PRIJE malo više od petnaest godina oni kojima je plava boja pri srcu su se počeli dijeliti u dva tabora. Jedni su oni koji su htjeli čist i uspješan Dinamo, koji je otvoren svojim članovima i koji radi što god je moguće da se poveže sa svojom velikom zajednicom, ne samo u Zagrebu nego diljem Hrvatske i inozemstva.
Drugi su navijači Zdravka Mamića. Neostvarene ništarije koje su klub sa stogodišnjom poviješću poistovjetile s kriminalcem koji je taj isti klub pokrao, osramotio i od njega napravio obiteljski biznis. Nije ih teško prepoznati. Riječ je o uvijek istim plaćenim trolovima i anonimnim internetskim moronima koji su prije samo pola godine bili najžešći fanovi Ante Čačića, a danas ga mrze bez zadrške jer je otkazao poslušnost tipu koji je ukrao barem 280 milijuna kuna iz kluba.
Ista ta sorta ljudi u zadnjih mjesec dana neopisivo gušta u tome što Dinamo igra loše, muči se, a prema prognozi onih najpesimističnijih, čak je i kompromitirao svoje šanse da osvoji naslov prvaka. Pri tome javni virtualni prostor truju agresivnim tezama kako su za tu krizu krivi isključivo nova uprava i "ulazak ulice u klub".
Naravno, riječ je o prvorazrednoj gluposti koja se u zabrinjavajućem opsegu ugostila u populaciji kojoj situacija u Dinamu nije odavno poznata i koja događanja u klubu ne prati toliko aktivno. Cijela priča izvana djeluje kao socijalni eksperiment, koji, a to više nije nepoznata ni tajna informacija, ima svoj izvor u jednoj domaćoj PR tvrtki. Navedeni slučaj isto je predmet USKOK-ove istrage.
Pomalo je zabrinjavajuće kao kolektivna dijagnoza da u 2023. godini postoji dio navijača Zdravka Mamića koji su uvjerili druge da oni uopće navijaju za Dinamo, a onda i da su oni brana ulasku UDBA-e, KOS-a i drugih neprijatelja u klub, čime se obrana međugorskog kriminalca i kukavice pretvara u obranu svehrvatskih vrijednosti. Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Za razliku od vrlo apstraktnih žutih i crnih vragova kojima je takva sorta plašila javnost u trenutku kada su se pravi navijači Dinama borili za svoj glas u svojem klubu, sada je toj skupini kriza idealno sjela kako bi uzrok potražila u Dariju Šimiću koji je bio važan adut u borbi za prevlast u Maksimiru.
Ne, Šimić koji je tu manje od mjesec dana nije ni po kojoj logici kriv za ovo što se događa u Dinamu. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je trenutna podjela ovlasti u Dinamu vrlo neodređena, on nije birao momčad ni trenera niti je stavio potpis na jedan jedini posao koji je Dinamo završio.
Kriza nije uzrokovana ni "ulicom koja je ušla u klub" (naravno, "ulica" je pejorativni izraz jedino kad se odnosi na Dinamove navijače, a vrlo je poželjna kad klub vodi švercer traperica i ratni profiter). Sedam navijačkih povjerenika i masa od nekoliko tisuća ljudi koja im je dala povjerenje spasili su klub.
Pomogli su nesvjesnom i nesposobnom Barišiću da jednom zauvijek iz kluba izbaci političke, gospodarske i ine uhljebe i propalice koji su se godinama gostili na Dinamov račun. Činjenica da je period raznoraznih zorića, zovka, rožića i drugih prošlost je najveći Dinamov trofej ove sezone.
Opravdano se postavlja pitanje tko je onda kriv za trenutno stanje, a odgovor na to pitanje je jednostavan i očit. U užem smislu, kriv je Čačić, koji trenutno obnaša dvije najvažnije funkcije u klubu.
Mjesecima se pisalo o tome da skraćuje rotaciju, da momčad ne izgleda dobro i da pojedini igrači ne napreduju očekivanim tempom, ali se svaka kritika odbijala dok god je rezultat bila ugodna prednost u odnosu na Hajduk.
U širem smislu, kriv je stari sastav uprave koji je direktno imenovao baš Mamić. On je na čelo kluba stavio upravu u sastavu Peras, Antolić, Peternel, od kojih nitko nema sportski pedigre niti se razumije u vođenje kluba u sportskom segmentu.
Krešimir Antolić, isti onaj koji se odmetnuo od čovjeka kojem je osam godina bio šegrt i potrčko, stavio je potpis na sramotno visok ugovor koji je Čačiću dao praktički neograničene ovlasti za vođenje prve momčadi i kadroviranje. A čak je i Antolić to radio, između ostalog, iz inata prema Mamiću koji je ulazne i izlazne transfere htio kontrolirati preko svog sportskog direktora.
Jednog dana, ako i kad se Dinamovi navijači izbore za transparentan statut koji će imati jasnu podjelu i hijerarhiju odgovornosti, neće biti moguće imenovati policajce i tajnice na ključne klupske pozicije pa gledati višemjesečni bratoubilački rat u kojem su jedina prava žrtva Dinamo i njegovi navijači.
U međuvremenu će oni koji su godinama gnojili i doveli klub u ovu fazu prstom spremno upirati u UDBA-e i sudbe. Svaka sramota u Dinamu ima svoje ime i prezime, a ono nije ni služba ni ulica.