Hrvatski film već godinama, pa i desetljećima, stenje pod stigmom slabe gledanosti koja je posljednjih godina dosegla kataklizmične razmjere pa su se dvojica producenata, Ivor Šiber i Ljubo Zdjelarević, dosjetili kako tome stati na kraj. Rješenje se zove Dražen Petrović. Nakon što je prije koju godinu film Toma poharao kina u cijeloj regiji, mnogima su se naglo otvorile oči, pa nije dječji film jedini žanr koji dovodi publiku u kino, to bi mogao i biografski film, samo je potrebno pronaći pravu osobu s pravom pričom. Dražen Petrović nesumnjivo je prava osoba, no, nažalost, ne i onaj s pravom filmskom pričom.
Ipak, s obzirom na hrvatsku potpunu posvećenost autorskoj kinematografiji – iznimke su tek povremene komedije i dječji filmovi – pristojno je dati podršku ideji o komercijalnom filmu koju su ovdje do kraja proveli Šiber i Zdjelarević.
Dobra ideja, utrošen trud i novac, ali - slab rezultat
Razvijali su ga, poput stranih producenata, godinama, pa se režiser, Danilo Šerbedžija, pridružio projektu tek u kasnijoj fazi, navodno na košarkaškom igralištu. Prvi je to posve komercijalno zamišljen hrvatski film nakon već zaboravljene Posljednje volje i, imajući na umu dobru ideju, utrošen trud, pa i novac, zaista je šteta što rezultat nije nešto bolji.
Čini mi se da autori nisu shvatili da Toma nije toliko uspješan zato što pripovijeda biografiju popularnog pjevača, već zato što priča snažnu melodramu koja bi funkcionirala i da nije riječ o popularnoj osobi. Biografski filmovi imaju dva zadatka - da priču o nekoj osobi ispričaju na nov i zanimljiv način te da o dotičnoj osobi saznamo nešto novo. Dražen ne uspijeva niti jedno niti drugo.
Priču o hrvatskoj kinematografiji odavno je definirao Ivo Škrabalo naslovom knjige Između publike i države i ta formula funkcionira i dan-danas. Kad već ne uspijeva privući publiku, glavna je briga našeg filma da ne razljuti državu, što mu uz povremene iznimke mnogo bolje polazi za rukom.
Ne bi se hrvatski film štel nikome zamjeriti, pa se tako propustilo snimiti biografije najzanimljivijih i najkontroverznijih osoba naše povijesti kao što su Ante Pavelić, Tito ili Krleža, a umjesto toga u pohod na publiku kreće s biopicom vjerojatno najnekontroverznije ličnosti ovog podneblja.
Svetačka biografija
Ne sjećam se da sam ikad čuo neku ružnu stvar o Draženu, da je nekog krivo pogledao, prošao na raskrižju kroz crveno ili opsovao trenera, ništa, nula bodova, a imajući na umu njegove uspjehe, zaista, bez trunke ironije, ne vidim načina da njegova biografija bude išta drugo do biografija sveca, odnosno hagiografija.
Dražen je od malih nogu bio čudo od djeteta, fantastične upornosti i talenta, imao je nevjerojatnu karijeru, trenirao je i pobjeđivao u Šibeniku, trenirao i pobjeđivao u Zagrebu, trenirao i pobjeđivao u Madridu, zatim je trenirao i nije igrao u Portlandu – što je jedina javno poznata kriza njegovog života – zatim je još trenirao i pobjeđivao u New Jerseyu.
Uz to je trenirao i pobjeđivao s reprezentacijom Jugoslavije i trenirao i pobjeđivao s reprezentacijom Hrvatske. I zatim, tragično i prerano poginuo.
Njegova smrt jedna je od onih rijetkih za koju se mnogi dan danas sjećaju gdje su bili kad su za nju čuli, ja sam na putu na posao prolazio pored kafića Charlie u Bogovićevoj kad je to netko na ulici izgovorio i sve dok nisam došao u redakciju, nadao sam se da sam krivo čuo.
Od tog trenutka Draženov život, njegova košarka i smrt mnogo su puta medijski opjevani i iako se ne smatram hardcore obožavateljem, film mi nije dao niti jednu novu informaciju ili perspektivu na Draženov život. No, krenimo redom.
Bizarni dramaturški odabiri
Prvi i najbolji dio filma bavi se Draženovim dječaštvom u Šibeniku, njegovom željom da krene bratovim stopama usprkos zabrani roditelja koji žele da se bavi glazbom.
Iako ni u ovom segmentu nema velike drame – pitanje je tek kada će mu starci konačno dozvoliti da se bavi košarkom – ipak ta obiteljska dinamika i okruženje koje je svima blisko i poznato, najbolje je režirano pa uspješno zadržava pažnju te povremeno čak izmami osmjeh, na primjer kad prikazuje kako je Dražen još kao klinac, za razliku od starijeg Ace, bio opsjednut košarkaškom statistikom.
Taj segment završava prelaskom Ace u Cibonu, a sljedeći počinje press-konferencijom povodom Draženovog transfera u Cibonu. I dok se taj prijelaz može tumačiti atraktivnim i duhovitim, ono što slijedi teško bi se tako moglo nazvati.
Od dolaska u Zagreb pa do kraja filma, što uključuje tek kratki flash o boravku u Realu, te nešto opširnije o Portlandu i New Jerseyju, film je sveden tek na redanje epizoda - jer nazvati te crtice iz života anegdotama bilo bi pretjerivanje - bez ikakve ambicioznije dramaturške obrade.
U centru priče je njegov odnos s djevojkom Renatom te nezadovoljstvo američkim dijelom karijere u Portlandu, kad je bio prikovan na klupi kao rezerva ne samo Clydeu Draxleru i Terryju Porteru već i mnogo manje poznatim igračima od njih, dok završno poglavlje filma obilježava upoznavanje i kratka veza s njemačkom košarkašicom Klarom koja će završiti tragedijom.
Izgleda da nisam samo ja nezadovoljan prikazanim. Sudeći prema reakcijama, ima i onih koji mu predbacuju što je "marginalizirao Draženovu domoljubnu komponentu", ma što to značilo, dok su mnogo logičnije primjedbe zbog izostavljanja ključnih utakmica Draženove karijere – onog čuvenog finala prvenstva Jugoslavije između Šibenke i Bosne te finala Olimpijskih igara protiv Dream Teama.
Iako naoko čudna, odluka autora nije posve nelogična, vjerujem da su zaključili kako je riječ o toliko općepoznatim pričama (najmanje 20-ak puta sam gledao usporenu snimku one posljednje dvije sekunde, desetinku po desetinku, dobro se sjećam faula na Draženu prije isteka vremena, slobodnih bacanja i brkova Ilije Matijevića) te da nisu pronašli neki novi ključ uz pomoć kojega bi ispričali te dramatične utakmice. Međutim, promaklo im je da bi se ista primjedba mogla odnositi praktički na cijeli film.
Ipak, posve je neobjašnjivo da je utakmica kojoj je posvećeno najviše pažnje jedna posve nevažna utakmica, ona protiv juniora Olimpije koja je Draženu poslužila za rušenje rekorda broja koševa u jednoj utakmici.
Uspio je, postigao je 112 koševa, no zapravo je bila riječ o neukusnom iživljavanju na klincima, što se i pokazalo pet dana kasnije kada je danas slabo poznati Zdenko Babić u utakmici Zadra s nekim Cipranima srušio Draženov rekord i postavio novi: 144 koša u jednoj utakmici (što se u filmu ne spominje).
To je tek jedan od bizarnih dramaturških izbora koje je napravio scenarist Ivan Turković Krnjak (Počivali u miru, Šalša), no još je neobičnije što nije nastavio dramaturšku liniju koju je natuknuo u prvom dijelu, a tiče se rivaliteta između braće koji je u kasnijim godinama s vremena vrijeme znao eksplodirati.
Čisti zicer ispao promašaj
U nedostatku atraktivnih dramaturških rješenja, ovo je moglo biti jedno od onih koje bi filmu donijelo nešto drame, humora i emocije. Možemo samo nagađati o razlozima za ovaj promašaj čistog zicera.
Nažalost, filmu nisu pomogli ni mladi i većinom nepoznati glumci kojima pak scenarist nije pomogao nezgrapnim dijalozima, pa je iskočio tek Mile Kekin u istovremeno autentičnoj i duhovitoj interpretaciji Mirka Novosela. Što se glavnih glumaca tiče, osobno mi se mnogo više svidio dječak koji igra malog Dražena (Tonko Stošić) nego Domagoj Nižić koji ga igra u odrasloj dobi.
Usprkos ovim kritičarskim zanovijetanjima, postoji šansa da je Draženov kult dovoljno snažan da ipak privuče publiku u kina u većem broju i to bi bilo stvarno super, no nisam baš siguran da su takva očekivanja realna.
Naime, Tomu Zdravkovića nisam u životu slušao, nisam nikad čuo nijednu njegovu pjesmu i općenito mi se živo fućka za njega, no zaista sam pri kraju Tome zamalo zasuzio.
Zbog Dražena sam zasuzio skoro svaki put kad bi na godišnjicu njegove smrti na televiziji emitirali obljetnički prilog pod radnim naslovom "Vrijeme leti, kapetane" ili tako nešto, pa ipak film me ostavio hladnim ko špricer. Sad, možda je do mene, no što ako je ipak do filma?