Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (4.)

Foto:

 

 

LISA i Mrva krenuli su iz Baloner Urara ravno do Gradske vijećnice gdje su uhvatili brzi autobus do 

zračne luke. Sat vremena kasnije već su sišli ispred međunarodne zračne luke u Oslu i ušli u ogromni odlazni terminal koji je bio prepun ljudi. Stali su u red pred šalterom Air Francea. Dok su stajali, Lisi se učinilo da kroz buku glasova, udaranje potpetica i najave kroz zvučnike čuje poznati zvuk. Zvuk škripavih i nepodmazanih kotača. Osvrnula se, ali vidjela je samo more nepoznatih lica i ljude kako žure. Njušila je po zraku, tražeći smrad pokvarenog mesa i smrdljivih čarapa, ali nije ga mogla osjetiti. Vjerojatno su se to osjetili kotačići kofera koje su ljudi vukli za sobom, pomislila je Lisa. Poskočila je kad je osjetila da joj je netko gurnuo prst u leđa. Okrenula se. Bio je to Mrva.

 

– Ajde, kreni. Naš je red – rekao je.

 

Došli su do nevjerojatno lijepe žene s nevjerojatno preplanulom kožom i nevjerojatno bijelom kosom.– Kako vam mogu pomoći, gospođice?

 

– Dvije karte za Pariz, molim – rekla je Lisa.

 

– Za vas i koga još?

 

Ispod ruba šaltera začuo se ljutiti odgovor. – Za mene, očito.

 

Žena se propela na prste i provirila preko šaltera. 

 

– A, u redu. To je 600 dolara.

 

Lisa je stavila novac na šalter. Žena je brojala novčanice, ali zatim je stala i podignula obrve kad je vidjela novčanice od stotinu dolara.

 

– Je li ovo neka šala?

 

– Šala?

 

– Da. Ovim dvjema stoticama se više ne plaća. One su iz… – Pogledala ih je pobliže. – Iz 1905. Odavno su povučene. Imate li neke novčanice iz ovog stoljeća?

 

Lisa je odmahnula glavom.

 

– Žao mi je, ali mogu vam dati samo jednu kartu za Pariz.

 

– Ali… – počela je Lisa očajavati. – Ali…

 

– To je u redu – rekao je glas ispod šaltera. – Dajte nam jednu kartu. 

 

Lisa je pogledala Mrvu koji je prema njoj s ohrabrenjem kimao glavom. Kad je Lisa ponovno pogledala prema njoj, žena je već imala pružala kartu. – Bon voyage. Sretan put u Pariz. Pretpostavljam da će vas tamo čekati neke odrasle osobe.– I ja – uzdahnula je Lisa i kimnula, gledajući na kartu i Rašpine stare novčanice.

 

– Što ćemo sad? – pitala je zabrinuto Lisa Mrvu dok su odlazili prema dijelu za sigurnosni pregled.

 

– Opusti se – rekao je Mrva. – Imam ideju.

 

– Imaš ideju? Kakvu?

 

– Ti ćeš ići sama – rekao je Mrva.

 

Lisa je gledala u njega, šokirana. – Ssss-sama?

 

Eto. Sad je i ona mucala.

 

Kad je Lisa zakoračila u zrakoplov, stjuardesa koja je lijepo mirisala i imala vrlo lijepi ruž na usnama nasmijala joj se i rekla: – Dobrodošla u zrakoplov. Imaš čak dva komada ručne prtljage?

 

– Puno domaće zadaće – promrmljala je Lisa koja je djelovala pomalo izgubljena i usamljena dok je tako stajala.

 

– Daj da ti pomognem – rekla je žena pa uhvatila jednu od njezinih torbi, podigla je i stavila u pretinac za prtljagu iznad putničkih sjedala. Utrpala je Lisinu torbu između dva kofera s kotačima i potom spustila poklopac pretinca. Lisa je pronašla svoje sjedalo, zakopčala pojas i zijevnula. Ovo je bio tako uzbudljiv dan, a noć prije gotovo da nije ni spavala. Zatvorila je oči i kad je to učinila, kroz glavu su joj odzvanjale riječi žene u Baloner urar dućanu.

 

– Samo mrtvi mogu promijeniti povijest. Samo ako ste spremni umrijeti, možete promijeniti ono što je zapisano. S tom je mišlju Lisa zaspala i nije se probudila sve dok nije čula pilotov glas koji je putnicima govorio da ponovo zakopčaju sigurnosne pojaseve jer slijeću. Bilo je mračno i ispod njih je blještalo na tisuće pariških svjetala. Lisa je znala da tu žive milijuni ljudi. A ona je bila samo djevojčica iz Topničke ulice. Odjednom se osjetila strašno usamljenom i morala je ugristi svoju donju usnu kako joj je ne bi podrhtavala.

 

Nakon što su sletjeli na ogroman aerodrom koji je nosio ime po nekom mrtvom predsjedniku koji se zvao Charles ovo-ili-ono, stjuardesa je pomogla Lisi preuzeti svoju prtljagu, potapšala je po obrazu i procvrkutala kako se nada da će imati krasan vikend u Parizu. Lisa je hodala dugačkim hodnikom, vozila se dugačkim pokretnim trakama, čekala u dugačkom redu za provjeru putovnica i promijenila ostatak svog norveškog novca za francuski. Bila je posve iscrpljena do trena kad je konačno izašla van, pred zgradu terminala, i sjela u taksi, ubacivši prije toga svoju prtljagu na stražnje sjedalo. 

 

– Ooh alley-vooh? – pitao je vozač taksija.

 

E, sad. Iako Lisa nije znala ni riječ francuskog, pretpostavljala je kako će prva stvar koju će je pitati vozač taksija biti ona gdje želi ići. Nažalost, u cijeloj toj svojoj zbunjenosti, shvatila je kako se uopće ne sjeća kako se zove hotel, samo je znala da ima neke veze, ili da je podsjeća na nešto s krumpirom. – Hotel Krumpir – pokušala je i grčevito stegnula svoje torbe.

 

– Keska vooh zaavay dii? – rekao je vozač. Zvučalo je kao pitanje, a on ju je gledao u retrovizoru.

 

– Uh… – rekla je Lisa. – Hotel Čips?

 

Vozač se okrenuo prema njoj i upitao: – Ooo – ali sad glasnije.

 

I glas mu je definitivno zvučao uzrujano. U Lisinoj glavi, u kojoj je obično sve baš tamo gdje bi trebalo biti, sad je bio pravi kaos. – Yukon Gold? – pokušala je i mogla je u grlu osjetiti da će početi 

plakati.

 

Vozač je odmahnuo glavom. 

 

– Hotel pire krumpir?

 

Vozač je izvalio nekoliko bijesnih francuskih riječi koje vjerojatno nisu bile izrazi uljudnosti. Zatim se nagnuo prema stražnjim vratima pokraj nje, gurnuo ih i otvorio, pa počeo vikati – out – pokazujući na ulicu.

 

– Frainche-Fraille! – čulo se iz stražnjeg dijela kabine.

 

Vozač se ukočio i zagledao u nju. Vjerojatno zato što glas koji je samo rekao – Frainche-Fraille –nije baš bio poput glasa djevojčica kakvog je imala maloprije. I također nije zvučao kao da je došao od nje, nego iz jedne od torbi koje je stiskala.

 

– Aha – rekao je vozač, razveselivši se. – L’Hôtel Frainche-Fraille? Lisa je kimnula, brzo i nestrpljivo. – Da, da. Hotel Francuski Krumpirić.

 

Uz mrmljanje, vozač je opet zatvorio vrata, pokrenuo automobil i počeo voziti. Lisa se zavalila u sjedalo i s olakšanjem izdahnula.

 

Tad je začula glas koji je šapnuo pored nje: – Pst! Zašto me sad ne pustiš van?

 

Lisa je otvorila bravicu na prednjoj strani torbe i otvorila njen vrh. A onda je iz nje iskočio sitni dječak s ogromnim pjegicama i crvenom Elvis- -frizurom.

 

– Oh, raskošan okus slobode, CO2 i čestica prašine u zraku – rekao je Mrva, zadovoljno sjeo uz Lisu s rukama sklopljenim iza glave. Lisa je primijetila da joj je najbolji prijatelj malo pogužvan, ali inače se činilo kao da je u dobroj formi. – Nego, dakle, draga moja Lisa, bila si jako zabrinuta za mene tijekom leta?

 

– Zapravo i ne – rekla je Lisa. – Spavala sam. Što si ti radio?

 

– Čitao sam ‘Životinje za koje biste željeli da ne postoje’, pod džepnom svjetiljkom, i to sve dok baterija nije iscurila. Zapravo, sad kad si spomenula san, ima jedno poglavlje oko kongoanskog ce-ce slona.

 

– Ce-ce slon? – pitala je Lisa i požalila istog trena kada je to izgovorila.– Velik je poput kuće i pati od narkolepsije – objašnjavao je Mrva. – Što znači da odjednom, bez ikakvog upozorenja, zaspe i prevrne se. I ako nisi na dovoljno sigurnoj udaljenosti, riskiraš da 18 tona težak kongoanski ce-ce slon padne na tvoju glavu u bilo kojem trenutku. Prije nekoliko godina, netko je prevario jedan cirkus pa su kupili tog ogromnog slona iz jedne trgovine u Lillesandu. Ono što oni nisu znali bilo je to da se radi o…

 

– … kongoanskom ce-ce slonu. Lisa je završila Mrvinu rečenicu, uzdahnula i pogledala rezignirano kroz prozor.

 

– Točno – rekao je Mrva. – Slon je zaspao usred svog prvog nastupa i zatim je iz piljevine pod njim 

trebalo iskopavati tri generacije ruskih umjetnika na trapezu.

 

– Joj, daj, dosta. Takvi slonovi ne postoje!

 

– Itekako postoje! Moj djed mi je rekao da ih je vidio nekoliko u zoološkom vrtu u Tokiju. Doveli su slonove tamo ravno iz džungle u Kongu i bili su zamantani zbog vremenske razlike. Jedan je jednom zaspao…

 

Mrvine su se usne pomicale sve dok taksi nije stao, a vozač rekao: – Dame i gospodo l’Hôtel Frainche-Fraille. I doista: stajali su ispred vitke, visoke zgrade koja je bila toliko nakrivljena da se činilo kako su građevinci malo previše uživali u crnom vinu dok su je gradili. Ali, hotel je imao male, šarmantne balkone i blješteći znak na kojemu je pisalo: Hotel FRAINCHE-FRAILLE. Zapravo, pisalo je Hot L FRA NC E F ILLE jer su lampice na većem broju slova izgorjele.

 

 

 

 

Lisa je platila vozaču pa su se popeli na pločnik. U daljini se čula melodija harmonike i zvuk čepova šampanjca kako iskaču iz boce.

 

– Ah – rekao je Mrva pa zatvorio oči i duboko udahnuo. – Pariz!

 

Krenuli su prema ulazu u hotel. Iza pulta recepcije stajala je nasmiješena žena crvenih obraza i ugodni, debeljuškasti čovjek zbog kojih je Lisa pomislila na svoju majku i oca u njihovoj kući u Topničkoj ulici.

 

– Bonsuaar – rekla je žena. I premda Lisa nije znala što to znači, mogla je zaključiti da je nešto lijepo, pa je odgovorila rekavši – dobra večer – i malo se naklonivši. Zatim je gurnula laktom Mrvu koji se odmah duboko poklonio. Znala je da malo finog ponašanja, pa i naklona, nikad nije na odmet. Ovo je očito vrijedilo u Parizu jer su se sad ovo dvoje iza pulta smiješili još širim osmijehom.

 

– Doktor Proktor? – pitala je Lisa oklijevajući, pripremajući se za još jednu rundu jezične zabune. Ali, na njezinu sreću, žena crvenih obraza sva se ozarila.

 

– Ah, le professeur!

 

– Da – Lisa i Mrva odgovorili su uglas, nestrpljivo kimajući. – Došli smo ga vidjeti.

 

– Vooh zet famee? – upitala je žena, ali Lisa i Mrva samo su blijedo buljili u nju. 

 

– Paarle-vu fraanse? – upitao je čovjek oprezno.

 

– Zašto odmahuješ glavom? – prošaptao je Mrva Lisi. 

 

– Jer sam prilično sigurna da nas pita govorimo li francuski – uzvratila je šaptom.

 

Dvoje iza pulta neko su vrijeme pričali među sobom, a onda su Mrva i Lisa shvatili da je francuski sigurno težak jezik, čak i za Francuze. Jer, da bi se međusobno razumjeli morali su koristiti lica, obje ruke, sve prste i, zapravo, cijela tijela. 

 

Konačno je žena dohvatila ključ koji je visio na ploči iza njih, došla do blagajne i pokazala Lisi i Mrvi da je trebaju slijediti, dok je ona požurila prema drvenom stubištu. Dvadeset i šest koraka i pola hodnika kasnije, žena je otključala vrata i pokazala im sobu. Bila je to vrlo obična soba, s dva kreveta, malim kaučem, ormarom i radnim stolom koji je bio zatrpan bilješkama. Osim toga, bila su tu još vrata koja su vodila u kupanicu, koja je očito bila u procesu renoviranja. Barem sudeći po tome što su na polici ispod zrcala, pored dvije čaše, bili čekić, odvijač i tuba ljepila. Uza zid je bila postavljena kada i nad njom hrđava slavina iz koje je kapala voda. Dok je Mrva raspakiravao svoju toaletnu torbicu i stavljao stvari na policu pod ogledalom, Lisa je stavila svoj ruksak pokraj stola u spavaćoj sobi. I tamo – na sredini papira na vrhu stola – spazila je crtež. Podigla ga je i uzela u ruke. Prikazivao je kadu, upravo onakvu kakva je bila u kupaonici. Ispod crteža, stajali su nizovi brojeva. 

 

 

 

Izgledali su kao jednadžbe, i to kao prilično složene jednadžbe. Činilo se da uključuju zbrajanja, množenja, dijeljenja i razlomke, mislila je Lisa. 

 

– Što je to? – upitao je Mrva koji se upravo vratio iz kupaonice.

 

– Ne znam – rekla je Lisa. – Ali, stvarno izgleda poput rukopisa Doktora Proktora.

 

– I ovo izgleda kao motoristička kaciga Doktora Proktora – rekao je Mrva koji je otvorio vrata ormara i izvadio smeđu kožnu kacigu. – A onda ovo mora biti njegovo bijelo dugo donje rublje.

 

Prava Francuskinja crvenih obraza progovorila je na francuskom. Pokazivala je dramatično i mahala rukama oko sebe, ponavljajući nekoliko puta riječ – evapore! – pa šakama napravila pticu koja je odletjela.

 

– Nestao je – rekla je Lisa.

 

– To sam shvatio – rekao je Mrva.

 

Crvenoobrazna žena pokazivala je upitno prstom na Lisu i Mrvu i zatim sa svih svojih pet prstiju pokazivala prema svojim ustima.

 

– Što misliš, što nas sad pita? – pitala je Lisa.

 

– Koliko prstiju nam može stati u usta – zaključio je Mrva.

 

– Glupane! Pita želimo li nešto pojesti.

 

Lisa se duboko naklonila i kimnula, a zatim čvrsto udarila Mrvu laktom među rebra. I on se također tad naklonio i kimnuo. Ugodna žena spustila se s njima do kuhinje i posjela ih za stol. Zatim im je poslužila pileće batke, ili krilca, ili nešto slično za što je Mrva pomislio da je stvarno ukusno, štogod da je, a onda se toliko najeo da si nije mogao pomoći, nego je podrignuo. Odjednom je odskočio, pristojno se naklonio, onako, kao da mu je to sasvim prirodno i zatim krenuo s dugom, ritmičnom isprikom zbog koje su se muškarac i žena glasno smijali, iako nisu razumjeli ni riječi onoga što je govorio. Zatim je zijevnuo tako glasno da se činilo kako će mu se glava raspasti na dvije polovice. Žena je otišla i vratila se s dvije čiste plahte i predala im ih, zajedno s ključevima sobe Doktora Proktora. 

 

Dok su se Mrva i Lisa uspinjali prema svojim krevetima, Mrva je komentirao kako su oni pileći bataci bili tako sitni da je gotovo pomislio kako je riječ o žabama. Oboje su se glasno nasmijali na tu pomisao, jer, zaboga, tko bi na cijelom svijetu pomislio da jede žablje krake? 

 

– Hm – rekao je Mrva nakon nekog vremena. 

 

– Zašto tvoj krevet izgleda baš toliko uredniji od moga?

 

– Zato jer ima više smisla staviti jastuk u jastučnicu negoli izvan njega – uzdahnula je Lisa, krenuvši prema njegovom krevetu da mu pomogne. 

 

A onda su otišli u kupaonicu oprati zube.

 

– Kako ćemo pronaći profesora? – pitala je Lisa.

 

– Previše sam umoran da bih razmišljao – rekao je Mrva zijevajući. Oči su mu bile poluzatvorene i gurao je odvijač na polici u stranu kako bi mogao zgrabiti tubu paste za zube. – Sutra ćemo shvatiti.

 

– Ali, kako ćemo ga pronaći kad nitko ne razumije što pričamo? A mi ne razumijemo ono što oni govore?

 

– Sutra ćemo naučiti francuski – rekao je Mrva.

 

– Sutra? Nemoguće! – Ovdje su očito čak i mala djeca u stanju naučiti francuski jezik, pa koliko bi to onda uistinu teško trebalo biti? – pitao je Mrva, istisnuo bijelu kuglicu na četkicu za zube, ubacio je u usta i počeo s četkanjem.

 

– To traje tjednima i mjesecima – rekla je Lisa. – A imam osjećaj da nemamo baš mnogo vremena.

 

– To sigurno – rekao je Mrva. – Imamo probu orkestra u ponedjeljak.

 

– Prestani se šaliti, Mrva! Ovo je ozbiljno. 

 

Okrenula se prema svom prijatelju koji joj je uzvratio osmijehom svjetlucavih bijelih zuba. Zapanjujuće bijelih, zapravo. Da, bjeljih nego ih je ona ikad prije vidjela. A Mrva nije bio super

pouzdani četkač svojih zuba.

 

– Mrva? – pitala je. – Što ti je to sa zubima, Mrva? Onda?

 

Ali Mrva je samo stajao, s osmijehom tako ukočenim da je izgledalo kao da su mu donji zubi zalijepljeni za gornje. I kad je Lisa primijetila očajnički izraz u njegovim očima i luđačku gestikulaciju koju je izvodio sa svojom četkicom, shvatila je točno ono što se dogodilo. Pogledala je na policu. Naravno. Njegova je tuba zubne paste bila netaknuta, ali je zato bio skinut poklopac tube s ljepilom. Podignula je tubu i pročitala naglas ono što je pisalo na natpisu.

 

– Brzodjelujuće superljepilo Doktora Proktora! Uzeo si pogrešnu tubu, Mrva!

 

Mrva je slegnuo ramenima u znak isprike i nastavio se smijati tim blesavim osmijehom. Lisa je uzdahnula i prevrtala po svojoj toaletnoj torbici sve dok nije pronašla set za manikuru.

 

– Budi miran – naredila je. – I pomozi mi!

 

Mrva je s objema rukama razvukao svoje usne kako bi Lisa uvalila rašpicu za nokte na krajnjem lijevom rubu njegovih zubiju i počela piliti prema desno. Dok je ona lagano dolazila do njegovih prednjih zuba, rastavljajući gornje od donjih, Mrva je mumljao Marseljezu. 

 

– Uf – rekao je kad je završila i kad se pogledao u zrcalo.

 

– Pogledaj samo kako su mi zubi sad bijeli, kao biseri. I s ovim superljepilom na njima, potpuno su otporni na karijes, moja draga Lisa. Više ne moram ići kod zubara, nikad više u životu! – uzeo je tubu s ljepilom i pružio je Lisi. – Hoćeš probati?

 

– Ne, hvala. Zašto misiš da je brzodjelujuće superljepilo Doktora Proktora ostavljeno ovdje? 

 

Zajedno sa svim ovim alatom?

 

– Jasno kao dan – rekao je Mrva. – Očito je renovirao kupaonicu.

 

– Možda – rekla je Lisa i zijevnula. – No, dosta razmišljanja za jedan dan.

 

Ali, nakon što su legli u krevete, Lisa je ležala budna. Slušala je zvuk vode koja je kapala u kupaonici, stvarajući tužni zvuk cijeđenja i srkanja. Izvana se čula nejasna buka prometa i tugaljiva svirka harmonike. Osim toga, bio je tu i neki zvuk kojega nije mogla posve raspoznati, ali mogao je to biti zvuk nekog ljuljuškanja na vjetru. Ili, na primjer, koturaljke na drvenoj nozi. Tako čudne misli prolaze vam kroz glavu kad je vani mračno i kad ste sami u velikom gradu. Pogledala je prema Mrvi. Pa dobro, gotovo sami. Sigurno će sutra sve biti veselije. I zaista, bila je u pravu.