LOVRO BANOVEC (24) nije razmišljao o tome da postane profesionalni nogometaš. Odmalena je igrao u Ponikvama, zagrebačkom četvrtoligašu, i činilo se da je san mnogih dječaka neostvariv. Svjestan toga, upisao je Kineziološki fakultet jer je obrazovanje bilo na prvom mjestu. Međutim, život je krenuo u neočekivanom smjeru.

Kao jedan od najboljih igrača Ponikva, koji je već s 15 godina priključen prvoj ekipi, prijelomni trenutak dogodio se u susretu protiv Španskog, kada je zabio i asistirao u pobjedi 3:1. Igrom slučaja, na tribinama je bio skaut koji je primijetio njegov talent.

Karijera je procvjetala. Preko zaprešićkog Intera (2021./2022.) došao je do prvoligaša Varaždina (2022. do 2024.), a zatim je u lovu za kontinuitetom završio na posudbi u Sesvetama (2024.). Zahvaljujući kvalitetnim nastupima u drugom rangu, izborio se za šansu u Vukovaru, koji je prošle sezone ušao u SuperSport HNL, pokazao se kao konkurentan prvoligaš, ali ipak ispao iz lige.

Banovcu je to bila najbolja sezona u SHNL-u, kojom je zaradio dvogodišnji ugovor u Slaven Belupu. U cijelom tom razdoblju, sa skriptom u rukama između predavanja, treninga i utakmica, Banovec je završavao fakultet. Kada je prošloga tjedna postao magistar kineziologije, nazvali smo ga da bi nam ispričao kako je tijekom proteklih pet godina povezao sportsku i akademsku karijeru.

Razgovaramo par sati nakon pripremne utakmice Slaven Belupa s Nagykanizsom, mađarskim drugoligašem. Kako ste prošli?

Pobijedili smo 4:1. Neočekivano smo dobili gol iz prekida, ali zaslužena pobjeda. Asistirao sam za gol, zadovoljan sam svojim nastupom.

Magistar kineziologije. Koliko vam znači ta titula, koja je i povod ovog razgovora?

Puno mi znači jer sam uložio puno truda. Uh, bilo je teško. Upisao sam faks dok sam bio amater, dok sam igrao u Ponikvama (Treća NL Centar, četvrti rang, op. a.). Uopće nisam razmišljao o profesionalnom nogometu. Htio sam se obrazovati i imati struku jer sam završio opću gimnaziju. S obzirom na to da su mi oduvijek išli sportovi, upisao sam kineziologiju.

Fakultet mi je bio lakši kada sam igrao u Ponikvama. No, kada sam krajem prve godine prešao u Inter Zaprešić, stvari su se zakomplicirale jer je riječ o profesionalnijem rangu, drugoj ligi. Puno mi je više vremena odlazilo na treninge i putovanja na utakmice, pa je bilo manje prostora za učenje. Međutim, i to mi je uspjelo jer sam zbog kategorizacije sportaša morao dolaziti na 50 posto predavanja, tj. mogao sam više izostati.

Najteža je bila treća godina, kada sam napravio transfer u Varaždin, iz druge u prvu ligu, u najviši rang hrvatskog nogometa. Bilo je teško jer Kineziološki fakultet jednako gleda na prvi i drugi rang, odnosno imao sam istu, četvrtu kategorizaciju, pa sam i dalje mogao imati 50 posto izostanaka.

U to sam vrijeme doživio anegdote zbog kojih sam se pitao: "Što mi je ovo trebalo?" Na primjer, jednom sam s treninga u Varaždinu žurio na ispit. Zakasnio sam 15 minuta. Profesor je već bio unutra sa studentima, mogao me je ispitati, ali nije htio. Rekao je: "Kolega, morate odabrati prioritete."

Jednom sam kao igrač Varaždina pozvan na svoju prvu konferenciju za medije. Da bih stigao, morao sam tražiti profesora da izađem 15-20 minuta ranije s predavanja. Hvala trenerima koji su mi dopuštali izostanke i izlaske s treninga, pogotovo treneru Mariju Kovačeviću.

Najteža je bila treća godina jer, uz teoriju, imamo i praktične sportove. Ponekad sam u 8 ujutro išao na predavanje na fakultet, zatim bih žurio u Varaždin na trening u 11 sati, a poslije treninga ponovno na predavanje. Zahvalio bih se i prijateljima i kolegama, pogotovo Matiji i Ivanu.

S obzirom na to da niste razmišljali o profesionalizmu, djeluje li vam nestvarno što sada igrate u Slaven Belupu?

Nisam tada razmišljao o tome da ću postati profesionalni nogometaš. Studirao sam i paralelno igrao amaterski nogomet, zbog čega me vikendima gotovo nikad nije bilo kod kuće. U jednom razgovoru s curom dotaknuli smo se toga koliko mi nogomet zapravo znači i što želim postići. To me potaknulo da malo ozbiljnije razmislim o svemu i zapitam se želim li ostati na rekreativnoj razini ili pokušati napraviti nešto više.

Nakon toga pobijedili smo Špansko 3:1, a ja sam zabio i asistirao. Poslije utakmice nazvao me menadžer s kojim i danas surađujem. Ta mi je utakmica bila prekretnica i usmjerila me u profesionalni sportski život.

Opišite svoj put od amaterskog do profesionalnog nogometaša.

Od četvrte godine igrao sam u Ponikvama, nogometnom klubu u Stenjevcu (gradska četvrt u Zagrebu, op. a.). Dobro sam se razvijao i trener seniora Hrvoje Pipinić kao 15-godišnjaka pozvao me na moje prve zimske pripreme. U zadnjoj utakmici tih priprema zabio sam hat-trick protiv Prečkog.

Kada je krenulo prvenstvo, trener mi je u svakoj utakmici dao punu minutažu. Već nakon 15. godine igrao sam seniorski nogomet dvije i pol godine, što mladom nogometašu puno znači. Imao sam seniorski kontinuitet i dobru statistiku za svoje godine, što je značilo da mogu još i više.

Kao što sam rekao, tako me je pronašao menadžer jer je njegov skaut igrom slučaja došao na utakmicu. Dogovorili smo se nakon par kava i rekao je da će me odvesti u Inter Zaprešić, što se činilo kao dobra odluka. Ondje sam proveo jednu drugoligašku sezonu i s 19 godina u 26 utakmica imao sedam golova i tri asistencije.

Varaždin se potom zainteresirao za mene te smo dogovorili suradnju. Priključio sam im se mjesec ili dva nakon početka priprema, pa mi je nedostajalo upoznavanje sa suigračima. Igrao sam sezonu i pol i stvarno sam bio zadovoljan. Život u Varaždinu je lijep i stekao sam puno prijatelja.

Trener Kovačević mi je pomagao po pitanju fakulteta, uvijek mi je izlazio u susret. U dogovoru s upravom Varaždina, početkom 2024. otišao sam na posudbu u Sesvete kako bih imao kontinuitet nastupa. I ondje sam odradio dobru sezonu, pa sam 2025. završio u Vukovaru, gdje je sve dobro funkcioniralo, ali, nažalost, ispali smo.

Debi u SuperSport HNL-u imali ste u kolovozu 2022. godine, kada ste kao igrač Varaždina ušli u završnici utakmice protiv Dinama (1:1).

Sjećam se kako sam stajao pred punim stadionom. Bilo je nestvarno. Navijači, pjesma sa svih strana, a ja ulazim. Nisam znao gdje sam, bila me trema, ali bio je jako lijep osjećaj. Plus, iz Zagreba sam, od malih nogu navijam za Dinamo, nekoliko utakmica bio sam i na sjeveru bodrio Modre. Bila mi je čast debitirati u HNL-u protiv Dinama.

Prošla sezona bila je ona u kojoj ste najviše napredovali. Bili ste prvotimac Vukovara, u tom trenutku novog prvoligaša, te ste u 32 utakmice imali četiri pogotka i šest asistencija. Iako su mnogi vjerovali da će Vukovar ubrzo ispasti, borili ste se gotovo do kraja.

Vjetar u leđa bio nam je to što su svi govorili da ćemo ispasti, a liga nije ni počela. Imali smo spoj mladosti i iskustva. Igrači poput Tičinovića, Puljića i kasnije Eleza, oni koji su prošli puno toga, bili su nam velika podrška.

Nismo bajno krenuli u prvenstvo, iako je trener Schildenfeld kvalitetan, ali nije imao sreće. Nažalost, dobio je otkaz nakon nekoliko kola te ga je zamijenio trener Čabraja, koji nas je posložio. Imali smo veliki respekt prema njemu, svi smo znali tko je on. Kad je došao, rekao je: "Dečki, nećemo se boriti za ostanak, nego za nešto više, možda i Europu."

Vjerovali smo mu i dobro smo krenuli. Spomenuo bih kako se dobra energija osjetila i s trenerom Polovancem, koji nas je vodio jednu utakmicu protiv Rijeke u Vinkovcima. Gubili smo 1:2, pa pobijedili 3:2. To slavlje... Neopisivo.

Slično je bilo nakon pobjede protiv Dinama 1:0, kada sam asistirao Puljiću. Gledamo se i ne vjerujemo što se dogodilo – pobijedili smo Dinamo u Vinkovcima, u HNL-u... Bili smo izvan sebe. Dakle, bilo je trenutaka u kojima smo vjerovali da ćemo izboriti ostanak, pogotovo uzevši u obzir Osijek, koji je tada bio u lošoj formi. Nažalost, koštala nas je završnica sezone.

Vratimo se kineziologiji. Jedan poznanik je godinama amaterski trenirao rukomet, da bi na Kineziološkom fakultetu pao upravo – rukomet. Jeste li vi imali takvih muka s nogometnim vježbama?

S nogometom nisam imao problema, ali znam da rukomet zna biti dosta zahtjevan i da kriteriji nisu baš lagani, tako da me takve priče ne iznenađuju. Što se tiče nogometa, sve sam imao pet, samo sam iz voleja dobio tri. Imali smo jednu priliku i promašio sam. To me nasmijalo.

Jeste li ikad učili u autobusu prilikom odlaska na gostujuću utakmicu?

Bilo je i toga, da. Početak ljeta jedino je vrijeme kada imam slobodno od nogometa, ali tada su počinjali ispiti i trajali do početka priprema, koje kreću početkom srpnja. Imao sam, dakle, manje od tjedan dana odmora. Ove sam godine imao diplomski i jedan izborni predmet, pa sam imao i mjesec dana godišnjeg odmora.

Pomaže li vam znanje koje ste stekli na fakultetu danas kao profesionalnom nogometašu?

Slušam kondicijskog trenera, ali radim i po svom programu. Znam koliko su bitni prevencija i oporavak. No moj smjer nije kondicijska priprema. Na trećoj godini, kada biramo što želimo raditi, usmjerio sam se u nogomet te sam više učio o tehnici i taktici, a manje o kondicijskoj pripremi. 

Naravno, stekao sam znanje o kondicijskoj pripremi, ali nisam se obrazovao za takvog trenera. Nogometno znanje pomoglo mi je povezati sve što radimo na treningu i utakmici.

Ovog ljeta prešli ste u Slaven Belupo i potpisali dvogodišnji ugovor. Imate važnu ulogu, u sedam nastupa postigli ste jedan gol. Međutim, trener Mario Gregurina je smijenjen, došao vam je ponovno Silvijo Čabraja, a klub je na osmome mjestu. Kakav je vaš dojam o dosadašnjem dijelu sezone?

Žao mi je trenera Gregurine, on je razlog zašto sam došao u Slaven Belupo. Imao sam i drugih opcija, ali on me naveo na dolazak. Naime, kada sam bio u Sesvetama, Gregurina je vodio jedan trening kada je išao na UEFA Pro licencu. Svidjelo mi se kako je radio. Imali smo dobar odnos.

Žao mi je što je otišao, ali drago mi je što je došao trener Čabraja, s kojim također imam dobar odnos. Znam kako radi s obzirom na to da sam s njim bio u Vukovaru.

Želje i ciljevi?

Nogometne želje su uvijek što veće. Htio bih napraviti iskorak izvan hrvatske lige kako bih stekao inozemno iskustvo. Želim konstantno napredovati. Što se tiče kineziologije, ona je na pauzi jer se želim maksimalno posvetiti igranju nogometa. O struci ću razmišljati kada se približi kraj karijere.