Volim dobre trilere. Kriv sam. Još ako se događaju u Britaniji i sadrže aspekte policijskih procedura i kompleksnih zapleta oko serije umorstava, onda je moja krivnja još veća. Mogu slobodno reći da sam za tu vrstu sadržaja fah-idiot (milosrdni dar za komentatore mojih tekstova), dakle osoba koja će pogledati svašta iz žanra s kritičkim aparatom gotovo potpuno isključenim.
Oprez! Tekst može sadržavati spoilere
Kada ste već odgledali mnoštvo priča koje nalikuju onoj koju vam Fool Me Once pokušava ispričati, onda za vas i nema previše iznenađenja. Već znate što će vas čekati – neko umorstvo ili dva - u ovom slučaju glavna junakinja Maya Stern (Michelle Keegan) ostala je bez muža, koga su joj upucali pred očima, a prije toga i bez sestre, stradale u nečemu što bi trebalo podsjećati na provalu koja je pošla po zlu, ali mi naravno znamo da to nije baš tako.
Tu je naravno i neka priča iz prošlosti, u seriji koja nas poziva da budemo prevareni po tisućiti put, radi se o muževoj prošlosti i nečemu mračnom što se zbilo kada je još bio dječak, ali izgleda kao da ga je isti mrak pratio i u zreloj dobi, a njegova žena ima to za otkriti tek nakon što je on pokopan.
Tu je naravno i policijska istraga sa simpatičnim detektivom Samijem Kierceom (Adeel Akhtar) uparenim s partnerom koji mu, razumljivo, ne odgovara i s kojim će ući u mnoštvo usiljeno komičnih situacija, kao i neminovno klupko misterije koje će se razgranati u desetinu pravaca i involvirati desetinu likova, što ćete ih morati pamtiti ne biste li uspjeli slijediti proceduralnu logiku radnje.
Jako volim zamisliti te story boardove u njihovoj završnoj fazi, kada se pisanje ovakvih romana i scenarija za ovakve serije napokon privede kraju. Dok gledamo, naravno, mi vidimo samo fragmente, ali dobri autori trilera moraju znati, kada sami sebi priču predstave u njenoj cijelosti, sagledati je i našim očima i reći "OK, sada znam koliko i gledatelj".
Na početku ću predstaviti tri mystery boxa da povučem pažnju. Onda ću otkriti što je u jednom na kraju prve epizode – recimo implicirati da je Mayin muž još uvijek živ, ali to će rezultirati formiranjem makar dva nova mystery boxa i udica i dalje vuče.
I sve je to lijepo na papiru (ili tabli).
Međutim, da bi svaki od ovih narativnih konstrukata funkcionirao, da bi nas udice vukle i da bi nas uopće bilo briga što će nam se obznaniti na svakoj sljedećoj okuci labirinta, mi jednostavno prije zanimljive priče moramo imati zanimljive LIKOVE i ponajviše dobre karizmatične glumce koji ih tumače. To je glavno pravilo svakog dobrog trilera i svakog valjano skrojenog labirinta – on mora imati svoju Arijadnu da nas kroz njega vodi.
Problem s Fool Me Once je upravo što nema Arijadnu, već AriJADNU.
Moguće je da bi lik Maye Stern u tumačenju neke druge glumice bolje funkcionirao, iako i samo na nivou scenarija on ima podosta problema, ali dovoljno nam je da vidimo to lice zamrznuto u opsegu dva staklasta izraza kojima Michelle Keegan dočarava tugu, sreću, bol, stres, ljubav, ljutnju, radost, zadovoljstvo, pa da poželimo radije gledati u zid pored sebe no u slike na ekranu.
Ne volim biti negativan, ali za takav lik koji nosi traume ratnog zločina i bol gubitka dvoje najbližih ljudi, za dočaravanje osobe koja u sebi potencijalno vodi nezamislive emotivne i misaone bitke, naša glavna glumica jednostavno nema širinu. Maya bi doista trebala biti okosnica serije, ali joj se prosto ne vjeruje.
I odmah da kažem – nije problem u činjenici da je lik Maye vojna pilotkinja i ratnica sposobna spakovati troduplo veće muškarce od sebe. Svatko tko krene u tom pravcu i kaže nešto u stilu – jest, sad imam povjerovati da je ova ljepotica vozila helikopter po bliskoistočnim ratištima, slobodno mu pokažite priču o Priyi Adhikari, bivšoj sudionici u natjecanju za Miss Nepala koja sada vozi najteže spasilačke misije na Himalaje.
Ne radi se o tome. Kada Michelle to radi, zapravo kada bilo što radi, bilo da obara grdosije jiu-jitsuom ili sprema doručak svojoj kćeri, ja se ne mogu otrgnuti od pomisli – ti ženo jednostavno nisi ta, ovo nije tvoja kći, već neko dijete koje su ti doveli sa strane, a taj tip od dvije tone sam pada ne bi li ti pomogao da nas uvjeriš da si badass i da se u tebe zaljubimo i za tvoju dobrobit i sigurno strepimo pri svakom oštrom skretanju priče.
Važilo je oduvijek – dobre serije oslanjaju se na dobre i zanimljive likove, one lošije na zaplet, ali i te oslonjene na zaplet čak i kada nam je kritički aparat utišan, i kada ste fah idiot, moraju nam dati minimum zanimljivosti i zavodljivosti likova da bismo ih pratili, a ovdje, pored Maye/Michelle, cijeli cast djeluje smušeno, osim iole živahnog DS Kiercea i nedovoljno iskorištenog Richarda Armitagea u ulozi njezinog muža Joea.
I potpuno su nebitna onda sva otkrivenja koja se dese, svi obrti dizajnirani da nas šokiraju jednostavno - fulaju. Haker priča detektivu o malverzacijama pharma kompanije, a vi umjesto da su vam širom otvorene oči i da pravite paralele s onim što se nama događa i što nama zlikovci rade, zijevate i trudite se ne zaspati.
Na kraju, dozvolite i da spojlamo, jer ovu mučnu seriju ne vrijedi štedjeti, kada se Maya na koncu žrtvuje ne bi li srušila loše momke i bude upucana s nekoliko hitaca u torzo, ne možemo osjetiti čak ni navijačko zadovoljstvo - tugu i šok ni u ludilu ne bismo mogli osjetiti, jer je svaki razumniji gledatelj ovakav ishod priželjkivao od početka, bojeći se da i sam ne posegne za oružjem i okrene ga sebi.
U tom trenutku prisjetio sam se tragikomičnog trash filma Scorchy iz 1976. s očajnom Connie Stevens koja glumi ne tako bistru plavušu detektivku što vija krimose po Seattleu, koju je scenarist umjesto sretnog kraja, valjda u nekom pokušaju samosvijesti, na kraju častio antiklimaksom pa je stari bos u finalnom obračunu obara na zemlju i upucava – and the credits roll.
Kao da su i sami tvorci tog filma željeli reći - trpjeli ste je sat i pol, red je bio da vas ovako častimo. Slične samosvijesti naravno nema u Fool me once i Mayin poraz se pretvara u pobjedu te se ona umirući uspijeva osvijestiti i svezati sve konce u svoju korist.
A kada se na kraju, poslije 18 godina (ovdje sam očekivao da se pojave roboti i leteći automobili jer se iz sadašnjosti transportiramo u 2040.), obznani da je Mayina kći rodila djevojčicu koju će nazvati po svojoj majci heroini. Umjesto da se naježim i pustim suzu, sjetio sam se kako mi je onomad kada sam završio Scorchy u obrnutoj reakciji naspram namjere redatelja bilo jako žao iritantne piskutave, priglupe Jackie Parker u tumačenju Connie Stevens, koja je i kao glumica i kao lik u tom krš filmu zaslužila daleko bolje, za razliku Michelle Keegan i njene Maye Stern.
A bolje zaslužujete i vi – bili fah idioti za trilere ili ne. Ne dajte se prevariti, niti dvaput niti jednom i Fool me once zaobiđite u širokom luku.