NEGATIVNI stereotipi koji okružuju djecu bez braće i sestara postoje već godinama. Bez obzira na okolnosti, ona se doživljavaju razmaženima, nefleksibilnima, sramežljivima i asocijalnima.
Negativni stereotipi povezani s jedinim djetetom imaju duboku povijest koja datira iz viktorijanskog doba i pojave dječje psihologije kao akademskog područja studija.
U kasnim 1800-im i ranim 1900-ima nekoliko psihologa objavilo je radove koji su bili temelj za percepciju jedinaca. Među njima je i dječji psiholog dr. Stanley Hall, koji je sa svojim suradnicima objavio ankete koje su utvrdile karakteristike jedinaca koje danas poznajemo i koje su postale izvjesna društvena dogma.
Ukratko, zaključio je da su roditelji mazili i ugađali svojoj jedinoj djeci i pretvarali ih u preosjetljive i narcisoidne odrasle osobe. Često se citira njegova izjava kako je "biti jedinac bolest sama po sebi".
Također je vrlo utjecajan bio Alfred Adler, istaknuti austrijski psihoterapeut i utemeljitelj škole individualne psihologije. "Adler je bio prvi psiholog koji je ispitao i temeljito pisao o redoslijedu rođenja i kako struktura obitelji utječe na razvoj djece", kaže Adriean Mancillas, američki psiholog i autor knjige Challenging the Stereotypes About Only Children: A Review of the Literature and Implications for Practice.
"U Adlerovim zapisima o vlastitim studijama slučaja on je jedince koje je klinički liječio opisao u krajnje negativnom svjetlu i ustvrdio da nisu bili samo razmaženi već da roditelji koji su odlučili ne imati više djece nanose psihičku štetu svom djetetu."
Ove su se tvrdnje ubrzo primile među strukom, a posljedično i šire. Teoretski su i mogle proći kao relevantne u vrijeme kada su obitelji bile veće, a rađanje djece bilo je puno opasnosti; jedino dijete bi se isticalo kao neobičnost, a njegovi roditelji su prirodno pretjerano štitili svoje jedino potomstvo.
"Bili su u manjini", kaže Linda Blair, klinička psihologinja i suradnica Britanskog psihološkog društva i autorica knjige Red rođenja: Što vam vaš položaj u obitelji stvarno govori o vašem karakteru. "I kad god ste u bilo kojoj skupini sisavaca u manjini, napast će vas."
U narednim desetljećima, čak i kada je veličina obitelji opadala, jedinci još uvijek nisu bili norma. Važnost "ideala nuklearne obitelji", koji je općenito uključivao najmanje dvoje djece, postala je dominantan narativ.
U kulturi je i dalje bila uvriježena ideja da su idealna obitelj mama, tata i dvoje djece.
Krajem 1980-ih američki istraživači Toni Falbo i Denise Polit proveli su opsežnu analizu 141 studije o jedincima. Otkrili su da su jedinci imali dobre rezultate u postignućima, motivaciji i osobnoj prilagodbi, bez odstupanja od rezultata koje su imala djeca koja su imala braću i sestre.
Drugim riječima, jedinci se nisu uklapali u zastarjelu percepciju o tome da su usamljeni, sebični i neprilagođeni.
Jing Xu, docentica antropologije na Sveučilištu Washington u SAD-u i autorica knjige The Good Child: Moral Development, provela je istraživanje u predškolskoj ustanovi u urbanoj sredini srednje klase u Šangaju, gdje su većina učenika bili jedinci. Otkrila je da su jedinci od dvije godine odmah shvatili zahtjeve kolektivnog okruženja: disciplinu i način druženja odraslih.
Kako kaže, "šokirala se" fleksibilnošću jedinaca. Bili su "prilično pametni u raspoznavanju toga tko su im prijatelji, s kim se žele sprijateljiti i kako izgraditi vlastite male međuljudske mreže."
Suprotno stereotipu da su sramežljivi i društveno neprilagođeni, Xu kaže da su prirodno opremljeni za druženje. "Zapravo", dodaje ona, "jedinci bi čak mogli biti u prednosti u odnosu na svoje vršnjake s braćom i sestrama jer, bez braće i sestara na koje se mogu osloniti, moraju naučiti graditi prijateljstva i dijeliti s drugom djecom iz drugih obitelji."
Unatoč svemu što sada znamo, stare percepcije o jedinoj djeci ostaju. Struka smatra da je to zato što je teško ukazati na definitivne, opće osobine koje u potpunosti zamjenjuju stereotipe. Lakše je držati se istih ideja ako nemamo apsolutni dokaz koji prkosi onome što već mislimo, piše BBC.