HRVATSKA je za korak ostala kratka. Španjolska je nakon 120 minuta bez golova bila bolja nakon izvođenja penala i uzela je svoj prvi trofej u Ligi nacija. Penali su u javnom prostoru, očekivano, odjednom postali lutrija za razliku od svih onih utakmica u kojima je Hrvatska prošla suparnika na taj način kada je to bio ultimativni dokaz pobjedničkog mentaliteta.
Realnost utakmice je da do penala nije trebalo ni doći. Španjolci su bili malo bolji u svakom segmentu igre (pa tako i u pripremi penala) te su zasluženo otišli do kraja. Hrvatska itekako ima razloga biti ponosna. Plasman na Final Four već je potvrda da ima konstantu u eliti, a činjenica da je finale izgubila na penale samo potvrđuje koliko je blizu vrha.
Može se žaliti samo zbog jedne stvari
Hrvatska na kraju nema za puno toga žaliti. Ni Dalić ni igrači nisu napravili previše grešaka i u prvih 70 minuta utakmice bili su podjednako dobri kao i Španjolska, a na momente i bolji. Hrvatska je bila kompaktna i gusta u obrani.
Španjolska to nije mogla razbijati sve dok nije uvela Fatija i Olma koji daju sposobnost stvaranja viška i probijanja linija kakvo nema nijedan drugi njihov igrač. U zadnjih 20 minuta su Španjolci preko njih dvojice kreirali nered i na kraju je Hrvatska lagano mogla izgubiti i prije penala.
Jedino pitanje koje se može postaviti u vezi Dalićevih odluka na utakmici je Perišićeva pozicija. Odigrao je fenomenalnu utakmicu na beku, što smo već znali da može. Njegovo povlačenje na bok imalo je smisla protiv Nizozemske koja na toj strani ima jako brzu liniju Dumfries-Malen i Sosa bi motorički imao velikih problema u obrani.
No, ostaje nejasno zašto se Dalić odlučio na isti način suprotstaviti Španjolskoj. To je zemlja protiv koje se igra uvijek u povučenom bloku i koja nema na tom krilu igrača koji je opasan 1 na 1. Hrvatska je skoro sve najbolje u napadu kreirala preko Perišića i šteta je da nije mogao češće doći u pozicije iz kojih može zaprijetiti.
Najveći problem Hrvatske je bio i što po osvajanju lopte nije imala dovoljno igrača koji mogu brzo otvoriti teren pa je Španjolska kontrapresingom mogla brzo osvajati loptu nazad i držati Hrvatsku u njenih 30 metara. Dojam je da je Dalić previše izgubio s Perišićem na boku i oduzeo mu je 15 metara prostora za kontranapad.
U svim ostalim odlukama malo mu se toga ima za zamjeriti. Odabir pucača kod penala bio je logičan, zamjenama je držao energiju na zadovoljavajućoj razini i sve do završetka utakmice je njegova momčad dobro kontrolirala teren.
Veliki zalog za dalje, ali i opomena Daliću kod slaganja popisa
Na kraju, Hrvatska može biti sretna svime što je napravila u Nizozemskoj osim ishoda finala. Još jednom si je dokazala, ako je bilo sumnje, da može igrati s najvećima i to bez Joška Gvardiola, glavnog braniča ekipe.
Bit će joj to veliki zalog za nastavak kvalifikacija u kojima će biti važno ne samo ostvariti plasman nego i prosuti što manje bodova kako bi se u Njemačku otišlo iz prvog jakosnog šešira što ova momčad po svemu zaslužuje.
Doduše, Dalić bi u sljedećim slaganjima popisa trebao malo više gledati unaprijed. Hrvatska je odigrala dva produžetka, a na kraju susreta protiv Španjolske na klupi joj je ostalo previše "mrtvog kapitala" - dva lijeva beka koja nisu ni igrala jer je Perišić zauzeo tu poziciju, stoper i dva napadača.
U produžecima bi joj sjajno došao Mislav Oršić koji je mogao napadati umornog 37-godišnjeg Jesusa Navasa (kao što je to radio Perišić) ili Nikola Moro/Josip Mišić, odnosno veznjak koji je mogao dati dodatnu stabilnost u sredini terena u trenucima kada je Španjolska bila blizu pobjede. Bilo je puno boljih rješenja od trojice ili četvorice za koje ne postoji nijedan scenarij u kojem bi zaigrali.
Zašto je baš ovako odigrana Liga nacija bitna za priču o hrvatskoj reprezentaciji?
Konačno, upravo ovakav rasplet Lige nacija nije loš za diskurs u hrvatskoj javnosti. Pomalo je indikativno da je Dalić dobio ocjenu 3.1 u Indexovoj anketi (samo su Vlašić, Majer i Petković dobili manje) iako je pripremio utakmicu kao i svaku drugu dosad na turnirima.
Jedini njegov grijeh u odnosu na susrete protiv Japana 2022. ili Danske četiri godine ranije je bio taj što je izgubio na penale. Modrić je protiv Rusije i Danske pucao puno gore penale u raspucavanju nego Majer ili Petković sinoć. Modrićeva su oba ušla, a jučer nije nijedan od ta dva. I u tim udarcima, detaljima i centimetrima stane sva priča o Daliću i Petkoviću kao herojima ili luzerima.
Sreća je važan dio sporta, posebno nogometa i posebno na turnirskom tipu natjecanja Hrvatska ju je često imala, a protiv Španjolske je nije imala, barem ne dovoljno. U sportu u kojem postoji malo ključnih događaja odudaranje od očekivanih realizacija šansi je ono što često radi razliku. Nema u tome ništa loše ni krivo, niti je to Dalićev krimen. To je priroda sporta.
Nacionalna histerija u kojem vlada cancel kultura za svakoga tko primijeti da je reprezentaciju "nešto" guralo prema uspjesima poprimila je iracionalan oblik. Problem je što se te silnice prije ili kasnije okrenu na drugu stranu, a onda si kao gubitnik u nezahvalnoj poziciji da moraš priznati da nije sve plod plana, karaktera, mentaliteta i drugih polumitoloških fenomena, nego dobre, stare sreće.
Dalić i Hrvatska su dosad imali puno svega navedenog, a nastup u Nizozemskoj nagovještaj je da će i budućnost, barem ona bliža, biti rezultatski sjajna. Na Euru ponovno može daleko. Ako bude imala sreće.