Godine 1970. Ford Motor Company predstavio je novi model automobila - Ford Pinto. Ovaj subkompaktni automobil bio je odgovor na sve veću potražnju za malim i ekonomičnim vozilima na američkom tržištu. Iako je startao kao genijalni kompakt, Pinto je postao sinonim za jedan od najvećih skandala u automobilskoj industriji ikad.
Tijekom razvoja Pinta Ford je ubrzao proces dizajna i proizvodnje kako bi što prije plasirao vozilo na tržište. U toj žurbi zanemarena je ključna sigurnosna mana: položaj spremnika za gorivo.
Smješten neposredno iza stražnje osovine, spremnik je bio podložan oštećenjima čak i pri manjim sudarima straga. Testovi su pokazali da bi pri udarcu od samo oko 48 km/h spremnik mogao puknuti, što bi dovelo do curenja goriva i potencijalne eksplozije.
Unatoč saznanjima o ovom problemu Ford je odlučio nastaviti s proizvodnjom bez izmjena dizajna. Interna analiza troškova pokazala je da bi ispravljanje greške koštalo oko 11 dolara po vozilu, dok su procijenjeni troškovi potencijalnih tužbi bili niži. Ova odluka imala je katastrofalne posljedice.
Prema podacima Nacionalne uprave za sigurnost prometa na cestama (NHTSA), između 1970. i sredine 1977. godine zabilježeno je 38 slučajeva u kojima je stražnji udarac u Ford Pinto rezultirao curenjem goriva ili požarom, što je dovelo do 27 smrtnih slučajeva i 24 nesmrtonosne ozljede od opeklina. Iako službene brojke govore o 27 poginulih, neki izvori procjenjuju da bi stvarni broj mogao biti znatno veći.
Jedan od najpoznatijih incidenata dogodio se 1972. godine, kada je Ford Pinto, kojim je upravljala Lilly Gray, sudjelovao u sudaru na autocesti u Kaliforniji.
Dana 28. svibnja Gray je vozila Ford Pinto s 13-godišnjim Richardom Grimshawom kao putnikom. Automobil se neočekivano ugasio na srednjoj traci autoceste zbog kvara na karburatoru. Nedugo zatim drugi automobil udario je straga u njihov Pinto, što je uzrokovalo pucanje spremnika za gorivo i požar. Lilly Gray pretrpjela je smrtonosne opekline i preminula nekoliko dana kasnije, dok je Richard Grimshaw zadobio teške opekline i preživio nakon brojnih operacija.
Uslijedio je sudski proces Grimshaw protiv Ford Motor Companyja, jedan od najpoznatijih slučajeva u povijesti američkog prava. Porota je dodijelila Richardu Grimshawu 2.5 milijuna dolara odštete i 125 milijuna dolara kaznene odštete, što je kasnije smanjeno na 3.5 milijuna dolara. Obitelj Lilly Gray također je dobila odštetu.
Kako su se incidenti množili, javnost i mediji počeli su postavljati pitanja o sigurnosti Pinta. Istraživački članak pod naslovom Pinto Madness, objavljen u časopisu Mother Jones 1977. godine, dodatno je razotkrio Fordovu neodgovornost, tvrdeći da je tvrtka svjesno odlučila ne ispraviti poznatu manu zbog financijskih razloga.
Pinto je u početku bio vrlo uspješan na tržištu, s više od 350.000 proizvedenih primjeraka 1971. te gotovo pola milijuna u 1972. i ponovno u 1973. godini. Najbolja mu je godina 1974., kada je prodano 544.209 vozila. Međutim, upravo u to vrijeme vijesti o požarima počele su puniti naslovnice, a prodaja je 1975. pala za više od 50 posto, na nešto manje od 224.000 primjeraka.
Pod pritiskom javnosti i suočen s brojnim tužbama, Ford je 1978. godine povukao 1.5 milijuna vozila Pinto radi modifikacije sustava goriva. Ford Pinto se prestao proizvoditi u srpnju 1980. godine.