Ilustracija: Index
Nakon nešto više od godinu ona mi je rekla da kod njih i nije baš sve idealno kako se čini i da ne zna što da napravi. Rekla sam joj da imaju dijete i da je svaki brak – onaj sa papirima i bez papira – kompromis i da nitko nije idealan. To je isto ono što svaki puta kažem sebi kada upadnem u neku kolotečinu s problemima. I je, tako je. Niti sam ja idealna, niti je Tata idealan, ali svatko od nas mora dati najbolje od sebe i prihvatiti i ono malo bolje kod onog drugog. I nastaviti dalje. Naravno da tu ne mislim da moraš pristati na psihička i fizička maltretiranja, alkohol, kockanje i slično – tu sam generalno za razvod jer smatram da nije dobro da djeca to gledaju – ali kod standardnih, svakodnevnih problema s kojima se svi susrećemo, svakako treba naći način da ih se riješi i krene dalje.
Prijateljica i njen muž su se rastali. Bila sam iznenađena. Imali su sve! Pa kaj im je falilo? Kaj će sada biti s malenim? Nije mi bilo jasno. No onda sam shvatila – iako se meni činilo da imaju sve, očito nisu imali i nije sve bilo idealno kako ja sam mislila. Nije trava drugdje zelenija, iako se nama često čini da je. Ona je ostala sama s malenim, a on se odselio u Njemačku. Nisu u dobrim odnosima – naprotiv. Teško mi je to gledati jer razmišljam kako je dječaku koji želi i mamu i tatu jer je imao i mamu i tatu. Ponekad s njom pričam o tome, ali pokušavam ostati objektivna te realno sagledati obje strane. I njoj je teško. Jako joj je teško.
Imam još jednu prijateljicu. Oduvijek je bila među najzgodnijim curama u društvu. Super komunikativna, zabavna i pametna. Već je dugo u braku, bila je to ljubav iz školskih klupa koja je završila brakom. Vjenčanje iz snova, medeni mjesec sa slikama na kojima joj i dan danas svi zavidimo, sve tip top. Neki dan sam ju srela vani pa sam ju pitala kako je i kaj je s djecom? Znam da ljudi koji nemaju djecu mrze ovo pitanje (čak i oni koji imaju pa kad te stalno pitaju „I kad će sljedeće/cura/dečko?), ali dobre smo si pa znam da mi to nije zamjerila. Iznenadio me njen odgovor – „Ne znam kaj da ti kažem. Trenutno sam u fazi razmišljanja da li da se rastanem ili ne.“ Ti i on da se rastanete? Kako, zašto, kada? Pa vi ste oduvijek bili super par, svima nama uzor koji smo stalno tražili našu srodnu dušu i nikako da ju nađemo. Sto pitanja mi se vrtjelo po glavi, ali sam joj vidjela po izrazu lica da joj to baš nije tema za razgovor pa sam, da ju nekako razvedrim, rekla da je to jedan od onih dana i da će se sve riješiti. Nije mi se baš činila uvjerenom.
Vjerovala ili ne, imam i još jednu prijateljicu, u braku je i ima dvoje djece. Prije mjesec dana smo se čule i ona mi je rekla da joj u braku nije dobro, da se ona i muž stalno svađaju, da pokušavaju na sve načine riješiti probleme, ali da ne ide. I da ne zna što će... Pa sam stala na trenutak i zamislila se. I mi se svađamo, i mi imamo loše dane. O financijskim problemima da ni ne pričam. I meni ponekad dođe da sve pošaljem kvragu i odem. Pa se sjetim djece. Pa se pomirimo i sve je opet super. I zaboravim na probleme i uživam u trenutku.
Svatko od nas ima ulazna vrata – vrata koja zatvorimo kad ulazimo u stan. Vrata koja nas dijele od idealnog svijeta vani i svijeta u kojem živimo. Vrata koja sakrivaju naše probleme i iza kojih ih sami, međusobno rješavamo kada nitko ne zna za njih. Vrata iza kojih su naše borbe, naši problemi, naša kolotečina i naša svakodnevica. Ali iz tih vrata su i naši osmjesi, naše pobjede i naša sreća. I svatko od nas ima i jedno i drugo... I naučila sam da više nikome ne treba zavidjeti jer ne znaš s čim se ta osoba trenutno bori.