"Neustrašivi Felix" progovorio o svojim strahovima: Najteže mi je bilo kad su svi prestali vjerovati u mene

PRIJE nešto manje od tri tjedna Felix Baumgartner postavio je tri svjetska rekorda skočivši s visine od 39 kilometara iznad razine tla.

U intervjuu za Guardian ovaj je Austrijanac ispričao brojne detalje vezane uz povijesni skok koji je
promijenio njegov život, ako ništa drugo, onda stoga što je njime ostvario svoj san. "Zovu me Neustrašivi Felix. Ali i vi ja znamo da Neustrašivi Felix ne postoji. On se možda čini kao cool lik, ali ja sam ustvari prošao kroz veliku psihološku borbu. To je bilo puno teže no iskoračiti u svemir", ispričao je.

Kobno odijelo

Ovaj je 43-godišnji pustolov priznao da je najveći problem bilo njegovo odijelo: "Bojao sam ga se i mrzio ga zbog svoje želje za slobodom. Počeo sam skakati padobranom upravo stoga što volim slobodu. A na kraju ste zarobljeni u svemirsko odijelo, a ljudi na njega svaki dan stavljaju dodatnu težinu. Kažu da su potrebne boce s kisikom pa nekoliko tjedana nakon toga da je potrebna i torba na prsima. Ona je postajala sve veća, a odijelo je bilo dva puta teže od mene. U tom trenutku skakanje mi prestaje biti zabavno. Postaje strašno.

Sjećam se svog prvog skoka u tom odijelu - osjećao sam se kao da prvi put skačem. Isti strah od prije 25 godina mi se vratio. Nikad se nisam dobro osjećao u tom odijelu jer mi nikad nije postalo druga koža. Inače kad skačem, pa čak i zimi, nosim tanke rukavice jer želim biti što fleksibilniji, brzih reakcija. Ovdje imate velike rukavice i ne možete micati glavom. Prirodan pokret kad povlačite padobran je da pogledate prema gore. Ali s ovim odijelom to nije bilo moguće pa sam na rukavicama imao dva zrcala. Sve što sam naučio s godinama nestalo je kad sam ušao u to odijelo. A nakon 25 godina iskustva i profesionalnosti zbog toga se osjećate slabo i izloženo", objasnio je.

"Više nitko nije vjerovao u mene"

U odijelu se osjećao klaustrofobično pa je čak morao potražiti pomoć psihijatra, što mu je isprva bilo prilično neugodno, priznao je, ali nakon nekog vremena uspio pobijediti strah. U tim trenucima ipak mu je najteže padalo što je imao osjećaj da su svi izgubili vjeru u njega i da više nitko nije mislio da on to može učiniti: "To je bilo prilično loše. Klaustrofobija je bila moja jedina slabost. To nije bila moja krivica. To je jednostavno bilo u mojoj glavi".

Unatoč svim problemima Baumgartner se prisjetio i nekih lijepih trenutaka: "Jedan je bio kad sam stajao na rubu netom prije skoka. Za to smo radili pet godina, a kad sam tamo stajao bez svih žica, postao sam svjestan da će se to uistinu dogoditi. To je bilo veliko olakšanje i stvarno jedinstven i nevjerojatan trenutak. A onda, kad otvorite padobran znate da je sve gotovo - a ja sam još živ! Nitko nije bio 100 posto siguran da ću preživjeti. Nisam ni ja. Nadali smo se najboljem i bili spremni na najgore".

"Nije bitno letjeti brže od zvuka, bitno je pobijediti svoj strah"

Za kraj, upitan je kako će ponoviti uzbuđenje ovog svemirskog skoka: "Ne treba mi to. Dosegao sam vrhunac i ne moram to nadmašiti. Mnogi klinci sad za mene misle da sam Neustrašivi Felix, ali ja se nadam da mogu strah pretvoriti u nešto što je cool. Svi oni moraju znati da i ja imam strahove pa će se možda suočiti sa svojima. Odijelo je bilo moj najgori neprijatelj, ali s vremenom je postalo najbolji prijatelj jer, što se više penjete, to vam je potrebnije. Ono postaje jedina šansa za preživljavanje. Naučio sam ga voljeti. A to je bitnija poruka od one da sam letio brže od zvuka", zaključio je.