OSLANJANJE na remastere postao je internetski meme, sveprisutna praksa koju mnogi gameri najčešće doživljavaju kao nedostatak ideja ili izvlačenje novca. I ponekad je tako, ali kao što je slučaj i sa svakim drugim masovnim zgražanjem, očito nisu svi dobili obavijest jer remasteri se prodaju odlično, a neki završavaju na listama najboljih igara godine, kao što je bio slučaj s Resident Evil 4 ili novom verzijom Dead Spacea.
E sad, situacija s remasterom The Last of Us Part II je nešto drugačija jer postoji vrlo opravdan razlog da remasterirate RE4 i DS budući da će se tehnološki napredak ne samo osjetiti već i rezultirati igrom koja na mnoge načine djeluje kao nešto potpuno novo. I potpuno je očekivano da će se ljudi uzjebati zbog igre koja nakon nešto malo više od dvije godine dobiva razvikani remaster. I to igra koja još uvijek izgleda fenomenalno i, da stvar bude gora, u remasteru djeluje gotovo identično... Zapravo ne. TLOU 2 u trailerima djeluje kao da je netko samo pojačao kontrast. Razlike postoje, ali radi se o razlikama koje će primijetiti jedino ekipa iz Digital Foundryja.
Remaster ili Director's Cut?
Međutim, ovdje imamo očit primjer pogrešne nomenklature jer TLOU 2 remaster izbjegao bi sve ove pizdarije da je Naughty Dog jednostavno rekao da se radi o Director's Cut verziji. Izbačeni nivoi uz komentare članova razvojnog tima, malo popravljena grafika za PS5, hrpa kozmetike, niz novih opcija i jedan potpuno novi način igre. To je DC. Možda je bila ideja da se ovim potakne online rasprava o igri, ali nadajmo se da nije.
Bitno je da je Naughty Dog poslušao fanove koji su mu zamjerili cijenu treće verzije TLOU pa će remaster dvojke koštati samo 10 eura ako ste već vlasnik originala. I to je pametan potez jer ovo je dobro odrađen posao.
O samoj igri neću previše pisati pa ako želite pročitati prethodnu litaniju, možete to učiniti OVDJE.
Dovoljno je reći da je igra i dalje remek-djelo, ali je ovog puta, s obzirom na nedavnu eskalaciju, superočito koliko se tvorac igre Neil Druckmann jasno referira na izraelsko-palestinski sukob. No fanovi znaju da je izraelski iseljenik od prvog dijela igre bio motiviran situacijom u domovini, a i malo je jasnije zašto su svi "zaratili" jednom kad je dvojka izašla.
Zašto kupiti The Last of Us Part II Remastered?
Ono što je novo u igri može se podijeliti na No Return i ostalo. O novom roguelike načinu igre ću nešto kasnije, a o ostalom ću kratko.
Kozmetika se svodi na nove kostime za likove i to je, u nedostatku bolje riječi - meh.
Izbačeni nivoi s komentarima tvoraca u najboljem su slučaju u redu i bit će interesantni samo najzagriženijim fanovima koji će prihvatiti sve ako im samo malo proširi priču. Sva tri izbačena "nivoa" (ne radi se o nivoima, već više scenama) nedovršena su i zanemarivo proširuju priču. Više opravdavaju razlog zbog kojeg su izbačeni, ali zabavno ih je vidjeti.
Tu je i potpuna podrška za DualSense, što, priznat ću, nisam previše osjetio, ali postoji.
Grafička sam poboljšanja već spomenuo i zapravo ne bih previše proširivao tu priču jer nema se tu puno toga za napisati. Određena poboljšanja vjerojatno postoje i pretpostavit ću da su povezana s ray-tracingom i boljim framerateom, ali lagao bih kada bih rekao da igra izgleda osjetno bolje nakon ovih zahvata. Poboljšanja vezana uz FPS možda će razveseliti one koji su osjetljivi na takve stvari, ali osobno nisam imao problema s 30 FPS-a originala. Tim više jer ta povećanja ponekad znaju ubiti "filmičnu" atmosferu igara. Ono što mogu reći je da igra iskorištava brzi SSD petice.
Što je No Return i vrijedi li?
Za kraj sam ostavio najbitniji dio ovog paketa, a to je nov način igre nazvan No Return. Radi se o roguelike iskustvu, a to uključuje izbor jednog od ponuđenih likova s kojima prolazite određene zadatke da biste obavljanjem misija otvarali nove likove, nova poboljšanja, oružja, mape, misije i načine igre.
Ukratko, ništa priča, samo akcija i koliko god jednostavan koncept bio, fenomenalno funkcionira jer neki su možda imali problema s pričom dvojke, ali čak i najveći kritičari nisu mogli reći ništa argumentirano o izvanrednoj i izvanredno brutalnoj akciji, koja u svih 20+ sati igre nije gubila na intenzitetu. Upravo je ta akcija u No Returnu u prvom planu i rezultat je fantastičan.
Val za valom neprijatelja vodi vas kroz različite (otprije poznate) mape i načine igre (Hunted, Assault i slično) da biste na kraju svakog kruga dolazili do boss fightova, nakon čega ili mijenjate likove, ili povećavate težinu, ili mijenjate taktiku.
Moram priznati da nisam očekivao puno od ovog remastera, ali dobio sam više nego što sam očekivao jer samo No Return vrijedi tih deset eura. Jednostavno, zabavno i prepuno akcije. Sad je već poznato da multiplayer iskustvo nećemo dobiti jer se Naughty Dog želi posvetiti single player naslovima (odlična odluka), ali možda bi bilo zabavno vidjeti neke multiplayer komponente unutar No Returna.
U svakom slučaju, više nego dobar razlog da iskeširate tih deset eura ako ste igru kupili i potpuno opravdana puna cijena za sve one koji još uvijek nisu ušli u The Last of Us priču. I, naravno, bilo bi više nego odlično da je ovu verziju popratila i verzija za PC, ali s obzirom na to u kakvom je stanju bio PC port jedinice u vrijeme izlaska, dobro je da malo pričekaju i odrade dobar posao jednom kada napokon odluče da je došlo vrijeme za PC verziju.