Petog prosinca 1931. godine Gradska kavana otvorena je prvi put. Bio je to onda najveći gradski prostor, jedini u gradu na više etaža. Najveća pozornica tadašnjeg društvenog života, reklo bi se. Kavu su tamo ravnopravno pili uglednici iz kulturnog, umjetničkog, športskog, zabavnog i političkog života grada, kao i potpuno anoniman i običan svijet koji je također tamo zalazio.
Tada najsuvremeniju kavanu u državi dizajnirao je jedan od najuglednijih arhitekata toga doba Ignjat Fischer (istodobno je projektirao robnu kuću Kastner i Ohler na početku Ilice, moderno iličko kino Apolo – Kerempuh i mliječni odjel tržnice Dolac). Kada se otvorila, zabljesnula je grad svojom estetikom, ali i pristupom gostima. Konobari su, priča se, znali kakvu kavu pijete i ako niste bili kod njih godinama. Zato je valjda i Orson Welles, između ostalih, obožavao tu sjediti...
Gradska kavana se kroz godine mijenjala. I to, nota bene, rijetko kada na bolje. Nekoliko puta je preuređivana, a prvo veliko preuređenje doživjela je 2009. godine. Iako se nije mijenjala arhitektura kavane, arhitekt Ante Vrban unio je svoj stil u art-deco kavanu.
Reakcije nisu bile kako su investitori očekivali. Pulsirajuće bijeli zidovi – kako su tada pisali kritičari arhitekture – nisu primjereni za kavanu u kojoj bi se ljudi trebali osjećati ugodno. Još ih je više smetala kombinacija ljubičasto-bijelih stolica koje su proglasili običnim kičem, nedostojnim kavane koje pretendira biti kao one u Beču.
Gradsku kavanu zatvorili su opet u siječnju 2013. i nisu otvarali skoro godinu dana. Ponovno se renovirala, iako je tri godine ranije Zubak, koji je kavanu držao u koncesiji, potrošio dvanaest milijuna kuna. Gradska kavana otvorena je ponovno početkom veljače 2014. i reakcije su, ponovno, u najmanju ruku bile suzdržane. Zidovi više nisu bili bijeli već krem, a stolice nisu bile bijelo-ljubičaste nego crno-crvene. To je bilo to! Nije dugo ostala tako otvorena i opet je u prosincu 2014. zatvorena.
Zubak je potom odlučio da im, jebatga, treba drukčiji koncept. U tome je bio u pravu, ali u izboru koncepta opet je, evo, malo promašio. Pozvali su Franck da im se pridruži u zakupu i koncept nove kavane dali su nekoj kvazi urbanoj ekipi koja je po prostoru razbacala objekte iz povijesti Zagreba, dovukla biblioteku i promijenila uređenje interijera.
Otišao je mramor s grandioznog stepeništa, kristalni lusteri i ogromni prozračni prostor, po kojima je Gradska kavana postala poznata. Cijeli prostor ofarbali su u crno, uključujući i stepenice koje su bile napravljene od bijelog mramora. Kristalne lustere su zamijenili industrijskim osvjetljenjem i sve je odjedanput postalo manje za gospodu, a više za klince.
Taj koncept, nadali su se, trebao je vratiti duh kavane iz tridesetih godina i naglasiti identitet gradskog okupljališta. Kako međutim već nekoliko godina svjedočimo – u tome, evo, nisu uspjeli! Nisu uspjeli, uzgred kazano, ni s restoranom koji je zauzeo cijeli drugi kat Johanna Francka. Čitali ste o tome upravo na ovim stranicama.
Jedan od najpopularnijih novijih zagrebačkih restoranskih projekata, SOL tapas na hrvatski chefa Mate Jankovića, uskoro bi se trebao zatvoriti na toj lokaciji i prijeći u Petrinjsku ulicu. Za njega će to svakako biti dobar potez, ali za Gradsku kavanu to je još jedan projekt u nizu koji nije uspio.
Ni druge zagrebačke kavane, da se razumijemo, nisu održale taj koncept kavane kao što je to uspjelo u gradovima poput Praga, Beča ili, što ja znam, čak i Trsta. Mjesta za velike kavane 19. i 20. stoljeća ima sve manje, Korzo je odavno prekriven plakatima i reklamama, a Medulić je Drogerie Markt.
Ban Café je dugo bio zatvoren i propadao. Onda su u tom prostoru otvorili bečku slastičarnicu Aidu, koja zapravo i nije bog zna što, pa su konačno i propali. U Maloj kavani, lokalu koji se nalazio na jednoj od najatraktivnijih zagrebačkih adresa, na Trgu bana Jelačića odmah kraj skretanja za Dolac i Tkalčićevu, a koju je vodila obitelj Crnjac, vlasnici Okrugljaka i Dubravkinog puta, danas je Krašov Choco Bar. Nije loše, ali nije ni kavana već je jedna pretjerano obična ali ipak skupa slastičarnica.
Zbog Gradske kavane međutim, a koja se više tako ni ne zove, najviše mi je žao! Konobari koji su tamo nekoć znali kakvu kavu pijete i ako niste bili kod njih godinama, sada se čekaju po dvadeset minuta da dođu do vašeg stola, a narudžbu zaborave i prije nego što se vrate do šanka... Orson Welles u današnje doba zasigurno ne bi tu sjedio!
Gradovi koji su za razliku od Zagreba odlučili očuvati svoje stare kavane, a ne pustiti neke pretjerano urbane vječne mladiće da uvode neke koncepte ili arhitekte željne pažnje da izmišljaju toplu vodu, svakodnevno posjećuje mnoštvo turista koji žele osjetiti duh tih nekih prošlih vremena. Zašto onda, pobogu, mi od toga toliko bježimo?! Gradska kavana ostala je, istina bez restorana, ali nema veze – davno smo ostali bez Gradske kavane.
Piše: Miro Par
Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.