RUKOMET

Džomba za Index o novom izborniku, Gopcu, Červaru i budućnosti hrvatskog rukometa

Foto: Matija Habljak/Pixell, Guliver

HRVATSKA rukometna reprezentacija dobila je novog izbornika. Hrvoje Horvat, sad već bivši trener našičkog Nexea i dojučerašnji prvi pomoćnik Line Červara, vodit će u ožujku Hrvatsku u kvalifikacijama za Igre u Tokiju.

Protivnici su domaćin Francuska, sve bolji Portugal i uvijek neugodni Tunis. Hrvatska, ovakva kakva je bila u Egiptu, ne bi imala šanse na tom turniru. Zato je Savez morao pod hitno spašavati stvar, a ideja je da Horvat pokuša vratiti europskog doprvaka tamo gdje mu je mjesto – na vrh.

Indexov stručni komentator Mirza Džomba u opširnom intervjuu nam je rekao što misli o tom izboru, objasnio je što očekuje od novog izbornika, dao je svoje mišljenje o tome što se događalo u Egiptu, ali je rekao i par zanimljivih stvari o tome koliki je utjecaj Zorana Gopca na hrvatski rukomet. Također, Mirza nam je detektirao najveće greške Line Červara i otkrio nam je što misli o Irfanu Smajlagiću. 

Hrvoje Horvat je novi izbornik Hrvatske. Je li po tebi to dobar izbor?

Imam samo jedno pitanje. Je li ovo kratkoročno, vatrogasno rješenje, samo za ove kvalifikacije u ožujku, ili su Horvata doveli s nekim planom, na duže razdoblje? Ako je ovo prvo u pitanju, onda smatram da je to sasvim pogrešna odluka. Ne govorim to jer su odabrali Cvebu, jednako bih rekao da su za izbornika imenovali bilo koga drugoga. Hrvatski rukomet se može vratiti samo ako postoje jasan plan i vizija. Inače nismo ništa napravili. Međutim, ako je Savez odlučio Horvatu pokloniti vrijeme, dati mu čitav olimpijski ciklus da vodi reprezentaciju, biti strpljiv s njim, onda mislim da je ovo odlično rješenje. Hrvoje je mlad, ali odličan trener. S Nexeom je napravio sjajne stvari, reprezentaciju i odnose unutar nje poznaje jako dobro i mislim da je ovo logična odluka. Želim mu od srca puno sreće i molim se samo da mu na prvo okupljanje svi dođu zdravi i spremni. Budu li igrači u optimalnom stanju, gledat ćemo sasvim drugu Hrvatsku.

Što sad čeka Horvata?

Lagat ću ako kažem da ga čeka lagan posao. Novog izbornika ubrzo čeka smjena generacije, otići će neki stariji igrači, a doći će mlada garda. Moramo se pomiriti s činjenicom da više nemamo igrače kakve smo imali nekad, virtuoze poput Ivana ili Pere, koji su sami mogli odlučivati utakmice. Duvnjak polako dolazi u godine, a i na ovom turniru smo vidjeli da ne prolaze ekipe kojima se igra bazira na jednom igraču. Norveškoj se protiv Španjolske ozlijedio Sagosen i uslijedio je raspad sistema. Osim Duvnjaka, još je samo Cindrić prava zvijezda. Moramo prestati prizivati Ivana, Peru, Blaža ili Duvnjaka i početi stvarati momčad. Reprezentacija nam se mora bazirati na kolektivu, gdje se točno zna što tko radi, tko igra, tko je nositelj, a tko čeka svoj red. Kad se 90 posto reprezentacije bude baziralo na sustavu, a samo 10 posto na individualnoj kvaliteti, tek onda ćemo se vratiti na pozicije u kojima se borimo za medalje. Moj savjet Horvatu i ljudima oko njega je da uče od najboljih kako se stvara sustav. Neka gleda kako rade Danci, Francuzi, Španjolci. Nije sramota učiti od nekoga tko je bolji od tebe. Nekada su oni učili od nas, sad je vrijeme da i mi bacimo oko na ono što se događa u njihovom dvorištu.

Tko je bio tvoj favorit za izbornika?

Vidio sam da su mnogi bili protiv stranca na klupi, no ne mislim da bi to bilo loše rješenje. U Hrvatskoj je, kad se igraju veliki turniri, pritisak javnosti ogroman i teško je to podnijeti. Ljudi koji tijekom 340 dana ne prate rukomet u dva tjedna postanu eksperti za 5-1 i 6-0 obranu. Stranac barem ne bi razumio što se govori i što se piše i sigurno bi mu bilo lakše raditi. Ipak, moji favoriti su bili svi oni ljudi koji su bili u sustavu Atlante 1996. i Atene 2004., a koji su ostali u rukometu. Dakle, da je Savez izabrao bilo kojeg trenera od svih ovih koji su se proteklih dana provlačili kroz medije, ne bi pogriješio. Ti momci znaju puno o rukometu, to nije sporno. Neki možda nemaju toliko iskustva, ali nismo jednom vidjeli da je netko iz kopački sjeo na klupu i da je to ispalo sjajno. Davor, Pipe, Pero, ne znam tko se sve nije spominjao, svi oni o rukometu znaju sve, imaju karizmu i siguran sam da bi bili izvrsni izbornici. Jedno je voditi klub, a drugo reprezentaciju. To je ključna stvar, a o tome ljudi često ne razmišljaju. 

Hrvatska javnost želi Irfana Smajlagića na klupi Hrvatske. Godinama se povlači priča da je Pipe bio taj koji je u Portugalu i Ateni vodio reprezentaciju i stvarao taktiku, a Lino bi samo na time-outovima održao par motivacijskih govora. Koja je prava istina?

Znam da postoji i ta priča. Mi Hrvati se zaista volimo baviti teorijama zavjere. Mišljenja sam da se svaka medalja kovala zajednički i da je svatko tko je bio dio reprezentacije dao svoj obol. Svatko od nas je imao svoj dio odgovornosti i morao je odraditi posao koji se od njega očekivao. Pipe je meni, a i svim ostalima ljubiteljima rukometa u Hrvatskoj ostao u sjećanju kao velika zvijezda, kao fenomenalan igrač i kao sjajan čovjek i veliki rukometni znalac. Zato ga ljudi toliko i vole. Da se Savez nekim slučajem odlučio za njega, mislim da ne bi pogriješio.

Smajlagić vjerojatno nikad neće postati izbornik jer između njega i Zorana Gopca postoje neki problemi koji nikad nisu raščišćeni. Je li stvarno Gobac taj koji o svemu odlučuje i čija se riječ bespogovorno sluša?

U moje vrijeme RK Zagreb bio je okosnica reprezentacije. Većina nas koji smo dolazili sa strane morala je proći filter Zagreba da bismo došli do reprezentacije i da bismo preko Zagreba napravili transfer prema van. Teško mi je pričati o nekim sočnim detaljima koji javnost sigurno najviše zanimaju, zato što me zanimao samo teren, a ne igrice i spletke u klupskim salonima. Ali da, Zoran Gobac je i u moje vrijeme bio osoba koju se sve pita i koja o svemu odlučuje, a i danas je tako.

Kad ste bili prvaci svijeta 2003., samo nekoliko igrača je igralo vani, ostatak reprezentacije igrao je doma. Centralizacijom hrvatskog rukometa danas imamo samo Zagreb i Nexe koji su statisti u Europi. Misliš li da je to najveći krimen Zorana Gopca?

Tada je domaća liga bila strahovito jaka. Zagreb je bio moćan, Metković je dvije godine zaredom igrao finale EHF-a, splitski Brodomerkur se borio za naslov, bio je tu i jaki Zamet i još neki klubovi. Danas nemamo ništa. Stoji činjenica da je nekad većina reprezentativaca dolazila iz Zagreba, odnosno da je Zagreb bio platforma za dalje. Puno je lakše bilo probiti se u reprezentaciju preko Zagreba. Danas je priča totalno drugačija. Zagreb je najgori klub Lige prvaka ove sezone, a od reprezentativaca ima samo Mandića, koji je rezervno krilo, i Šipića, koji u Egiptu skoro nije igrao ništa. Uz iznimku Vardara, koji je opet stvoren na umjetan način ruskim novcem, klubovi s prostora bivše države ne mogu financijski parirati europskom vrhu. Ogromne su to razlike. Da bismo im bili kakva-takva konkurencija, moramo imati jasan sustav i jaku bazu, a kod nas je u ovom trenutku i to upitno. 

Hoćemo li se plasirati u Tokio i misliš li da bi bila katastrofa da ne vidimo Igre?

Ne smijemo od Horvata očekivati da bude mađioničar koji će sve što je bilo loše, a toga je bilo previše, popraviti u dva dana. Imamo deset standardnih igrača, onih koji nisu upitni, i imamo ih još 15 koji moraju upadati u ekipu ovisno o formi, ozljedama ili nekim drugim okolnostima. Horvat najprije mora razgovarati sa svim igračima, podići im samopouzdanje i vidjeti žele li oni igrati za reprezentaciju. Ključ je vratiti kult reprezentacije i stvoriti novu jaku bazu u domaćoj ligi. No, on u ovo kratko vrijeme neće napraviti neki ekstra posao. Iluzija je to očekivati. Mora pronaći sustav igre, posebno u napadu, način da se napadne Francuze i Portugal. Uspije li u tome, već je napravio puno. Dalje će biti samo nadogradnja. Ne uspijemo li se plasirati u Tokio, ne treba to shvaćati kao katastrofu. Neće biti smak svijeta. Ovo je sad naša realnost, a rukomet je ipak samo sport i igra.

Kakva je bila uloga Červara u podbačaju u Egiptu?

Lino je podbacio, kao i cijela reprezentacija. Od početka ništa nije štimalo. Ključan je bio Japan. Tu se pogubio i nakon toga je bilo teško vratiti se. Nije vjerovao mladim igračima, vršio je neke čudne rotacije, rekao bih čak da ga je uhvatila i paranoja. Donosio je puno čudnih odluka i svakom sljedećom takvom odlukom dodatno se zakapao u mulj. Na kraju turnira se više nije mogao izvući i završili smo onako kako smo, prema svemu prikazanom, zaslužili.