Ljubiteljima Noći vještica mnogo znače ime i prezime Sam Loomis.
John Carpenter ga je odabrao za Pleasencea kao omaž Psihovom istoimenom liku, a super je i kad tu ulogu u remakeu Psiha (kakav god remake bio) igra Viggo Mortensen, tako da je John Gavin već s odigranim Samom Loomisom kod Hitchcocka uradio bitne stvari, bez obzira na to što je taj njegov Loomis svakako jedan, iako dosta prisutan, ipak čovjek koji u priči služi da bude lamperija i da, kad dođe vrijeme, namješta radnju za daleko slikovitijeg Normana Batesa ili za Marion Crane dok je ona još u priči (o ne, djelomični spoiler za Psiha).
Sam John Gavin je pričao da je bio "užasno uznemiren seksom i nasiljem" u Hitchcockovu filmu već tijekom snimanja. Neki bi se zapitali kojim crnim seksom, ali govorimo o 1960. godini i uvodnoj sceni kad je Gavin nag do pojasa (prema gore, je li), a Janet Leigh isto pozamašno neodjevena na krevetu i kad je jasno što su upražnjavali dok smo mi gledali špicu. Ta scena je zaista seksualnija od bilo čega što se moglo vidjeti u to vrijeme u američkom filmu.
Uznemirenost Johna Gavina očito je dosta utjecala i na njegovu glumu. Hitchcock nije bio zadovoljan, smatrao je da je bio previše drven i nije ga ni zvao po imenu tijekom suradnje, nego je govorio "Leš" umjesto "John Gavin".
To jest, naravno, jako ružno, ali Hitchcock je u pitanju i što je tu je. No, čini se da stari Alfred nije bio na pravoj strani kad je upućivao te kritike jer Sam Loomis ne bi ni trebao biti mnogo više od ozbiljnog, uštirkanog frajera i realno je bolje što je ostavljao prostor zanimljivijim likovima nego da se i Gavin tu nešto busao i pravio cirkus, preglumljivao, moglo bi to samo umanjiti vrijednost filma.
Ovako Gavin nije posebno ni smanjio ni povećao kvalitetu Psiha i to je sasvim u redu, to je nešto što je izgledalo ispravno dozirano. Gavin je u svojoj filmskoj karijeri, koja je došla poslije vojne, a prije političke i poslovne, uglavnom na tom nivou i bio, dakle, s indeksom korisnosti koji ne ide u pretjerani plus i koji definitivno ne ide u minus.
Možda vam izgleda kao pravi Amerikanac, ali rijetko tko je pravi Amerikanac, ako takva odrednica uopće može postojati. Gavin se rodio kao Juan Vincent Apablasa od oca Čileanca i majke Meksikanke, odrastao u Los Angelesu, tijekom Korejskog rata bio je vrlo aktivan u vojsci i pokupio odlikovanja, a kad se vratio na sjevernoamerički kontinent, tada se bacio na film.
Da se vratimo još malo na njegov izgled. On je prilično rockhudsonovski, dakle uredan i obrijan fella, kao stvoren za melodramatične filmove koji se mogu razviti u višesezonske sapunice, a budući da se krajem pedesetih i tražio takav izgled u glavnim holivudskim krugovima, onda je to otvorilo vrata Gavinu.
Mada, pošto je Hudson već bio Hudson, onda je naš John služio kao neka vrsta izmjene, odnosno igrača pogodnog za kup-utakmice. Ako je potreban glavni glumac koji će to biti i oko kojeg će se sve vrtjeti, prvo se išlo Rocku, a ako će žena biti nositeljica priče, a muški lik samo da joj potpomaže i primi je u naručje s vremena na vrijeme, to je već bio materijal za Juana Apablasu.
I stvarno je takvih uloga odigrao pun kufer u svega par godina. Uz Lanu Turner u Sirkovoj Imitaciji života, Doris Day u Midnight Lace, sa Sophijom Loren u Zadahu skandala, Susan Hayward u Back Street... On i Sandra Dee imali su par filmova...
Sve je to stalo u razdoblje između otprilike 1959. i 1961., a jednostavno je nevjerojatno da je uspio u sve to uklopiti i dva klasika, oba 1960. i ni manje ni više nego kod Hitchcocka i Kubricka, pošto se iste godine kad i u Psihu pojavio u Spartacusu, sjećamo ga se kao Juliusa Caesara.
Još jedan film koji je obavezno spomenuti je Vrijeme za ljubav i vrijeme za smrt, također već spomenutog Sirka. Taj je nastao 1958. i s ove distance naravno da se Douglas Sirk ne smatra autorom za sredovječne dokone gospođe, ali u tom trenutku se smatrao i vodeća uloga u Vrijeme za... nije previše doprinijela mijenjanju Gavinova statusa u očima producenata, naprotiv.
Nije mu se ni najmanje sviđalo kuda je sve to vodilo, redatelji (osim Hitchcocka i Kubricka, očito) su od njega uglavnom tražili da stoji, bude gladak i izgovara "Da, draga. Volim te, draga. Čekat ću te, voljena". Brzo ga je to umorilo, tako da se do kraja šezdesetih posvetio nekim epizodnim ulogama na filmu, kao i televiziji, a onda mu je za dlaku izmakao posao nakon kojeg bi svi zauvijek znali tko je John Gavin i svi bi ga prepoznali samo gledajući ovu sliku i bez čitanja jednog reda teksta.
Naime, nakon što je George Lazenby odglumio Jamesa Bonda i kad se shvatilo da ga više neće glumiti (nažalost), za naredni film u 007 serijalu Dijamanti su vječni (1971.) baš je on, John Gavin, potpisao ugovor i sve je bilo dogovoreno da igra najnetajnijeg tajnog agenta planeta.
Ipak, producent David Picker je inzistirao na Conneryju, želio je nekoga tko garantira veliku zaradu na blagajnama i uvjerili su Seana da se ipak vrati u franšizu, a Gavin je zbog ugovora dobio novac kao da je igrao Bonda, međutim, sigurno bi više volio da je dobio i samu ulogu.
Najbliže što je došao Bondu pred kamerom dogodilo se kad je tumačio najvećeg Bonda među nebondovskim glumcima, Caryja Granta, u biografskom TV-filmu Sophia Loren: Njena osobna priča, no u tom je razdoblju njegova glumačka zvijezda već odavno bila ugašena, a rodila se ona diplomatska.
Dogurao je i do veleposlanika SAD-a u Meksiku na pet godina, bio predsjednik raznih udruženja i organizacija, također je postao vrlo utjecajan naftaš i posljednja četiri desetljeća života proveo s dosta više novca nego i mnogi daleko uspješniji kolege... koji su također daleko od siromaštva.
Preminuo je 2018. i sada je teško prisjetiti se, ali nije bila neka histerija u medijima kada ga je nestalo, jedva da je i spomenut. Sve to moglo je biti drugačije da producent Picker nije odigrao na sigurno. Sigurnije od Seana Conneryja se ne može, mada je sasvim dovoljnu sigurnost uvijek ulijevao i naš čileansko-meksički junak - John Gavin.