Foto: Press
NE POSTOJI ništa ljepše nego kad uzmete potpuno nebitnu temu, iz tko zna kojih je razloga preuveličate, ubacite riječ "domoljublje" i sve magično dobije smisao.
Jedna od tih tema je i odlazak Nine Kraljić na Eurosong s pjesmom čiji autori nisu Hrvati što u prijevodu znači - nema boljeg trenutka da svi zajedno ponovno provjerimo gdje je tko bio '91.
Ili u ovom slučaju '93., kad su hrvatske glasnice krvarile na položajima u Irskoj.
Oj Hrvatska mati, nemoj tuđe slati!
Austrijanci Andreas Grass i Nikola Paryla (Popmache) te Thorsten Brötzmann za Ninu su napravili pjesmu koja s Hrvatskom ima toliko malo veze da se Hrvatsko društvo hrvatskih skladatelja Hrvatske moralo pobuniti jer ovo je toliko nedomoljuban i nehrvatski potez da su u svom pomalo ganutljivom i patriotizmom obojenom obraćanju javnosti MORALI spomenuti da smo našu državnost i nacionalnu opstojnost "skupo platili" te da je moramo braniti i danas, ali ne puškom... Već pjesmom koju šaljemo na Euroviziju?!?
I morate ih voljeti zbog ove tragikomične strasti.
U povijesti Hrvatske baš nitko, ni grupa Put, ni Tony Cetinski, ni Maja Blagdan, ni Boris Novković, ni Vanna ni Nina ni Doris ni Karan, nisu s toliko žara govorili o pjesmi s kojom odlaze na Eurosong. Da, bili su uzbuđeni, željeli su pobijediti i učiniti svoj narod ponosnim, ali nitko u svoj govor nije uspio ubaciti hrvatski identitet, državnost, nacionalnu opstojnost i prodaju u bescjenje. Nedostaju još samo bespuća povijesne zbiljnosti.
Dakle, i sve ovo u priči o odlasku na natjecanje koje se od cirkusa razlikuje samo po broju medvjeda na uniciklu.
Ovo je definitivno viša razina, a jedina greška je da u tekstu ne postoji ulomak: "Hrvatska je skupo platila Doru, glazbeno natjecanje koje nam je omogućilo da Dadu Topića i grupu Dragonfly 2007. pošaljemo u Helsinki da brane naše boje i osiguraju nam 16. mjesto te pljeskom podrže Mariju Šerifović koja je uzela prvo. Državnost i nacionalna opstojnost danas se, na sreću, ne brani puškom nego slanjem grupe Feminnem na prve linije u Oslo ili Darije Kinzer u Düsseldorf, da nakratko vidi polufinale i vrati nam se sa spoznajom da je Dora ipak preskup hobi za državu koja očito nema ozbiljnu želju doći do finala. Tko to ignorira, prodaje u bescjenje dio hrvatskog identiteta. Onaj dio koji je sa Severinom u Ateni pjevao turbo-folk hit Moja štikla".
Što ne uzmeš njega? On ne zna
A kad netko ovako lijepo u svoju tapiseriju pritužbi ušije i ljubav prema domovini, znate da iza svega stoji nešto drugo. Uglavnom pare.
Vjerovali ili ne, na HDS-ovoj brojalici pare su centralno pitanje u "samo" dvije od tri točke, a bonus na kraju djeluje kao ono što ih najviše smeta - pojavio se netko izvana, petlja se u njihov posao, radi ga bolje i nepotrebno podiže letvicu.
Možda se radi o ishitrenosti, a možda i iskrenosti jer nije da su se baš trudili prikriti da ih ovaj dio s domoljubljem u stvari ni ne zanima već su ga ubacili vjerojatno zato što u nazivu društva imaju riječ "hrvatsko". Međutim, žalosno je to što su u svojoj namjeri da izreklamiraju domaće snage upravo taj dio odradili najslabije.
Mogli ste se barem potruditi da hrvatsku hitmejkersku industriju prikažete u boljem svjetlu, a ne kao skupinu skladatelja od kojih je "jedan svojedobno napisao pobjedničku pjesmu". To nije dobra reklama jer lako dolazimo do zaključka da od svih odlazaka na Eurosong (a bilo ih je 21 od osamostaljenja), naši hitmejkeri nisu uboli ni jednom, da je iz godine u godinu sve gore, a da stvar bude "domoljubnija", posljednja pobjeda na koju se pozivate je ona iz bivše Jugoslavije.
Nakon ovakve reklame, likovi iz Austrije počinju djelovati kao sasvim logičan izbor.
Masters of the Universal
Šezdeset godina bili su hrvatski, sad su austrijski, pa će ponovno biti hrvatski, pa pjevamo na engleskom, pa na hrvatskom, pa na engleskom... Koga uopće briga? Nitko normalan ne čuje dobru pjesmi i pomisli: "Mmmmm, hrvatsko"!
I nije da su Popmache imena s debelim hitmejkerskim zaleđem, ali imaju dobru pjesmu i to je očito presudilo. Ne to što nisu hrvatski skladatelji niti se radi o perfidnom planu "strane korporacije" (čitaj Universala) da "prisvoji" Ninu i sve svoje nade položi u pjesmu likova koji na YouTubeu imaju pjesmu s 300 klikova. Kao što to i obično funkcionira, vjerojatno se radi o tome da su Austrijanci poslali najbolji materijal od kojeg je iskusni producent napravio nešto što očito funkcionira.
A što se kletog "prisvajanja" tiče, dobro je da su to učinili jer Nina Kraljić je kombinacijom vlastitog talenta i "prisvajanja strane korporacije" službeno postala druga osoba (prva je Natali Dizdar) iz skupine pjevačica proizašlih iz nekog talent showa o kojoj pričamo i nakon završetka showa koji ju je proslavio.
Zabrinuta hrvatska glazbena industrija i pripadajući skladatelji tu ekipu uglavnom uzmu u rotor, počaste ih s nekoliko slabašnih pjesama i ostave na marginama povijesti domaće pop kulture.
Gdje ste bili 2016.?
Na kraju krajeva, jeste li se probudili tek u ponedjeljak ujutro?
Naporan vikend? Tek sad ste čuli pjesmu? Gdje ste bili dosad? Znate li da ove godine šaljemo nekog na natjecanje? Kako to brinete za svoje skladatelje? Netko od naših imao je bolju pjesmu koja je odbijena zbog "jakog austrijskog lobija"? Niste li u dosluhu s HRT-om? Je li vam cijela priprema za Eurosong slučajno promakla dok ste se bavili Porinom, a oni i kadrovskim križaljkama?
Kratko i jasno, gdje je taj hrvatski hit kojem je "uskraćena prilika" i zašto o njemu pričamo tek sad?
Ovo je pjesma koja, barem što se reakcija tiče, djeluje kao nešto što bi se nakon dugo vremena moglo dokopati finala, a znakovito je i da nema nikakve veze s ovom gomilicom eurosongovskih hitmejkera i društvom skladatelja koje je veći dio pisma o zabrinutosti za nacionalne interese potrošilo na trkeljanje o tome kako su ostali kratkih rukava i upiranje prstom na one koji su napravili dobar posao.
Dolaze s pričom toliko patetičnom da bi čovjek pomislio da im je netko istrgnuo kruh iz ruke, a djecu hrvatskih skladatelja ostavio da skapavaju gladni dok gramzivi stranci uživaju blagodati tog slatkog, slatkog hrvatskog Eurosong novca.
Iako je samo riječ o Eurosongu, radi se o neoprostivoj budalaštini guzonja koje uspjeh mlade pjevačice nepotrebno potkopavaju i uvlače je u ove nebuloze i prikrivene obračune sa "stranim kompanijama".
Ako već nemate pametnijeg posla, mogli ste se dogovoriti da u ponedjeljak svatko u uredu da par kuna, kupi se zgodna čestitka, napišete šatro simpatičnu posvetu kao "ne daj se, Nina", nacrtate mačku koja pjeva u svjetioniku, sve pospete glitterom i budite sigurni - učinili biste više za hrvatsku glazbu.