovaj put nije imao snage da im odgovori jednom od svojih velikih predstava. Pogodio je samo tri od 15 šuteva i završio s 13 poena, dok je Indiana bez većih problema pobijedila 97:79.

No kako se približavao kraj utakmice, dogodilo se nešto što bi desetak godina ranije bilo nezamislivo. Iz publike se sve glasnije čulo: "Reggie! Reggie!" Zvižduke su zamijenile ovacije, a navijači Knicksa ustali su svom najvećem rivalu u povijesti.

"Nisam znao kakav ću doček dobiti večeras. Uvijek je to bio odnos ljubavi i mržnje", rekao je Miller nakon utakmice. Otišao je zatim do prvog reda gdje je, kao i toliko puta prije, sjedio Spike Lee.

Čovjek s kojim je vodio vlastite utakmice usred utakmice doigravanja, kojem je pokazivao znak gušenja i kojeg su njujorške naslovnice proglasile krivcem što ga je previše naljutio. To je sve sad bilo u prošlosti. Reggie i Spike zagrlili su se i zaključili dio NBA povijesti.

Sve što je Reggie bio, sve što je Reggieja guralo od dvorišne košarke s braćom i sestrom, preko fakulteta do NBA-a, sve je pronašao na parketu Madison Square Gardena, najveće košarkaške pozornice na svijetu koja mu je dopustila da postane besmrtna legenda. Jedino takvi mogu dobiti takve oproštaje. Samo legende.

"Reggie, Reggie, Reggie…"