Djeca koja nemaju priliku izraziti svoje mišljenje ili osjećaje često nose posljedice takvog odrastanja i u odrasloj dobi. Kada ne osjećaju da su njihove misli i potrebe važne, kasnije mogu razviti nesigurnost u komunikaciji i odnosima. Umjesto da govore s uvjerenjem, stalno preispituju vlastite riječi. Umjesto da se osjećaju sigurno u vezama, mogu se boriti s povjerenjem i postavljanjem granica.
Ponašanja koja odrasli razvijaju zbog osjećaja da ih nitko nije slušao u djetinjstvu često su suptilna, ali duboko ukorijenjena. Prema istraživaču psihologije Lachlanu Brownu, određeni obrasci ponašanja posebno su povezani s ovakvim iskustvom iz djetinjstva.
"Ljudi koji su odrastali s osjećajem da ih nitko ne sluša često nauče da je najbolje šutjeti. Umjesto da jasno kažu kada im je potrebna pomoć ili podrška, zadržavaju stvari za sebe, često nesvjesno. To se može odraziti u vezama, na poslu ili u svakodnevnim situacijama, gdje izbjegavaju tražiti ono što im je potrebno, bojeći se da će biti ignorirani ili odbijeni. S vremenom ovo može dovesti do frustracije i osjećaja nezadovoljstva, jer drugi ne mogu ispuniti potrebe koje nikada nisu izrečene", objašnjava Brown za Hack Spirit.
Neki ljudi nesvjesno koriste isprike kako bi ublažili vlastitu prisutnost, čak i kada nisu učinili ništa pogrešno.
"Odrastanje uz osjećaj da njihovi stavovi nisu važni može ih naučiti da govorenje ili izražavanje mišljenja doživljavaju kao smetnju drugima. Zato često kažu 'oprosti' i kada nema razloga za to – ispričavaju se za postavljanje pitanja, zauzimanje prostora u razgovoru ili čak za slučajne situacije poput udaranja u stolac", ističe istraživač.
Osvještavanje ove navike prvi je korak prema samopouzdanijem izražavanju, dodaje.
Odrasli koji su u djetinjstvu osjećali da njihov glas nije važan, često imaju problema s odbijanjem drugih. Mogu se previše truditi udovoljiti ljudima, čak i na vlastitu štetu.
Brown napominje: "Prihvaćaju dodatne obaveze koje ne žele, pristaju na planove koji im ne odgovaraju ili dopuštaju da im drugi prelaze osobne granice. Budući da su kao djeca naučili da postavljanje granica ne donosi promjenu, odustali su od pokušaja i usredotočili se na izbjegavanje sukoba. No, stalno stavljanje tuđih potreba ispred vlastitih može dovesti do emocionalnog iscrpljenja i nezadovoljstva."
Potreba da budemo saslušani nije samo pitanje komunikacije – ona je temelj za osjećaj vlastite vrijednosti i povezanosti s drugima.
"Djeca koja se osjećaju prihvaćeno i čija su mišljenja uvažena odrastaju s većim samopouzdanjem i emocionalnom sigurnošću. S druge strane, oni koji su ignorirani često nose taj osjećaj u odraslu dob, razvijajući obrasce ponašanja koji ih sputavaju. Dobra vijest je da ti obrasci nisu trajni. Prvi korak prema promjeni je prepoznavanje tih navika i rad na tome da se vlastiti glas počne doživljavati kao vrijedan i važan", zaključio je Brown.