Foto: 123RF
NIKAD nisam mislila da ću pod starije dane proživljavati u siromaštvu, ističe 66-godišnja beskućnica čiju je priču objavio Vox.
Kako kaže, imala je lijep život, a beskućništvo nije bilo njen izbor, već su je do njega dovele nesretne životne okolnosti. Njenu priču donosimo u cjelosti.
"Nitko vas neće upozoriti na nedostatak sna.
Oko 4.30, dok ostatak svijeta još uvijek spava, budim se i počinjem se kretati pod okriljem mraka. Mirna mjesta sa stablima ili povremeno parkirališta crkvi i bolnica tipična su mjesta na kojima spavam. Ipak, uvijek postoji rizik da će me netko vidjeti ili da će me probuditi policajac koji usmjerava svjetiljku prema meni.
Svake noći i svakog jutra pitam se kako sam došla u ovaj položaj. Ako imam sreće, spavat ću šest sati, no uglavnom je to puno manje. Strah da će me policija ili bilo tko drugi pronaći čini me nervoznom. Nakon nekog vremena osjećaju se posljedice nedostatka sna. Osjećam se mamurno, bez energije, a noge i stopala su mi natečene i krute. Nedostatak sna je tehnika mučenja koju vojska koristi, a jednako je učinkovita na starici poput mene.
Nisam mislila da ću zlatne godine provesti u autu
Nemati dom je teško, a sad zamislite kako je to nemati dom sa 66 godina.
Broj starijih beskućnika je u porastu. Kombinacija sporog ekonomskog oporavka od recesije i starenje baby boomera pridonijelo je porastu populacije beskućnika starijih od 51 godine. Postotak starijih beskućnika porastao je skoro deset posto od 2007. do 2014. godine, kad je udio starijih beskućnika iznosio čak trećinu svih ljudi bez doma.
Kad sam bila mlađa nikad nisam mislila da ću zlatne godine provesti živeći u svom automobilu. Većinu svog života imala sam krov nad glavom i hranu na stolu te stabilan posao kao novinarka i spisateljica. Odrasla sam u srednjoj klasi, mogla sam živjeti i putovati na mnoga mjesta više ili manje udaljena od moje države New York. Većinu svog odraslog života provela sam u Kaliforniji i Nevadi, no putovala sam po Europi i Indiji nakon fakulteta.
U 40-ima mi se život počeo raspadati. Razvela sam se od muža, a tri draga člana obitelji su preminula. Nakon sudara oboljela sam od fibromialgije. Godinama, svakog jutra nakon buđenja osjećala sam se kao da me pregazio kamion. U 50-ima sam prošla intenzivnu terapiju da se riješim simptoma fibromialgije, no tad se pojavio osteoartritis u koljenima.
Cimer iz noćne more
Potom je stigla recesija. Radila sam kao freelance pisac, urednik i PR manager, no broj dobro plaćenih poslova rapidno je padao. Brzo sam ostala bez novca i trebao mi je stalni posao. Dan za danom slala sam stotine prijava za poslove i životopisa, no rijetko su mi se javljali poslodavci, otišla sam na jedan ili dva razgovora za posao. Nezaposlenost je 2009. porasla za pet posto, a sljedeće godine iznosila je deset posto.
Na kraju, nisam imala dovoljno novca od štednje i povremenih poslova. Očajnički sam trebala novac pa sam sa 62 otišla u prijevremenu mirovinu. Mjesečno sam primala 672 dolara i to nije bilo dovoljno, ni danas nije dovoljno.
Prijelomna točka bilo je useljavanje s cimerom Jackom. Nisam si mogla priuštiti visoke troškove života pa sam se uselila u novi dom u Montereyu sa strancem kojeg sam upoznala na internetu, a koji mi je obećao nisku stanarinu i ugodne uvjete života. No ispalo je da je alkoholičar i skupljač smeća, koji se ponašao sve gore i gore.
Svakog dana mi je prijetio i narušavao moj osjećaj sigurnosti. Taj prostor pun smeća počeo me gušiti. Prijetio mi je, vrijeđao me, fizički mi zabranjivao odlazak u kupaonicu noću i napadao me u pijanom stanju.
Sad sam novopečena sirotinja
Kad više nisam mogla podnositi prijetnje, zvala sam policiju bar jednom tjedno. Došla sam do točke kad više nisam mogla. Prikupila sam nešto novca od prijatelja, vjerujući u svijet u kojem sam se uvijek uspjela snaći i iselila se bez konkretnih planova. Nažalost, moja priča je česta, nasilje u obitelji najčešći je razlog zbog kojeg žene postaju beskućnice.
Dvije godine kasnije živim u svom automobilu i tražim dom. Pronalazak trajnog krova nad glavom postaje sve teži cilj. Stanarina je preskupa za moja mjesečna primanja, a luksuz života u motelu ne mogu si priuštiti. Čak i kampovi i parkovi za prikolice u kojima bih mogla podići šator koštaju i do 1000 dolara mjesečno. Čini mi se da mi vrijeme ističe, moj pas i ja trebamo dom što prije.
Prvi put kad me policija pronašla, zaspala sam na parkiralištu škole, znala sam da to nije idealno mjesto, no izgubila sam se tijekom vožnje po gradu i bila sam preumorna. Probudilo me svjetlo upereno u moje oči i policajac koji je tražio da odem. Zaplakala sam, a suosjećajni policajac, iznenađen činjenicom da je u Subaru Legacyju iz '96. starija žena bez doma, otpratio me do nove lokacije.
Posvuda u našoj zemlji ljudi imaju problema s pronalaskom pristupačnih stanova.
Nekad sam bila srednja klasa, sad sam novopečena sirotinja.
Najveći problem san i hrana
Postoje česti i zastarjeli mitovi koji prikazuju beskućnike kao narkomane, lijenčine, psihičke bolesnike i ljude koji su odabrali krivi život. No to ne opisuje mene niti većinu beskućnika koje sam srela. Mi nismo izabrali da živimo ovako, mi smo izgubili svoje poslove i domove u lošim ekonomskim vremenima i borimo se da preživimo na socijalnoj pomoći i ušteđevini.
No susrećemo se stalno s diskriminacijom, čak i u zakonu. U većini gradova ilegalno je spavati u automobilima, šatorima i većini javnih mjesta. Zbog toga se nazivam "nesmještenom", a ne beskućnicom, jer taj termin ima samo ružne konotacije.
Takav način života utječe na vaše zdravlje.
Nedostatak sna i loša prehrana su najveći problemi. Ja ovisim o bonovima za hranu, koji pokriju samo tjedan dana. Povremeno odlazim u banku hrane, u kojoj su donacije tune, keksa, juhe, kikiriki maslaca i pekmeza. S obzirom na to da nemam dom, nemam ni hladnjak pa hrana ne može izdržati ni dana kod mene. Bez štednjaka ne mogu ni kuhati.
Teško je naći prijatelje
Kao osobi koja je starija, još mi je i teže. Nisam fleksibilna ni energična kao mladi ljudi, zbog čega sam češće u bolnicama, gdje se liječim zbog ugrušaka u krvi i oteklina na nogama, a prošle godine sam operirala rak dojke.
Lako se umaram, teško mi je hodati zbog natečenih nogu i stopala. Ponekad u dućanu uzmem motorizirana kolica kako bih prošetala svog psa Cici.
Teško je imati i prijatelje, ljudi koje srećem brzo nestaju, umiru, završavaju u zatvorima, bolnicama ili odlaze iz grada. Imam nekoliko prijatelja koje znam desetljećima i koji su Božji dar, koji me podižu kad sam loše. No oni žive daleko i imaju svoje živote, obitelji, poslove i obveze. Ne želim tražiti previše od njih. Prošle godine preminuo je moj najbolji prijatelj, mentor i učitelj koji me ohrabrivao da pišem, putujem i završim fakultet. Gubici poput tog su katastrofalni.
Lakše je održavati društveni život na internetu, WiFi je jeftin i dostupan u knjižnicama i Starbucksu ako platim mali biljni čaj. Tamo blogam, pišem prijateljima i odražavam konverzaciju s drugim ljubiteljima pasa. To je jedini trenutak normalnosti u mom životu. Ljudi bez domova često potrebe svojih ljubimaca stavljaju ispred svojih. To nije nikakvo čudo, psi osiguravaju zaštitu i društvo ženama bez doma, posebice tijekom opasnih trenutaka. Moja mješanka dalmatinera Cici daje mi razlog da se ustanem ujutro. Pomaže mi upoznati ljubazne strance koji je dolaze nahraniti i započeti razgovor. Tjeram se normalno živjeti kako bi ona svaki dan išla u šetnju, jela i mazila se. Kad se osjećam depresivno i suicidalno, ona je razlog zbog kojeg izabirem život. Ideja da nema nikog tko bi se brinuo o njoj mi je preteška, nasmijava me svaki dan i spašava mi život.
Pitam se hoću li preživjeti sljedeću krizu
Ima dana kad se čini da mi se problemi samo gomilaju. Pokvareni auto, izgubljeni mobitel, nedostatak hrane... Budim se svakog jutra s mišlju hoću li preživjeti sljedeću krizu.
Ima dana kad su to sitnice, poput birokracije kad tri sata pokušavaju naći privremeni dom za mene. Nedostatak privatnosti, kad moram jesti i ići na wc u javnim prostorima kao da sam ribica u akvariju. Znam lutati gradom i pitati se gdje je nestalo moje dostojanstvo.
Dobar dio vremena provodim pišući članke i istražujući stambena rješenja za sebe i druge. S vremena na vrijeme šaljem životopise, pokušavajući naći posao.
Ima dana kad odem na plažu, prošetam svog psa po parkiralištu, a zatim sjednem u automobil i slušam valove i ptice. Zvuk oceana me smiruje, a sunce me grije.
Pokušavam se sjetiti što je važno u životu, da postoji ljepota posvuda i da ima dobrih ljudi na svijetu. Pokušavam se sjetiti svog prijašnjeg života, punog zanimljivih likova i prekrasnih mjesta koje sam posjetila u na kojima sam živjela. Ako imam sreće, zaspat ću i sanjati da imam dom, u kratkom snu koji izgleda poput raja", napisala je.