Na današnji dan 1936. godine u eter je pušten prvi eksperimentalni televizijski program. Američka mreža NBC prikazala je trideset minuta govora, monologa, plesnih točaka i filmskih isječaka - to je moglo gledati 225 vlasnika televizora na ekranima od osam i pol inča.
Televizija je od svog nastanka do danas napravila čuda - pomogla je Britancima da pobijede u Drugom svjetskom ratu, Kennedyju da preokrene tijek izbora na kojima je Nixon vodio, a danas prosječni hrvatski gledatelj pred TV ekranom dnevno provede gotovo pet sati.
TV u svom klasičnom formatu danas polako nestaje (najviše gledaju penzioneri), tako da se može reći da je njegovo stoljeće na kraju. Ipak, u stotinjak godina svoje vladavine uspio je iz korijena promijeniti svijet.
Puno neuspjeha do TV-a
Prvi funkcionalni uređaj za prenošenje slika na daljinu napravio je škotski izumitelj John Logie Baird. Nije bio osobito uspješan u svojim prethodnim izumima - prvo je pokušao umjetno proizvesti dijamante iz ugljena, ali je povukao previše struje i srušio električnu mrežu u cijelom gradu.
Probao je i s kremom protiv hemeroida nakon koje nije mogao sjediti nekoliko dana, kao i sa staklenom britvom - nije hrđala, ali je od nje odustao nakon što se gadno porezao u pokusnom brijanju. Jedino termo čarape su imale umjerenu prođu.
Ipak, na kraju je došao do svog najvećeg (i jedinog upotrebljivog) izuma - televizora. Prvi modeli bili su potpuno improvizirani i sastojali se od ogromnog izbušenog diska s umetnutim lećama. Disk se vrtio na 750 okretaja u minuti, pa su leće znale izletjeti van, a to je za potencijalne gledatelje moglo biti i smrtonosno. Srećom se na demonstraciji nije dogodilo ništa tragično, osim što je jednom znatiželjniku brada zapela u stroju.
Ipak, mehanički televizor imao je puno mana - slika je bila minijaturna i loša, aparati glomazni i nepraktični, a dijelovi za njih skupi.
Zato je, gotovo istovremeno, dječak na farmi u američkoj državi Uti razvio nacrt “pravog” elektroničkog televizora - odnosno katodne cijevi, koja se u televizorima i monitorima masovno koristila sve do prije petnaestak godina.
Philo Farnsworth bio je genijalac, koji je na ideju loma i prenošenja svjetla došao dok je promatrao brazde na njivi. Nažalost, privremeno je morao prestati s nacrtima - kad mu je otac umro i on se morao posvetiti obradi zemlje kako bi prehranio obitelj.
Zanimljiva je ta ironija sudbine: dok je Baird, kao neuspješni izumitelj i profesionalni jebivjetar, godinama razvijao svoj revolucionarni, ali felerični sustav, Farnsworth je, uz rad na imanju, samo dvije godine kasnije napravio izum koji će biti u gotovo svakom kućanstvu narednih nekoliko desetljeća. Treba uzeti u obzir da je to bilo vrijeme bez medijske dominacije kao danas - Baird i Farnsworth nisu imali pojma da ovaj drugi uopće postoji.
1927. je Baird uspio prenijeti sliku žene u Londonu do New Yorka. To je bio još jedan revolucionarni pomak i početak televizijskog emitiranja kakvo poznajemo danas.
Kraći period oba sustava su bila dostupna, a BBC je u početku emitirao program na svakom, ali svaki drugi tjedan. S vremenom je, naravno, prevladala katoda. Nijedan od izumitelja nije završio sretno. Bairdov sustav već je gubio pažnju javnosti, a nakon toga mu se laboratorij zapalio. To je bio kraj za mehaničke televizore.
Ni Farnsworth nije uspio zaraditi slavu (ni lovu) od svojeg izuma. RCA, ogromna američka korporacija za elektroniku, prisvojila je sve na čemu je radio i kupila šlag s ogromnog uspjeha nove naprave. Farnsworth je potpuno odustao od televizora, propio se i ostario kao gotovo anonimni alkoholičar.
Moć televizije
Televizori su u dnevne sobe masovno došli tek nakon Drugog svjetskog rata, ali i u njemu su odigrali ključnu ulogu.
Nacisti su se prvi (ali ne i zadnji) sjetili upotrijebiti televiziju u propagandne svrhe. Uređaje je imalo malo ljudi, a radio je i dalje bio glavni medij. Ipak, nacisti su shvatili da slika govori više od tisuću riječi, pa su kupovali televizore i donosili ih u zajedničke prostorije.
No, upravo televizija ih je dobrim dijelom i odvela u propast. Englezi su na temelju katodne cijevi napravili - radar.
Iako su Nijemci imali tri puta više aviona, Britanci su ih mogli vidjeti na svom izumu. Nacisti, potpuno uvjereni u svoju nadmoć, nisu ni skrivali planove za invaziju - na ogromnu sreću Europe, dobili su po njušci. Televizija je tako, posredno, spasila svijet od ogromnog zla.
Najpoznatiji primjer kako mali ekran utječe na povijest zasigurno je sučeljavanje na američkim predsjedničkim izborima 1960. Potencijalni predsjednici John F. Kennedy i Richard Nixon prvi put su stali pred televizijske kamere i raspravljali.
Nixon se u vrijeme debate još uvijek nije potpuno oporavio od zaraze stafilokokom koju je imao, a i odbio je i našminkati se za studio. Zbog toga je pred kamerama izgledao umorno i ispijeno, toliko da ga je majka nazvala odmah nakon emitiranja da pita je li dobro. Kao kontrast, Kennedy je bio dobro pripremljen, naspavan i pun energije.
Rezultat? Prema anketama, ljudi koji su slušali radio smatrali su da je u sučeljavanju pobijedio Nixon, a oni koji su gledali televiziju rekli su da je pobijedio Kennedy. Druga grupa je bila u pravu i na izborima, koje je JFK, dakako, osvojio. Moć televizije postala je nezaustavljiva.
Treba se podsjetiti i da je Kennedy bio predsjednik za vrijeme Kubanske krize - tada je, iako u manjini, uspio ostati hladne glave i doći do dogovora. Da je Nixon, odlučniji i skloniji intervencionizmu, dobio izbore - tko zna što bi se dogodilo. Prvo televizijsko sučeljavanje možda je spriječilo da svi, sa svojim televizorima, odletimo u zrak.
Naravno, uz toliku moć, TV je donio i brojne negativne stvari - nasilje i glupost na ekranu su kroz desetljeća postali svakodnevica. Naj(ne)slavniji primjer toga je Butan - zadnja zemlja na svijetu koja je uvela televiziju.
Nakon sudbonosne 1999. godine u idiličnoj himalajskoj državici počele su se događati rapidne promjene: budistički seljaci su se počeli transformirati u potrošačko društvo. Raširila se prostitucija kako bi djevojke došle do proizvoda koje su vidjele na ekranu, broj nasilnih zločina je porastao, a bilo je i nekoliko slučajeva onih koje su ljudi počinili pod utjecajem heroina.
Ovi nemili događaji potvrdili su mnogima ono što je bilo poznato već puno ranije - sadržaj koji konzumiramo nas određuje, htjeli mi to ili ne.
Počeci televizije u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se televizija pojavila 1956., na tridesetu obljetnicu Radio Zagreba. U početku se prenosio program talijanske stanice RAI 1, a u rujnu iste godine emitirano je prvo uključenje uživo, na otvorenju Zagrebačkog velesajma.
U početku su samo malobrojni Hrvati imali luksuz gledati daleke slike u svom dnevnom boravku, ali idućih desetljeća nastupa televizijsko zlatno doba. Producirane su stotine tisuća sati sadržaja, od kojih su najbolji često bili jedva prošvercani ispod radara cenzure. Odličan primjer je Naše malo misto, koje je završilo sa samo 13 epizoda (i jednim zabranjenim specijalom), a konstantno je u užem izboru za najbolju hrvatsku seriju svih vremena.
Pojavom novih internetskih medija, budućnost tradicionalnog TV programa ne izgleda blistavo - mladi gledaju televiziju manje od sat vremena dnevno, a trend pada je jasan i kontinuiran.
Ipak, bez Bairda i Farnswortha ne bi bilo ni današnjih streaming platformi, kao ni sadržaja koji tamo gledamo. A možda bi se desile i puno gore stvari. U tom smislu, trebamo ih se sjetiti svaki put kad slažemo dnevnu sobu tako da kauč bude okrenut prema ekranu.