Otac i autor Kyle Halderman za YourTango je opisao kako su ekrani, prema njegovu iskustvu, počeli sve više utjecati na ponašanje njegove djece te što je učinio kako bi ih odviknuo od tableta i televizije. Priznao je da su on i supruga djeci isprva dopuštali sve više vremena pred ekranima kako bi dobili malo vremena za sebe, no s vremenom su primijetili promjene koje im se nisu svidjele.
Halderman kaže da su njegova djeca, umjesto u igri i drugim aktivnostima, sve više vremena provodila pred televizorima i tabletima. Kada je shvatio da situacija izmiče kontroli, odlučio je vratiti jasna pravila i ograničiti korištenje tehnologije.
"Shvatio sam da je problem u meni"
Halderman priznaje da je prvo morao priznati vlastitu odgovornost. "Zapravo, problem sam bio ja. Mojoj djeci trebala je struktura, granice i disciplina", napisao je.
Prisjetio se da su se on i supruga, dok su djeca još bila bebe, zakleli da ih neće smirivati ekranima. No nakon što su dobili troje djece, svakodnevne obaveze, računi i stres učinili su svoje. U želji da dobiju malo mira i vremena za sebe, postavili su televizore u dječje sobe i svakom djetetu dali tablet.
U početku im je to donijelo željeni predah, no Halderman tvrdi da su ubrzo počeli primjećivati i neželjene posljedice.
Primijetili su promjene u ponašanju djece
Prema njegovim riječima, djeca koja su prije bila živahna i zahtjevna, ali privržena, postala su mrzovoljnija i sklonija prigovaranju. Sve manje vremena provodila su s roditeljima, a sve više pred ekranima.
Kći je, primjerice, prestala dolaziti roditeljima na razgovor prije spavanja. Kada bi otac došao u njezinu sobu, više ju je zanimao televizor nego razgovor s njim. "Tata, pokušavam gledati seriju!" znala bi mu reći.
Promjenu je primijetio i kod sina, koji mu više nije trčao u zagrljaj kao prije, nego bi se brzo vraćao sadržaju koji je gledao.
Halderman kaže da su djeca postupno izgubila i zanimanje za igračke i zajedničku igru. Igračke su skupljale prašinu, a brat i sestra sve su se manje igrali zajedno. Kada bi im roditelji ograničili vrijeme pred ekranima, reagirali bi burno.
Problemi su se, tvrdi, počeli prelijevati i na svakodnevne obaveze. Djeca su se bunila kada bi trebala pospremiti za sobom, sve češće drsko odgovarala roditeljima, a kod sina je primijetio i probleme sa školskim obavezama. Nakon škole želio je odmah gledati serije, a pokušaji da ga roditelji nagovore da prvo uči završavali su svađom.
Odlučio je uvesti jasna pravila
Halderman je tada zaključio da djeci mora ponovno uvesti jasnu dnevnu rutinu. Prvi korak bio je drastično smanjenje vremena koje provode pred ekranima.
Preko tjedna više nisu smjela koristiti tablete, dok je vikendom njihovo korištenje ograničio na dva sata dnevno. Televiziju su radnim danom smjeli gledati od 19 do 21 sat, a vikendom od 19 do 22 sata.
No nije im samo oduzeo ekrane. Vrijeme koje su prije provodili na tabletima pokušao je ispuniti drugim aktivnostima.
Nakon škole djeca su dobila manje kućanske obaveze, a prije spavanja trebala su pospremiti svoje sobe. Uveo je i "vrijeme za kreativnost", tijekom kojeg bi zajedno sjedili za kuhinjskim stolom, crtali, bojali ili pisali.
Uveo je čitanje i zajedničke kućanske poslove
Važan dio promjene bilo je i postavljanje granica u komunikaciji. Halderman kaže da više nije tolerirao drsko obraćanje roditeljima. Kada bi se netko od djece nepristojno obratio njemu ili supruzi, morao se ispričati, a ozbiljnije ponašanje značilo je i gubitak televizije te večeri.
Djeca su počela sudjelovati i u jednostavnim kućanskim poslovima te pomagati u dvorištu. Umjesto da odmah rješava njihove probleme, Halderman ih je poticao da pokušaju sami pronaći rješenje.
Posebno mjesto u novoj rutini dobile su knjige. Otac im je redovito čitao, ali ih je poticao i da čitaju sami. Upravo je čitanje, smatra, imalo važnu ulogu u tome da ponovno počnu koristiti maštu i pokazivati zanimanje za svijet oko sebe.
Kaže da je promjena bila velika
Halderman priznaje da djeca u početku nisu bila oduševljena novim pravilima, ali tvrdi da su se s vremenom naviknula. Kada ekrani više nisu bili stalno dostupni, počela su pronalaziti druge načine da se zabave.
Ponovno su se zajedno igrala, kći se vratila lutkama, a sin drugim igrama. Počeli su se veseliti čitanju, a Halderman kaže da je kod sina primijetio i velik napredak u čitanju. Djeca su ponovno počela postavljati pitanja i pokazivati više znatiželje, a s vremenom su se, tvrdi, čak počela sama nuditi da pomognu u kući.
Prema njegovu iskustvu, najveća pogreška nije bila samo u tome što je djeci dao ekrane, nego što su ih on i supruga počeli koristiti kao najjednostavniji način da ih zaokupe.
"Kada smo im dali ekrane, zapravo smo odabrali lakši put i pokušali ih zabaviti umjesto da se bavimo njihovim ponašanjem", zaključio je.
Kaže da je tek nakon uvođenja jasnih granica, zajedničkih aktivnosti, kućanskih obaveza i čitanja primijetio veliku promjenu. Djeca su, prema njegovim riječima, postala zadovoljnija, a on i supruga pronašli su ravnotežu koja im je prije nedostajala.