Među filmovima koji su ove godine prošli kroz kina svega se nekoliko, među njima Dune: Part 2 i Wild Robot, spominje kao ozbiljne kandidate za ovogodišnje Oscare. Svi ostali pretendenti bit će prikazani u ova dva mjeseca koliko nas dijeli do kraja godine, a onaj koji otvara trku je upravo jedan od favorita.
Već uzeo Zlatnu palmu
Film Anora ove je godine već uzeo Zlatnu palmu u Cannesu, kritičari ga ne mogu dovoljno nahvaliti (99% na Rotten Tomatoesu, 9.1 ne Metacriticu), ali ni ocjena gledatelja na IMDb-u za ovaj tip filma nije uopće loša, čak 8.2. Razlog za to je što Anora nije neki visokoparni art film, već istovremeno napeta, duhovita i tužna priča na koju je teško ostati ravnodušan, a da ne govorimo kako dva sata i dvadeset minuta prođe nikad brže.
Glavna junakinja filma je djevojka Annie (tek ćemo sredinom filma saznati da joj je pravo ime Anora) koja radi kao seksualna radnica u klubu, pleše u krilu, ali u privatnim sobama daje i sve druge usluge. Priča filma počinje kad je menadžer kluba zamoli da se pridruži bogatom mladom Rusu koji puno troši, a traži društvo nekoga tko govori ruski.
Annie je podrijetlom Uzbekistanka pa zna ruski i njih dvoje brzo kliknu. Ivan, koji voli da ga zovu Vanja, klinac je koji tvrdi da ima 21 godinu, no teško je u to povjerovati, većinu vremena provodi partijajući i igrajući videoigrice, a Annie je tu tek da začini dan. Ponudi joj ekskluzivni angažman, da mu bude cura za tjedan dana, no tijekom boravka u Las Vegasu je zaprosi i njih se dvoje još iste večeri vjenčaju.
Sve se to dogodi u prvoj trećini filma, stoga vam nismo odali spoilere, jer filmski krešendo tek slijedi. Naime, mladi je Ivan Vanja zapravo sin neizmjerno bogatog ruskog oligarha, pa njegovi roditelji siđu s uma kad čuju da se oženio kurvom i šalju svoje gorile, a zatim i sami sjedaju u avion za New York, kako bi što prije poništili brak.
Ivan se isprva tome opire, no ubrzo u strahu od roditelja bježi, dok Annie odluči pružiti otpor. I to kakav otpor! Dvojica gorila teško će stradati, a jedan od njih do kraja će filma kukati i tražiti da ga puste doma. Dalje nećemo, ali vjerujte na riječ, zabavno je.
Kako ono ide, "voljelo se dvoje mladih…. Kad su htjeli da se uzmu aman, aman, dušmani im ne dadoše". Eto, baš tako je bilo. Ali i zajebano. I jako tužno.
Jedan od najvećih filmskih autora današnjice
Anora je osmi igrani film Seana Bakera, za kojeg je malo gledatelja multipleksa ikad čulo, između ostalog i zato što njegovi filmovi jako rijetko igraju u njima.
Nešto je poznatiji tek Projekt Florida, za koji je Willem Dafoe osvojio nominaciju za Oscara za sporednu ulogu, no riječ je o pravom indie filmu koji se događa u nekom roza oličenom motelu u predgrađu Floride te pripovijeda o mladoj ženi koja se počinje prostituirati kako bi platila stanarinu te o njezinoj jako posebnoj i neodoljivoj kćeri.
Ova minimalistička gorko-slatka drama također je osvojila kritiku, no nije imala šanse pronaći put do srednjostrujaške publike, a isto se odnosi i na Bakerove ranije (izvrstan Tangerine) i kasnije (također izvrstan Red Rocket) naslove.
Sean Baker nesumnjivo je jedan od najvećih filmskih autora današnjice, no protagonisti njegovih priča su ljudi s margine, seksualne, rasne i klasne manjine, seksualni radnici i radnice, transseksualci, porno zvijezde, siromašni klijenti socijalne službe i drugi, i oni jednostavno nemaju mogućnost postati filmskim mainstreamom.
Iako se bavi likovima s američkog socijalnog dna, Baker ih ne tretira sažalno, niti ih patronizira, umjesto toga uspijeva pronaći način da nam ih približi, da im da dostojanstvo te da njihove priče prodišu autentičnošću i simpatijom. I sve to uz mnogo osebujnog humora.
Negacija svih bajkovitih klišeja
Anora je upravo takva, samo pričom još atraktivnija i duhovitija. U prvih pola sata mnogima će na pamet pasti Zgodna žena, no ovo nije još jedan film o kurvi sa zlatnim srcem, niti varijacija Pepeljuge iz bordela, Anora je negacija svih tih bajkovitih holivudskih klišeja, realistična je, žestoka i opaka.
Mislim, seksualna radnica i sin ruskog oligarha, pa što bi tu moglo poći po zlu? Mnogo toga, stoga je Baker morao iskoristiti i cijeli niz različitih žanrova kojima maestralno žonglira: film je istovremeno i komedija (komedija karaktera, situacijska komedija, romantična komedija) i drama (ljubavna i socijalna) i farsa, a ima i elemenata filma ceste.
Srednji dio filma zamalo je screwball komedija kakve se ne bi posramio ni Howard Hawks, a svakako je najsmješnijih sat vremena viđenih ove godine na filmu, dok je kraj jedan od najtužnijih, a opet registar pripovijedanja nekim čudom cijelo to vrijeme uspijeva ostati koherentan.
Dio zasluga za to nose glumci, prvenstveno veliko otkriće filma Mikey Madison, koju je Baker zapazio kao članicu Mansonove bande u Bilo jednom u Hollywoodu. Mikey bi morala postati zvijezdom, toliko energije i senzualnosti rijetko se još viđa na filmskim ekranima, stoga ostane li bez nominacije za Oscara, bit će to velika pljačka.
Film koji nećete moći zaboraviti
Ipak, nije sve do Mikey, film zapravo uspijeva predstaviti niz upečatljivih likova koji čak i kad su komični, nikad nisu jednodimenzionalni. Svaki ima neki svoj problem koji mora riješiti, a onaj drugi mu sa svojim problemom stoji na putu. I tako nastaje sva ta gungula.
Vanja, na primjer, nije zamišljen prvoloptaški tek kao iritantno, razmaženo bogataško drele ili barem nije samo to, za čime bi vjerojatno mnogi redatelji posegnuli, već ima itekako naglašenu simpatičnu crtu, što odlično igra Mark Eydelshteyn.
Zabavan je i Karren Karagulian u ulozi šefa Vanjinog osiguranja, inače u slobodno vrijeme svećenik, a poseban je slučaj moj imenjak, nježni ruski gorila Igor (Jura Borisov), koji u ne baš idealnim okolnostima osvaja pristojnošću i dobrim srcem. Prvenstveno publiku, dok je Anora ipak nešto tvrđi orah.
Kaže Sean Baker u jednom intervjuu kako je Anora naslov filma koji neće moći zapamtiti nitko tko ga nije pogledao, no oni koji film vide više ga neće moći zaboraviti. Teško je parirati ovom opisu jer Anora je baš takav film. A lako je moguće da će ga još nezaboravnijim učiniti Oscari.
Zato, dajte joj šansu, nije to još jedan sporogoreći art davež, nego punokrvan, pametan i duhovit film žestokog tempa koji – što nije sasvim nevažno - ima sva ona tri čuvena Š: ševu, šegu i šoru. I to u neograničenim količinama. Ali i još mnogo toga drugoga. Bez konkurencije najbolji ovogodišnji film koji sam do sada pogledao.