NA POLUSEZONI se činilo da Dinamova sezona neminovno klizi prema tituli najslabije u modernoj povijesti kluba. U prvoj utakmici nastavka, nakon što je Sergej Jakirović dobio željene pripreme i prijelazni rok, izgubio je od Lokomotive 3:0 na Maksimiru, što je bio indikator da duboki problemi s igrom nisu riješeni.
Nastavak sezone je to potvrdio i Dinamo se i dalje muči, ali je Jakirović povukao potez koji bi Dinamu mogao spasiti sezonu. Njime je popravio jednu od najvećih mana u fazi napada, a otkrio je i da je Dinamova klupa puno dublja nego se to čitave sezone doima.
Dinamova napadačka igra već se godinama vrti oko Brune Petkovića koji je specifičan tip napadača. On je sidrun koji se voli spuštati po loptu čak i ispod centra, igra okrenut prema vlastitom golu i stalno drži stopere na leđima, što iza njegovih leđa otvara veliki prostor.
Taj je prostor jako dugo sjajno koristio Mislav Oršić i njih dvojica su izgradila partnerstvo na kojem su Plavi izgradili neke od najvećih europskih pobjeda i uspjeha u svojoj povijesti. Odlaskom Oršića nestao je igrač koji može popuniti rupu iza Petkovićevih leđa i koristiti prostor koji on stvara svojim kretnjama.
Posebno je to došlo do izražaja ove sezone. Na krilima su uglavnom Hoxha i Kaneko. Riječ je o krilima-driblerima koji igraju jako blizu aut linije i daleko su od zone u kojoj se kreće Petković i odakle mogu napasti gol.
U veznoj liniji Dinamo još od Ademija u prošlom mandatu nema igrača koji napada prostor pa su Plavi u napadu često imali najbanalniji mogući problem, a to je manjak igrača koji dolazi u završnicu i može ugroziti gol.
To je imalo velike posljedice po geometriju Dinamove igre. Bez kvalitetne postavke u zadnjoj trećini terena momčad nije imala napadački progres i jako je teško s loptom mogla organizirano doći duboko na suparničku polovicu.
Osjetilo se to u igri i dojmu, ali i učinku. Nakon transfera najvažnijih igrača i prijelaza s Igora Bišćana na novog trenera, Dinamo od početka desetog mjeseca pa sve do 10. ožujka nije imao utakmicu u SuperSport HNL-u na kojoj je dao više od dva gola.
Nije bilo previše izbora i bilo je jasno da Jakirović mora nečim pokušati prelomiti sezonu. Upravo je to i napravio te je uz Petkovića sve češće počeo gurati drugog napadača. Još se ljetos mislilo kako će Dinamo zaigrati s dvojicom naprijed dok je Josip Drmić bio u igri, ali se ta suradnja nikad nije ostvarila.
Treba napomenuti da se u okvirima modernog nogometa nije nimalo lako odlučiti na takav potez. Većina današnjih trenera i sustava preferiraju sustav sa samo jednim napadačem i boje se da bi uvođenjem još jednog izgubili kontrolu u sredini terena, a samim time i kontrolu cijele utakmice.
Uvođenjem drugog napadača Jakirović je konačno dobio igrača koji prostor u igri shvaća drugačije od izolacijskih krila. Učinak Brodića i Kulenovića odmah se osjetio, a itekako je mjerljiv i konkretnim učinkom.
Posebno se to odnosi na Kulenovića koji ore čitavu utakmicu, utrčava u prostor i odvlači obranu, a gol protiv Gorice kada je praktički s centra išao 1 na 1 s golmanom savršena je slika točno onog što donosi ekipi.
Brodić je protiv Rijeke iz penala zabio možda i najvažniji gol svoje karijere, ali se protiv Istre puno bolje vidjelo što može pružiti. Nije odigrao ništa posebno, ali je utrpao dva komada i pokazao koliko znači kad postoji netko tko će na drugoj stativi zatvarati Petkovićeva dodavanja.
Dinamo se i dalje muči u igri, protiv Gorice je osim prvog gola imao još samo jednu ili dvije šanse koje možemo staviti u opis zicera. Plavi ne igraju bolje, i dalje imaju probleme koje će na ljeto morati riješiti, ali su opasniji nego dosad. Dinamo zabija više golova, ima više udaraca i napade završava s puno većim brojem igrača.
Najjednostavnija rješenja često su najbolja, a to da Dinamo u završnici ima jednu figuru više, koja i ostatku momčadi omogućuje da se na vrijeme priključi, nešto je što bi se moglo pokazati ključnim u finišu sezone.