Ove subote u Zagrebu će biti održana hrvatska premijera filma Megdan: Između vode i vatre, filmskog prvijenca Alekse Balaševića. Tim povodom razgovarali smo s Aleksom, o filmu, dojmovima, obitelji, ocu Đorđu...
Naravno, ovo je ipak moj prvi film, samim tim i moja prva premijera u Hrvatskoj. Uzbuđen sam na onaj najljepši način, kad znate da iz uzbuđenja ne može nastati razočaranje, zbog zdrave energije koja je prisutna u filmu, ali i one koju sam naslijedio u Hrvatskoj. Veselim se što će moj film krasiti ovu jesen u Hrvatskoj.
Svi oni trenuci od rođenja do sada, uspomene od Županje i Iloka, Šarengrada pa do Zagreba, Varaždina, Pule, Raba, Splita i Dubrovnika. Prolaze mi kroz misli svi teški trenuci sa snimanja u Moldaviji, Srbiji, do postprodukcije u Bugarskoj, kada smo znali da će se, koliko god nešto bilo teško, isplatiti. Sjećam se svih festivalskih nagrada, od Napulja do Niša, te doista predivne sportske i ljubavne energije koja se osjeti od Bugarske do Slovenije.
Jedan lik u filmu temeljen je na pjesmi mog oca, Čovek sa mesecom u očima, kojeg glumi Vojin Ćetković. On je sportski trener koji je svrhu svojeg života pronašao upravo u sportu. U filmu nema ilegalnih borbi, osim jedne borbe u zatvoru, što je zapravo posveta sportu kao rehabilitaciji jer u Poljskoj, Americi, Rumunjskoj i Norveškoj zatvorenici imaju pravo na deset sportova, među kojima je jedan borilački sport.
Borbe su regulirane pravilima, a fair play je stroži nego u profesionalnim borbama. Vaterpolo je u filmu jer glavni junak, kroz borilački sport, spašava ugroženi sport. Vaterpolo, kao najtrofejniji sport u regiji, ovdje je prikazan kao sport koji pati zbog nedostatka uvjeta.
Ta se ideja odražava iskreno. Svjedočio sam kako se naši narodi u sportu drže onako kako treba - kao ljudi. U filmu vidimo Albanca koji pomaže srpskom borcu da ode na veliki turnir u Moldaviju. Na Balkanu smo često netrpeljivi jedni prema drugima, no kad odemo u inozemstvo, pomažemo jedni drugima.
Doista su puno utjecale. Organizacija je najveća prepreka svakoj zamisli redatelja ili scenarista. Dobra organizacija produkcije ključna je za uspješan film. Zahvaljujući moldavskoj koprodukciji i producentu Sergeju Paskaru, uspjeli smo realizirati film. Turnir Megdan nam je pomogao kao svojevrsni trojanski konj za ulazak u filmski svijet.
Izazov je bio završiti film bez incidenata i svađa, i u tome smo uspjeli. Bili smo nagrađeni na festivalu u Napulju, a Viktor Savić je osvojio nagradu za najboljeg glumca u usponu. Velika radost bila je vidjeti Stinga u prvom redu na premijeri filma, što smatram posebnim darom.
Moja sestra Jelena mi pomaže u svemu što radim, maksimalno. Poželio bih svima takav odnos sa sestrom.
Očekujem da će film, kao što je već prihvaćen na festivalima, biti prihvaćen i u ostatku regije kao zdrav, sportski i poučan film koji realistično prikazuje život sportaša s Balkana.
Iskreno, ovo je teže pitanje za scenarij sljedećeg filma koji snimamo u Bosni i Belgiji, s hrvatskom koprodukcijom.
Sport. Neka to bude glavna poruka za mlade. Sport je univerzalna poruka, a druga je da jedan loš trenutak može uništiti čitav dobar život.
Sljedeći projekt već je započet. Radi se o nečem velikom i potpuno drugačijem žanru. Već imamo podršku Belgije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, a čekamo Srbiju i Hrvatsku.
Njegovo nasljeđe utjecalo je na mene kao i nasljeđe bilo kojeg drugog najboljeg oca. Inicijali mog oca su mjera najboljeg oca.
Ima ih mnogo, ali jedna od najvažnijih je: "Svijetu se ne može ugoditi, ali mu zato ne treba ni ugađati."
Očinstvo i dolazak naše Vere promijenili su moj pogled na život. Vjerujem da je ona dar s neba i da je ovaj svijet, unatoč svemu, najljepši.
Kad me vidi na TV-u, odmah viče: "Mama, evo tata!" Što se djeda tiče, kad je gledala emisiju s mojim ocem, rekla je: "Deda!" Ona svog djeda najviše osjeti u bakinom zagrljaju i to nam svima daje osjećaj njegove prisutnosti.