Kada dijete baci igračku, drsko odgovori, odbija dijeliti ili doživi slom usred mirne večeri, to se može činiti kao obično loše ponašanje. No, vrlo često je ono što na površini izgleda "loše" zapravo samo najglasniji izraz nečega dubljeg i teško izrecivog.
Djeca rijetko znaju reći: "Previše mi je svega", "Osjećam se isključeno" ili "Treba mi pomoć". Stoga komuniciraju na jedini način koji im je dostupan - svojim ponašanjem. To ne znači da je svaki ispad dubok ili simboličan, jer djeca još uče o granicama, samokontroli i društvenim pravilima. Ipak, kada se problematično ponašanje ponavlja, često se isplati zanemariti frustraciju i zapitati se što dijete zapravo pokušava poručiti.
Preopterećenost
Dijete koje odjednom postane glasno, prkosno ili plačljivo možda ne pokušava izazivati. Moguće je da je jednostavno preplavljeno osjećajima ili podražajima. Previše buke, previše uputa, promjena rutine ili čak glad mogu gurnuti dijete preko njegovih emocionalnih granica. Ono što se čini kao tvrdoglavost zapravo može biti znak da je živčani sustav preopterećen.
Potreba za pažnjom
Neka se djeca ponašaju neprimjereno jer je i negativna pažnja bolja od nikakve. Dijete koje neprestano prekida, glupira se ili namjerno radi ono što mu je zabranjeno možda na nespretan način traži povezanost. Takvo ponašanje može biti frustrirajuće, no potreba koja se krije iza njega često je vrlo jednostavna: biti viđen, primijećen i uključen.
Nerazumijevanje vlastitih osjećaja
Djeca osjećaju ljutnju, sram, ljubomoru, razočaranje i strah mnogo prije nego što te osjećaje mogu razumjeti i opisati. Kada za te emocije ne postoje riječi, one često izbijaju u obliku agresije, povlačenja ili odbijanja. Dijete koje zalupi vratima možda ne želi biti bezobrazno, već jednostavno ne zna kako se nositi s osjećajem koji je tome prethodio.
Osjećaj nemoći
Borbe za moć često nastaju kada se djeca osjećaju nemoćno. Dijete koje se opire oblačenju, pisanju zadaće, jelu ili odlasku na spavanje možda ne reagira na sam zadatak, već na gubitak mogućnosti izbora. Njegovo ponašanje može biti mali prosvjed protiv svijeta koji mu stalno govori što treba raditi. Otpor često slabi kada se djeci pruži kontrola primjerena njihovoj dobi.
Umor, glad ili bolest
Nije svako problematično ponašanje emocionalne prirode. Ponekad je uzrok fizički. Umorno dijete ima manje strpljenja, a gladno je manje prilagodljivo. Dijete koje je bolesno ili se ne osjeća ugodno možda nema snage nositi se s uobičajenim zahtjevima. Prije nego što ponašanje protumačite kao prkos, korisno je provjeriti osnovne stvari: je li jelo, spavalo, odmorilo se i osjeća li se dobro.
Osjećaj nesigurnosti
Sigurnost za dijete nije samo odsustvo fizičke opasnosti. Ona uključuje i predvidljivost, ton komunikacije i opću emocionalnu klimu. Dijete može postati plašljivo, drsko ili eksplozivno kada osjeti napetost u kući, boji se kritike ili ne zna kakva ga reakcija očekuje. U nekim je slučajevima "loše ponašanje" odgovor na stres, a ne moralni propust.
Potraga za sigurnim granicama
Paradoksalno, neka djeca pomiču granice upravo zato što ih traže. Djeca ne testiraju pravila zato što žele kaos, već zato što trebaju znati gdje su rubovi. Čvrste i smirene granice mogu djetetu pružiti osjećaj sigurnosti. Kroz ponavljanje uče da je svijet stabilan i da odrasli oko njih mogu održati red bez uskraćivanja ljubavi.
Najteži dio za roditelje jest što isto ponašanje može imati različita značenja u različitim danima. Izljev bijesa jedno jutro može biti posljedica iscrpljenosti, a već sljedeći dan način traženja pažnje. Zato dešifriranje dječjeg ponašanja zahtijeva strpljenje, a ne paniku.
Iza većine "lošeg" ponašanja ne stoji "zločesto" dijete, već dijete s neispunjenom potrebom, neprorađenim osjećajem ili vještinom koju još nije usvojilo. Kada odrasli reagiraju samo na ono što vide na površini, često propuštaju pravu poruku. No, kada se udube u uzroke, disciplina prestaje biti puko kažnjavanje i postaje put prema razumijevanju. A upravo tu često počinje istinska promjena.