SMRT i tuga prirodni su dijelovi ljudskog postojanja, a oplakivanje gubitka je složen proces.
No kad malo dijete izgubi voljenu osobu, roditelji se često nose s izazovom objašnjavanja pojma smrti i pomaganja svom djetetu da prođe kroz proces tugovanja dok pritom i sami tuguju. Kako bi vam pomogli u takvim teškim trenucima, HuffPost je razgovarao s brojnim stručnjacima za mentalno zdravlje djece. Naravno, obiteljska, kulturna i vjerska pozadina mogu imati velik utjecaj na to na koji način ćete pristupiti djetetu, ali postoje određena načela koja su korisna svima.
Budite iskreni i otvoreni
"Recite im činjenice o smrti", predložio je klinički psiholog John Mayer za HuffPost.
Odnosno, prema njegovom mišljenju, ne bi trebalo ublažavati stvari vezane uz umiranje te koristiti fraze poput "djed spava".
"Pravo je vrijeme da ih naučite o smrti. Ne zazirite od toga", istaknuo je.
S time se slaže i savjetnica Tammy Lewis Wilborn koja smatra da ublažavanje situacije u pokušaju zaštite djece od stvarnosti smrti i gubitka zapravo može donijeti više štete nego koristi.
"Djeca imaju tendenciju razmišljati konkretno, a ne apstraktno, pa kad koristite jezik koji je eufemističan, to zapravo može biti zbunjujuće ili frustrirajuće", objasnila je. Kad ljudi kažu stvari poput "Tata živi na nebu" ili "Tvoj tata će dugo spavati", malo dijete možda neće razumjeti trajnost činjenice da je njegov tata umro, pa bi ga čak moglo pokušati potražiti "na nebu" ili očekivati da se u nekom trenutku probudi.
Riječi poput "smrt", "umro" ili "umiranje" mogu zvučati grubo, ali ovo je i dalje razvojno prikladan jezik, primijetila je Wilborn.
Pitajte i odgovarajte na pitanja
Vrsta razgovora koji roditelj vodi s djetetom nakon smrti voljene osobe ovisi o djetetovom odnosu s umrlom osobom. Također bi se trebao razlikovati ovisno o djetetovoj dobi i njegovom razumijevanju onoga što se događa kad netko umre. U tu svrhu korisno je djeci postavljati pitanja ili im ponuditi odgovore na sva pitanja koja mogu imati.
"Ne trebate nužno navesti konkretne detalje o tome kako je osoba umrla, posebno ako je riječ o traumatičnom događaju. Ne trebaju imati sve informacije, ali trebaju dovoljno detalja koji odgovaraju dobi da bi razumjeli da je osoba umrla i da se neće vratiti", objasnila je Wilborn.
Ponekad su djeca bila svjedoci nečega što je povezano sa smrću voljene osobe, poput prisustva na mjestu nesreće ili posjeta osobi u bolnici. U tim slučajevima treba im pomoć u razumijevanju onoga što su vidjeli, rekla je Chandra Ghosh Ippen, stručnjakinja za traumu u ranom djetinjstvu i suradnica ravnatelja Programa za istraživanje traume djece na Kalifornijskom sveučilištu u San Franciscu.
Vidjeti nekoga u bolnici s cijevima koje izlaze iz njih ili promatrati kako bolničari izvode spasilačke postupke može biti zastrašujuće za malo dijete pa je neophodno da odrasli to uvide.
"Stvorite im prostor u kojem će moći sigurno podijeliti kako je to utjecalo na njih i pokušajte im pomoći da shvate da su liječnici i bolničari pokušavali pomoći", objasnila je Ghosh Ippen.
Znajte da ćete se često morati vraćati na razgovor o smrti i tugovanju
To je trajni razgovor.
"Mala djeca će vam se često vraćati s dodatnim pitanjima, čak i nakon vašeg izvrsnog objašnjenja smrti", rekla je Ghosh Ippen te dodala: "Nije da vas nisu razumjeli, ali mala djeca imaju tendenciju ponavljati svoja pitanja. To je nekako njihov način razmišljanja i osmišljavanja. To može biti bolno za roditelje, ali cijenite da vas je dijete čulo i shvatite da mu je samo teško shvatiti koncept smrti.
Dječje emocije su komplicirane
"Tuga je složen proces koji dolazi s nizom misli, osjećaja i ponašanja", objasnila je Wilborn. Iako roditelji mogu očekivati da će se njihovo dijete osjećati tužno, bijesno, zbunjeno ili čak krivo zbog gubitka, postoje i druge promjene u ponašanju koje je teže razumjeti, poput problema sa spavanjem, prehranom ili obavljanjem školskih zadataka.
Također, ponekad se roditelji mogu osjećati zbunjeno ako uoče nedostatak tuge kod njihove djece.
"Mala djeca imaju kratki raspon tuge", rekla je Ghosh Ippen: "Dijete može pretrpjeti razarajući gubitak i osjećati se doista tužno, a onda se može nastaviti igrati".
Dok se odrasli obično imobiliziraju i utonu u tugu, djeca je često isprazne trčeći okolo ili pokušavajući raditi nešto drugo.
Budite strpljivi
Naravno, neka djeca će duže vrijeme jasno pokazivati tugu. Može proći neko vrijeme dok se dijete ne vrati u normalno stanje i rutinu.
Potaknite izražavanje
Wilborn smatra kako bi roditelji trebali poticati izražavanje tuge primjereno dobi.
"Na primjer, kod školske dobi igra je njihov jezik - stvari poput crtanja slika, igranja igara, lutki, lutkarskih predstava kod kuće. Stariju djecu možete ih potaknuti da vode dnevnike, crtaju, pišu pjesme", predlaže ona.
Stvaranje rituala
Stvaranje rituala oko prisjećanja i poštovanja voljene osobe koja je umrla još je jedan važan oblik izražavanja.
"Objasnite da ta osoba možda nije ovdje s vama, ali svejedno je se možemo sjetiti i slaviti njihov život kao obitelj", rekla je Wilborn.
"Kad je smrt zaista traumatična, ponekad roditelji prestanu razgovarati o osobi koja je umrla", objasnila je Ghosh Ippen: "A ono što je u tim slučajevima teško jest to da djeca gube svoja sjećanja na vrijeme kada su se s tom osobom zaista osjećala voljeno i sigurno. Normalno je da odrasli u žalosti teško govore o osobi koja je umrla, ali važno je da je pamte."
Uvjerite se da djeca znaju da to nije njihova krivica
"Ponekad djeca imaju taj doista neobičan način da sebi pripišu krivnju za stvari koje s njima nemaju nikakve veze", rekla je Wilborn.
Imajući to na umu, roditelji trebaju pomoći djeci da shvate da smrt ni na koji način nije njihova krivnja.
Nemojte skrivati da vam je teško
Način na koji djetetovi roditelji ili njegovatelji reagiraju na gubitak ključan je trenutak koji će djeci pomoći da se snađu u teškoj situaciji.
"Moraju vas vidjeti kako tugujete", smatra Wilborn te ističe: "Ali oni također moraju vidjeti kako se brinete o sebi i bavite se samopomoći, što može i ne mora uključivati profesionalnu pomoć. Ako to ne učinite, možda će se djeca osjećati kao da se moraju brinuti o vama jer ne upravljate tugom na zdrav način."
U redu je plakati pred djecom i pokazati vrijednost izražavanja emocija i dijeljenja osjećaja među članovima obitelji. U redu je reći stvari poput "Osjećam se stvarno tužno jer mi je otac umro" ili "Tata je tužan jer mu nedostaje mama".
"U našoj kulturi često imamo osjećaj da moramo biti čvrsti, pa mnogi roditelji pokušavaju pomoći svojoj djeci praveći se da su hrabri i pretjerano veseli. Ali to može izgledati stvarno čudno i zbunjujuće. Dijete je tužno jer je te osobe više nema, a roditelj se istovremeno pretvara da je veseo", upozorava Ghosh Ippen.