Roditelji se često žale kako njihovoj djeci nedostaje upornosti, proaktivnosti i ustrajnosti, osobito u usporedbi s vlastitim iskustvima iz mladosti. Razočaranje se može pojaviti već u predškolskoj dobi, a kulminirati u adolescenciji, kada roditelji strahuju da tinejdžeri ne rade dovoljno marljivo kako bi osigurali upis na dobar fakultet.
Ta zabrinutost ponekad se nastavlja i kasnije, uz osjećaj da djeca nisu dovoljno emocionalno ili financijski neovisna. Psihologinja Samantha Rodman Whiten objašnjava zašto postoji razlika u upornosti između generacija te zašto je važno preispitati vlastita očekivanja kako se ne bi narušio odnos s djetetom, piše YourTango.
Jedan od najočitijih razloga za drugačiju perspektivu jest mogućnost da roditelji idealiziraju vlastitu prošlost. Pažljivim preispitivanjem vlastite adolescencije ili rane odrasle dobi, možda bi uvidjeli da ni sami nisu bili toliko marljiviji ili usredotočeniji na posao od svoje djece.
Čak i ako je radna etika roditelja na ljetnom poslu bila znatno jača, dijete može biti superiornije u drugim područjima. Primjerice, roditelj koji je kao tinejdžer radio duge smjene u trgovini možda zaboravlja da se nije bavio sportom ili imao mnogo bliskih prijatelja. S druge strane, njegov sin koji nema ljetni posao možda se bavi sportom i ima čvrst krug prijatelja, što ukazuje na socijalnu inteligenciju koja će mu kasnije koristiti.
Mnogi ljudi s izraženom radnom etikom naučili su je na dva načina: ili su odrasli u siromaštvu i disfunkcionalnim obiteljima, što ih je motiviralo da se izbore za bolji život, ili su imali roditelje koji su se oslanjali na nametanje osjećaja krivnje i obveze. Takvi roditelji danas često svjesno odgajaju svoju djecu drugačije - ne žele im nametati osjećaj krivnje niti uvjetovati svoju sreću djetetovim uspjehom.
Ljudi koji su odrasli u siromaštvu trude se osigurati svojoj djeci obilje i sigurnost. Iako je to pohvalno i djeca su zbog toga emocionalno sigurnija, ona su ujedno i manje "gladna" te nemaju snažnu želju napustiti ugodan život koji su im roditelji stvorili.
Ako dijete osjeća da su roditelji izvor utjehe i bezuvjetne ljubavi te ako su mu financijski osigurali školovanje, njegove brige vjerojatno će biti manje egzistencijalne prirode. To je teško razumjeti roditelju koji se u istoj dobi morao samostalno financirati ili je svojim ocjenama pokušavao impresionirati emocionalno suzdržane roditelje.
Takvo će dijete vjerojatno odrasti u sigurnu i emocionalno zdravu osobu, što je dugoročno bolje od samopoštovanja koje se temelji isključivo na vanjskim postignućima. Problem nastaje kada se roditelji razočaraju u svoje sigurno dijete jer nije laserski fokusirano na uspjeh, ne prepoznajući da su ga zaštitili upravo od faktora koji su potaknuli njihovu vlastitu upornost.
Iako roditelji to intelektualno znaju, često gledaju na dijete kao na svoju umanjenu verziju. Međutim, dijete je jedinstvena kombinacija gena. Nerijetko se događa da ambiciozan roditelj dobije opuštenije dijete, a razočaranje proizlazi iz neispunjenog očekivanja da će dijete biti njegova minijatura.
Psihologinja se slaže da djeca danas možda imaju manje upornosti, ali naglašava da roditelji često ne prepoznaju kako je upravo njihov odgoj, usmjeren na sigurnost i bezuvjetnu ljubav, ključan faktor u manjoj potrebi njihove djece za postignućem.
Psihološki gledano, to je vrlo pozitivno, jer je rijetko koje dijete istovremeno sigurno vezano za roditelje, nije anksiozno i opsjednuto uspjehom. Potonje se obično javlja kao posljedica nesigurnosti ili anksioznosti, što većina roditelja ne želi za svoju djecu.