NA FESTIVALU svjetske književnosti upravo je gostovao popularni srpski književnik Svetislav Basara, poznat i po svojim duhovitim i bespoštednim kolumnama. Održao je dobro posjećenu tribinu, pohvalio publiku i voditelja, a prije intervjua koji smo obavili tražio je kiosk na kojem može kupiti jedan hrvatski časopis. Bez dlake na jeziku govorio je o političarima, Crkvi i marketinškim agencijama, samo je prema kolegama književnicima bio diplomatski obziran.
Gostovali ste na Festivalu svjetske književnosti, pa možda da nam prvo kažete Vaše dojmove o tom festivalu?
Dojmovi su da festivali nisu kao što su nekada bili. Više nisu fešte, što je i dobro i loše.
Jer dok su bili fešte, bili su samo fešte - čovjek ništa nije mogao čuti i pročitati. Sada je obratno - može se dosta toga pametnoga čuti i vidjeti, ali nema druženja kao nekada. Tako sam od svih gostiju festivala sreo samo Michaela Martensa. Nedavno sam čitao njegovu sjajnu knjigu o Andriću, Andrićevu biografiju koja je izazvala razne kontroverze, pa smo malo pričali o tome jutros na doručku.
Kako biste svoje djelo predstavili onima koji Vas nikada nisu čitali?
Volim da ljudi biraju knjige onako kako ih ja biram, ili na preporuku prijatelja ili se uđe u knjižaru i listaju se knjige. Ne obraćam pažnju na marketinške slogane i projekte ni na one gluposti koje pišu na koricama knjiga. Upravo je sinoć pričao Martens kako je na koricama njegove knjige pisalo "prva sveobuhvatna biografija Andrića", pa su ga pitali zar on zaista misli da je njegova knjiga takva. Martens je odgovorio: "To je stavila marketinška agencija – pitajte njih!" I meni svašta napišu na koricama knjiga. Bolje da ljudi sami pronađu knjige, odnosno da knjige pronađu njih.
Bilo je dosta burnih reakcija na Vaš posljednji roman Kontraendorfin. Najviše su Vam zamjerali da se ismijavate s Andrićem i ostalim velikanima srpske književnosti...
Književni lik Andrić nema nikakve veze s čovjekom koji je živio i zvao se Ivo Andrić. Znači, to je potpuno autonomna ličnost koja može posuđivati neke reference iz Andrićeve biografije, ali nema nikakve obaveze prema toj biografiji i prema bilo kome osim prema kritičnom sudu čitatelja i kritike. To je unutrašnji svijet koji se materijalizirao na stranicama knjige.
Žestoko ste odgovorili na kritiku Igora Mandića, koji je ocijenio da je Kontraendorfin "ispod nivoa NIN-ove nagrade"?
Prvo, nisam očekivao da će Mandić ovako reagirati. Iznenadilo me da je jedan čovjek s takvim iskustvom čitanja vidio samo površinske, pirotehničke stvari. Mislim da je morao vidjeti u kom grmu leži zec, da je iz nekih svojih razloga napisao to što je napisao. Kontraendorfin jest brutalna knjiga, ona ruši jedan političko-poetički okvir u kojem je Mandić živio. Mandića i dan-danas smatram bitnom pojavom jugoslavenske književnosti, uvijek ide u kontru i sve dovodi u pitanje, ali ono što priušti sebi treba priuštiti i meni.
Dosta bitan sastojak Vaših djela je humor. Hrvatski i srpski klasici su obično ozbiljni i patetični, Vi kao da više pišete za čitatelja nego za povijest.
Nisu ozbiljni, nego nemaju smisla za humor. Onaj tko ga ima, on će ga upotrijebiti. Humor je razorno oružje. Osim toga, možda i ima nekih koji bi imali smisla za humor, ali misle da je humor nedostojan njihovog djela. Meni mora biti zabavno dok to pišem, moram vidjeti smisao u tome što pišem, da ne lažem sam sebe. Što će biti poslije, to je u rukama sudbine, ne čak ni u rukama marketinške agencije.
Čitate li moderne srpske (i hrvatske) književnike, možete li izdvojiti neke koji su po Vama najkvalitetniji?
Čitam i srpsku, i hrvatsku, i crnogorsku, i bosansku književnost. Mogu li nekoga izdvojiti? Bojim se da će se netko uvrijediti tako da ću ovo preskočiti. Nekoga bih spomenuo, ali nekoga ću zaboraviti. Svi se mi poznajemo. Bolje neka se peku na žeravici, je li mislio na mene ili nije?
U Vašim novinarskim tekstovima vidi se da pratite pop-kulturu, često pišete o filmu i televiziji. Hvalili ste Senke nad Balkanom i Porodicu, možete li te serije izdvojiti kao vrh TV produkcije?
To da. Jedan dio Srbije pravi odlične serije, a drugi dio pravi ka-ta-stro-falne! Serija Porodica me ugodno iznenadila iako me neugodno iznenadilo što je čovjek pokazao stvari kakve jesu bile. Ja sam ih kao (sporedni) sudionik tih događaja gledao kroz ružičastije naočale.
Što mislite o Vučiću? Postoji li neka opcija koja ga može zamijeniti ili može vladati do smrti?
Može do smrti, a ako bude htio – može i poslije. Jer dijelovi opozicije su gori od Vučića, mnogo veće zlo nego Vučić. Vučić je možda i najmanje zlo u ovom trenutku. Kakva god njegova politika bila, Srbija funkcionira. U nekim stvarima bolje nego u vrijeme Borisa Tadića, koji je bio lijenčina. Ne može se osporiti da je napravio više autoputova nego svi od Drugog svjetskog rata naovamo. Znači, on ima organizacijske sposobnosti. Opozicija naprosto nije alternativa Vučićevom projektu. Tako da je perspektiva liberalne demokracije u Srbiji mračna.
Spominjali ste u svojim djelima da ste religiozni, ali ipak ste kritizirali Srpsku pravoslavnu crkvu. Kako pomiriti tu osobnu religioznost s Crkvom koja se zna previše miješati u politiku?
Ja vjerujem u Krista Spasitelja, ne vjerujem u mitropolita Amfilohija. Ne vidim nikakav sukob interesa u tome...
Što mislite o Porfiriju i naprednom dijelu Srpske pravoslavne crkve?
Nema naprednog dijela Srpske pravoslavne crkve. To je jedna velika šarena laž. Porfirije je drag i dobronamjeran čovjek, ali on je naprosto dio jednog sistema. Privatno, kao osoba, on je moj prijatelj. To je zaista čovjek na nivou, ima vrline, a nema tih repova koji se vuku iza njega, komunikativan je prema svim ljudima, ne samo prema Srbima, ali sistem je takav. Ponikao je u tom sistemu i on može samo biti u tom sistemu ili izići iz njega, što očigledno neće.
Je li rješenje odvajanje Crkve od države?
Formalno to jest odvojeno. Trebalo bi državu odvojiti od Crkve, Crkva zloupotrebljava državu, a ne obratno.
Dugo godina ste bili kolumnist Danasa, a onda ste prešli u tabloidni Kurir. Je li izazov pisati za drugačiju publiku, biste li nastupili u reality showu kao Vaš prijatelj Čanak?
Kolumne štampam, a tko pročita – pročita. Bilo bi bolje da je ostala u Danasu, no Danas je preuzela jedna grupa političara na koje gledam gore nego na Vučića. Nisu oni mene formalno otjerali, vidio sam naprosto da nemam podršku u redakciji i otišao. U reality i sve te televizije s pomahnitalim voditeljima ne bih mogao, ili bih otišao pa se potukao.
U doba Twittera i kratke komunikacije Vi i Vaš prijatelj Miljenko Jergović se redovito dopisujete i objavili ste nekoliko knjiga u kojima ste ukoričili svoje duge poruke. Odakle ta strast za dopisivanjem? Uživate li u pisanju?
Ni on ni ja ne vodimo dnevnike. Korespondencija ne obvezuje kao pisanje proze, naprosto relaksira čovjeka, to je istovremeno i monolog i dijalog, vrlo korisno i meni i njemu. Pisanje je ozbiljan posao, tu ima zadovoljstva, ali to nije uživanje, to je rudarski posao.
Imate li planove za budućnost, pišete li neka nova djela?
Počeo sam jedan roman, ali u mojim godinama – idiotski je praviti neke velike planove!