Proljeće je 1967. godine, posebno je živahno u londonskom Abbey Road studiju. Središnji prostor zauzeli su The Beatles, u tijeku je stvaranje albuma Sgt Pepper, revolucije u zvuku i stilu. U slobodno vrijeme članovi već legendarne četvorke obilaze malo i ostale studije, zanima ih što drugi rade.
Šokirali Paula
U susjednom studiju Paul zatiče mladi bend kojemu je snimanje očito novo iskustvo. Nisu mu sasvim nepoznati, par mjeseci ranije on i John su im bili na koncertu. Iako su nosili ime po dvojici blues glazbenika Pinku Andersonu i Floydu Councilu, svirali su neobičan psihodelični spoj Zappe, Kinksa i novijih Beatlesa. Sve to nastajalo je u čudesnoj glavi njihovog osnivača, gitarista i pjevača Syda Barretta.
O susretu u Abbey Road studiju postoje razne priče i legende. Čini se da je Paul iskreno pohvalio bend, shvaćajući da oni donose nešto potpuno novo i originalno. Neki čak kažu da je bio pozitivno šokiran onime što je čuo.
Meni je ovo bio omiljen primjer kad sam klincima u školi objašnjavao Hegelovu dijalektiku – u trenutku kad Beatlesi inauguriraju novo glazbeno doba, doslovce vrata do njih započinje nešto još novije i radikalnije, baš kao što je njemački filozof definirao povijesni zakon još prije dvjesto godina.
Ta dominacija sintetičnog zvuka, praskava disonanca, svemirski solo izgrađen na spuštajućoj kromatskoj harmoniji – to je stvarno bilo šokantno iskustvo za svakoga tko je tog magičnog ljeta kupio prvi album Pink Floyda s mističnim nazivom Piper at the Gates of Dawn.
Tajna lude glave
10. ožujka 1967. godine.
Pink Floyd konačno izdaje svoj prvi singl, Arnold Layne. Otkačena priča, inspirirana stvarnim događajima. Majke Rogera Watersa i Rogera Barretta (kojemu je Syd umjetničko ime) iznajmljuju sobe studenticama, a njima neprestano nestaju komadi donjeg rublja što se suše na užetu. Moguće da je to stvarno radio neki perverznjak koji se onda odijevao kao žena, baš kao Arnold Layne, glavni lik.
Ima tu jasnog utjecaja melodioznih Kinksa, ali teško da bi se oni usudili na ovakvu čudnu, kromatsku harmoniju, što se uspinje i spušta u rasponu od E do A. I tema pjesme je krajnje originalna, ali se glavešinama na BBC-ju činila krajnje nepristojnom i zabranili su njezino emitiranje na svojim programima.
U kakvoj se glavi rodi ovakva pjesma i potpuno novi stil?
Samo dio odgovora je u tome da je Syd Barrett slušao druge glazbene velikane i upijao utjecaje od engleskog romantizma pa do njegovih suvremenika. Ući u mozak ljudi kao što je Syd gotovo je jednako razumijevanju tajne svemira, naprosto ne znamo kako to da netko počne prosipati tako lude i genijalne ideje, da štanca nezaboravne pjesme gotovo na dnevnoj bazi.
Snimili su i spot koji se nije emitirao, jer se pjesma nije visoko plasirala na top listi.
Svejedno, dobili su priliku snimiti album – i započeli priču jednog od najvećih bendova u povijesti rocka.
Potonuće
28. siječnja 1968. godine.
Roger Waters, Richard Wright, Nick Mason i David Gilmour idu autom na koncert u Southampton. Gilmour je tu već mjesecima, uzeli su ga da svira onda kad Syd zakaže.
Jer se sa Sydom već mjesecima događalo nešto tužno i neshvatljivo. Jednostavno je izgubio interes za glazbu i život općenito. Na koncertima bi prestao svirati u pola pjesme i onda samo bezizražajno buljio u publiku. Ili bi ponavljao samo jedan ton. Namjesto radoznalog kreativca živahnih očiju dobili su bezizražajnu sjenu tupog pogleda.
Postoje različita objašnjenja ovako radikalne promjene u ponašanju. Neki vele da je sve to bilo izazvano Sydovim danonoćnim drogiranjem. Neki pak kažu da je psihički obolio, to i jest primjerice dob kad se razvije šizofrenija.
Što god bilo, Syd kojega su nekoć znali više nije postojao.
Sve je to pritiskalo četvoricu njegovih kolega iz benda i iskrenih prijatelja te večeri kad su krenuli na koncert u Southampton. Trebali su prethodno pokupiti Syda, ali netko od njih procijedio je ono što je već svima bilo u tmurnim mislima: "Čemu gnjavaža?"
Nisu ga pokupili, otišli su nastupati u onom sastavu u kojemu će postati legende rocka. "Bila je to za nas egzistencijalna kriza, jer on je jedini skladao pjesme", prisjećao se Roger Waters.
Mjesecima nisu ništa govorili Sydu, čak ni Richard Wright, s kojim je dijelio stan. Krenuo bi na koncert, izgovarajući se da ide po cigarete. Syd bi ionako tupo gledao u zid, s upaljenom cigaretom među prstima. Satima kasnije, Wright bi se vratio i zatekao Syda u istom položaju, samo s potpuno izgorjelom cigaretom. Nakratko bi se prenuo: "Jesi li kupio cigarete?"
Tek u travnju te godine skupili su hrabrost da objave rastanak. Svi su bili shrvani.
Snimili su drugi album, počeli pisati svoje pjesme, a uključili su i jednu raniju Sydovu, kao konačni oproštaj.
Neuslišana molba
5. lipnja 1975. godine.
Pink Floyd je sada svjetski fenomen, njihov album The Dark Side of the Moon jedan je od najznačajnijih u povijesti popularne glazbe. Ulaze opet u Abbey Road studio, snimaju album Wish You Were Here, a glavnu pjesmu Shine On You Crazy Diamond posvećuju neprežaljenom Sydu.
U studio nekako baš tada ulazi njima nepoznati čovjek, s viškom kilograma, obrijane glave i obrva. "Mislili smo da je to neki studijski djelatnik", sjeća se Gilmour. Nick Mason je prvi shvatio o kome se radi i gotovo kriknuo od straha. Istodobno je to shvatio i Roger Waters – i briznuo u plač.
Syd više nije bio prepoznatljiv. Par godina ranije vratio se glazbi, snimio dva relativno solidna solo albuma, namučivši svojim mušicama sve svoje suradnike (svirali su mu i Floydi) i onda opet nestao. Zauvijek nestao sa scene, iz javnosti, iz života gotovo svih ljudi koji su ga znali i voljeli. Nije htio viđati se s Floydima, njegova je sestra objašnjavala da ga uznemiruje sjećanje na prošlost. Par godina kasnije srest će ga slučajno Roger Waters u robnoj kući Harrods, Syd će jednostavno odbaciti vrećice i pobjeći.
Roger Keith Barret umro je od raka gušterače 7. srpnja 2006. godine.
"Sjaji, ludi dijamante", ostala je neuslišana molba njegovih prijatelja, kolega, fanova. Ludi dijamant sjajio je samo jedno ljeto, ono čarobno ljeto Hendrixa, Janis, Beatlesa i Doorsa.
A ovaj čuveni akord kojim započinje drugi dio te velebne pjesme, to je Syd, to je njegov akord, disonantan i uznemirujući, onaj kojega ste čuli na samom početku prve pjesme.