Nakon što smo izlistali najveće oskarovske nepravde u povijesti, osvrnut ćemo se i na godine kad je Akademija bila u pravu i doista nagrađivala najbolje i najvažnije filmove, koje je vrijeme kasnije potvrdilo kao esencijalne za svoj trenutak i svoju epohu.
Gone with the Wind (1939.)
Režija: Victor Fleming
Radi se o previše monumentalnom filmu da bi ga danas itko cancelao. To je jedan od onih filmova koje bi Amerikanci vjerojatno stavili na svoj kinematografski Rushmore, tako da vjerujemo da bi preživio i neku ultrawoke administraciju pod kojom bi demonstranti nasrtali na Washingtonove ili Franklinove spomenike, a korektori povijesti naređivali spaljivanje celuloidnih traka na lomači.
Ono što je u novijim izdanjima dobio jest disclaimer na početku, gdje se u nekoliko minuta uvoda cijela priča stavlja u kontekst i doslovno publici objašnjava da se ne radi o dokumentarcu, već o fikciji koja je bila proizvod svoga vremena i da je takvom, autentičnom, valja sačuvati u cijelosti bez obzira na to što itko mislio o tonu, stilu i ideji u njenoj osnovi.
Upravo taj sadržaj, sa sviješću kakva je doista mogla biti nehumana realnost američkog juga u vrijeme ropstva, pruža neke od najlegendarnijih performansa, kadrova i replika ikad viđenih.
Casablanca (1942.)
Režija: Michael Curtiz
Ključ pobjede Amerike u 20. stoljeću je film. Suština kojom je omogućeno da i danas to bude jedina supersila leži u tome da su Amerikanci daleko bolje od drugih uspjeli ovladati magijom pokretnih slika i njima stvoriti kolosalni simulakrum vlastite zemlje i njene povijesti. Jedan od ključnih i prvobitnih dijelova ugrađenih u ovaj sustav bila je Casablanca, nedvojbeno najveći propagandni film iz Drugog svjetskog rata.
Bez obzira na svu naivnost i bajkovitost kojom odiše, ali i na sve dokumentarne prikaze s frontova ili koncentracijskih logora koji su uslijedili i svojim surovim verizmom morali razbiti ovu iluziju, njena zavodljiva moć opstala je do današnjih dana. Taj banalni ljubić kroz Bogiejevog Ricka i njegovo "this is the beginning of a beautiful friendship" nepogrešivo pogađa emocije, aktivira suzne žlijezde i jače od svega simbolizira prelamanje neutralnosti, odabiranje strane i ulazak Sjedinjenih Američkih Država u rat.
On the Waterfront (1954.)
Režija: Elia Kazan
Za ovaj izbor najboljeg oskarovskog laureata iz 50-ih sada valja sročiti obranu sličnu onoj koju je gospodin Kazantzoglou dao u novinama nakon potkazivanja svojih komunističkih drugova pred Komitetom za neameričke aktivnosti. Boljih filmova iz pedesetih ima nekolicina – već smo spomenuli Sunset Boulevard, The Searchers ili Psycho. Kad su oni Oscarom ovjenčani u pitanju, u prvi plan se nameće šampion iz 1959. Ben Hur.
No ako se držimo vlastitog pravila da je izražavanje duha epohe najvažnije, onda nam je ovo drugo, filmsko Kazantzogluovo opravdanje idealno. Ono je izraženo metaforom o probisvijetu s dokova New Yorka koji bira pravdu umjesto odanosti kodu ulice i prijavljuje svoje mafijaške ubilačke pajdaše policiji; ono indirektno reflektira McCarthyjevu eru i vrijeme drugog "Crvenog straha" u Americi, ali možda i više od svega, ono inaugurira Branda kao heroja većeg od Charltona Hestona i ikonu (makar u Hollywoodu) obožavaniju od Kristove. "I coulda been a contender", kaže Marlon na zadnjem sjedalu auta i upisuje se u vječnost.
Lawrence of Arabia (1962.)
Režija: David Lean
Na pedesetu godišnjicu velikog Lawrencea od Arabije Steven Spielberg izjavio je da ako bi sada poželio snimiti isti film, njegova produkcija koštala bi oko 285 milijuna dolara. Bilo je to 2012. Koliko bi danas koštala, ne treba ni pretpostavljati jer ovakav film danas ni u ludilu ne bi mogao biti snimljen.
Ograničenja koja su nekoć postojala zapravo su bila blagoslovi, a ono što se danas rješava CGI-em, tada se moralo rješavati praktičnim efektima i na lokaciji, ali čak i kad bi postojao neki kino zilot koji bi odbijao pomoć tehnologije i za to imao podršku studija, veličinu, šarm i unikatnost Aleca Guinnessa, Omara Sharifa, Anthonyja Quinna i napose, naravno, Petera O’Toolea nemoguće je reinkarnirati. Bio je to posljednji veliki ep starog Hollywooda (iako je veći dio produkcije bio britanski) prije njegovog konačnog rušenja sredinom 60-ih.
The Godfather II (1974.)
Režija: Francis Ford Coppola
Koliko je zdravo kad se sve sruši i krene ispočetka, pokazala je generacija baby boomera, koja je na zgarištu starog studijskog sustava krajem 60-ih i početkom 70-ih rekonstruirala Hollywood. Činilo se prije toga da je sve izgubljeno, da europski i svjetski filmovi preuzimaju primat na domaćem tržištu te da mlade generacije uopće nisu zainteresirane za učmale, preglomazne epike poput Cleopatre i da se u skoroj budućnosti teško može očekivati neki novi spomenik sedme umjetnosti koji bi podsjetio na stara vremena.
No Coppola je, primjenjujući sve naučeno od francuskog novog vala i drugih sebi suvremenih stilova, uspio uliti američki sadržaj u novi kalup i ne se samo izjednačiti sa svojim prethodnicima nego ih i nadmašiti već u prvom, a naročito drugom nastavku svoje sage o obitelji Corleone. Kum je epicentar, ključ i vrh novoholivudske obnove, a današnje generacije filmofila grozničavo sanjaju da nakon kraha trenutnog sustava iz nastupajućeg kaosa ponovno izroni jedno djelo takve magnitude i amplitude.
Amadeus (1984.)
Režija: Miloš Forman
Čudne su 80-e epoha, a ako ih gledamo kroz vizuru tih deset pobjednika, možemo reći da su više salijerijevske nego mozartovske, odnosno da je više nego ikad ukus Akademije povlađivao osrednjosti (čast izuzecima), a ignorirao genijalnost. Oni koje nakon cijelih 40 godina vidimo kao kvintesencijalne za ovo vrijeme ostali su u zapećku i slijepom polju, dok su mnogi koji maltene nikome ne znače ništa niti ih se itko sjeća dignuti na pijedestal.
Baš kao što je i u Formanovom filmu (ali i u zbilji) Amadeus završio u bijedi i rodio se u vječnosti, a Salieri postao sinonim za mediokritetstvo, tako su se i ključna remek-djela održala među publikom do danas. Ovaj briljantni film, pokazujući baš to, po nama je ključni i najbolji u desetljeću.
Schindler's List (1993.)
Režija: Steven Spielberg
Izbor najboljeg (najvažnijeg) u 90-ima kod mene se razlikuje ako pristupam objektivno ili subjektivno. Subjektivno, to je sigurno Silence of the Lambs (1991.) zbog osobnih žanrovskih preferencija. Objektivno, kao nekome tko se trudi razumjeti svijet oko sebe i obratiti pažnju na ključne točke i događaje koji oblikuju našu svijest, a samim time i način razmišljanja, to je onda Spielbergova priča o Oscaru Schindleru.
Ako išta znamo o povijesti Hollywooda, tko su i odakle ljudi koji su ga oblikovali i vodili, onda je jasno da je ovo film koji je pripreman od samog njegovog začetka (razumljivo, u prvih par desetljeća tema još uvijek nije bila jasno oblikovana, ali povijest se postarala da se do nje dođe). Nije odviše drsko reći da Hollywood praktično i postoji zbog Schindlerove liste i da je sve u njemu rađeno kako bi ona bila napravljena.
Kad mi na zapadnoj hemisferi kažemo svijet, mi mislimo na Ameriku i zapadnu Europu. Samim time svaki zločin počinjen u ovom dijelu svijeta, nad njegovim stanovništvom, kulturom ili prirodom, ima deseterostruko veći učinak nego bilo koji drugi bilo gdje i skloni smo doživljavati ga kao najvećeg u povijesti.
Ostaje nam samo da se zapitamo što u slučajevima kad, u nekoj alteraciji stvarnosti, povijesne žrtve postanu povijesni zločinci, a oni nad kojima se zločin izvršava iza sebe nemaju ovako moćne glasove i infrastrukturu da njihovu bol i patnju učine prepoznatljivom, sveopćom i svjetskom?
The Lord of the Rings: The Return of the King (2003.)
Režija: Peter Jackson
Završnica trilogije simbolički je otvorila 21. stoljeće uvodeći nas u epohu adaptacija originalnih djela, zlovlasti "toksičnih" fandoma koji pale baklje zbog jedne izmijenjene riječi, a kamoli mijenjanja rasa i spolova glavnih junaka, te eru beskrajne eksploatacije svih popkulturnih mitologija u tisućama remakeova, rebootova, sequela, prequela i spin-offova.
Gospodar prstenova učinio je nemoguće prevodeći opširnu i tromu priču u jezik filma na savršen način, uspijevajući razbiti hermetični zaluđeni knjiški kult i otvoriti kapije Rivendella podjednako za sve ljude. Geekovi i nerdovi preko noći su postali cool, a gotovo svaka scena iz sva tri dijela imala je vrijednost upotrebljivu za memove kojima Gen Z danas masovno komunicira.
Za nas starije zaljubljene u 20. stoljeće ovaj film i dalje ima miris novog; za mlade on je već neka drevna prošlost, koju vide kao začetak vlastite kulture, prije koje ih malo što zanima.
Parasite (2019.)
Režija: Bong Joon Ho
Ako zaobiđemo komplicirane uvjete koji se odnose na izbor najboljeg filma, odnosno najboljeg "internacionalnog" filma na Oscarima, ili njihove definicije i mjerila, Parasite ostaje presedan kao prvi uistinu "strani" film koji je pobijedio u ovoj kategoriji.
Parasitova pobjeda omogućila nam je da ovu 2019. godinu označimo kao jednu od rijetkih u kojoj možemo mirna srca reći da je Oscar zaista uzeo najbolji film na svjetskoj razini jer mnogi veliki u dotad devedeset godina dugoj tradiciji nisu imali ni šansu da se natječu. Također, ova pobjeda Oscarom je ovjekovječila odavno poznatu činjenicu da se najbolje na svijetu više ne nalazi u Americi, nego negdje drugdje. Kako u filmovima tako možda i u svemu ostalom.