Foto: Index
KAO i svatko pametan, i ja sam ponosno prošla fazu ‘moje dijete neće nikada…’ Rano to krene, još dok ti vlastita djeca nisu niti u skicama planova. Ali tuđa su svuda oko nas tako da je vrlo lako promatrati okolinu i učiti na tuđim greškama. Na tuđim odgojnim greškama koje su tako jednostavne za ispraviti jer - mi znamo. Što, samo kažeš djetetu. Ili kada nešto ne može, samo mu objasniš. Ili mu jednostavno zabraniš ono što ne smije i onda te dijete posluša. Tako ću ja kad budem imala djecu - neće gledati TV (kao što ni sama ne blejim dok gledam četiri epizode serije zaredom), jest će samo zdravu hranu (kao što se i sama predano držim veganske prehrane - u McDonald'su), ići spavati na vrijeme (da uopće ulazim u tu raspravu?) i slušat će me čim prvi puta nešto kažem. Neću morati tri puta ponoviti. Isto tako će biti pametno, pristojno, lijepo i nikada zločesto. Glas se povisivati neće, a o dizanju ruke na dijete neću ni govoriti. Ako ne može tako, neću imati dijete i mašala!
Sada kada sam mama, baš kao i sve mame, svaki dan čudim se samoj sebi kako sam bila tako pametna prije par godina. Čak štoviše, čudim se ja i svaki dan gdje je ta pamet otišla s obzirom na to da mi nešto baš i ne ide sve po planu i programu. Posebno smiješna situacija dogodila se jučer kada je moje dijete, koje inače broji do 10 na hrvatskom, engleskom i njemačkom, na moje hrvatske zamolbe odgovaralo isključivo na engleskom. Igrale smo se nešto s bojama i prepoznaje sve boje, ali isključivo na engleskom. Znala je nekada to sve i na hrvatskom, ali jučer nije htjela niti ponoviti.
Naravno, ona se trenutno nalazi u zbunjujućoj situaciji u kojoj razgovaramo na hrvatskom, nalazi se u njemačkoj okolini, a crtići i pjesmice dolaze na engleskom. I ne smatram to nekim problemom - ionako stručnjaci tvrde da su do četvrte godine male spužve koje upijaju sve oko sebe i to treba iskoristiti. Nije mi tu ona bila smiješna - bila sam si smiješna ja.
Sjetila sam situacije kada sam bila trudna s M., prijateljičin nećak je imao nešto preko dvije godine, jedva je pričao, ali je govorio na engleskom. Sjećam se da je bila neka situacija se zelenom bojom i šeširom. I iako je to bilo slatko, ustvari sam bila začuđena kako mama djeteta ne reagira na to. Pa neće joj, valjda, dijete učiti engleski prije materinjeg! I naravno, u glavi sam već zauzela dobro poznati ‘moje dijete neće nikada’ stav. Moje dijete će prvo propisno naučiti materinji jezik. A onda šest jezika u tri godine, naravno. I klavir svirati i balet plesati, ali ne zanemariti i prirodne znanosti, je l’ tako?
A sada prihvaćam jezik koji god ona želi jer joj želim olakšati prelazak. Jedna divna teta u školi stranih jezika za djecu nam je savjetovala da kod kuće pričamo hrvatski i to je dovoljno da se ona osjeća sigurno i zaštićeno. Njemački joj ne trebamo nametati dok ne krene u vrtić - savladat će ga sama za mjesec, dva. A sve drugo što želi naučiti, neka uči! Neće joj smetati. Ali ne želim niti zamisliti kako izgledamo nasumičnim prolaznicima dok joj ja pričam ‘nešto na nekom slavenskom’ , a onda mi odgovara na engleskom. A onda prošetat do prve djevojčice i pita ju ‘Wie heisst du?’
Koliko je budućih mama već zaključilo da sam nikakav roditelj jer mi dijete priča mješavinom svega i svačega? Čak je i to manje bitno - više me zanima koliko je budućih mama, baš nekad poput mene, zaključilo da NIKADA neće svom djetetu dozvoliti takav kaos?
I sada, baš kao i u svim situacijama u životu, vidim da mi mame imamo jednu tajnu za koju ovi drugi ne znaju - mi smo svjesne toga da mi nešto malo učimo našu djecu. Većina toga je van naše kontrole, a ponekad se čini da su oni ovdje da nas nauče toliko toga. A ne obrnuto. Pa makar i na mješavini hrvatskog i engleskog jezika! A što će tek biti kad krenemo u njemački vrtić - strah me i pomisliti! Ostajte mi dobro, see you soon! Auf Wiedersehen!