DINAMO je prije dva dana najavio početak prodaje godišnjih ulaznica za nadolazeću nogometnu sezonu. U utorak 4. srpnja 2023. počinje prvokup godišnjih ulaznica isključivo za vlasnike godišnjih ulaznica za tribine zapad dolje i sjever dolje iz sezone 2022./2023., dok će za sve ostale navijače početak prodaje godišnjih ulaznica biti organiziran od 10. srpnja 2023. godine.
Ono što je navijače neugodno iznenadilo je značajno povećanje cijena za godišnje ulaznice. Tako će ona za sjevernu tribinu koštati 150 eura (120 ako ste članovi kluba) i 350 eura za zapadnu tribinu (300 eura ako ste članovi). Klub cijenom godišnjih ulaznica, posebno za zapad, šalje sasvim krivu poruku.
Mamić je godinama učio ljude da Dinamo ništa ne vrijedi i na tribine je cijenama zvao kobasičare
Dobar dio problema vezan za Dinamov posjet, ulaznice i cijene istih povezan je sa strahovladom onog koji se navijača davno odrekao. Godinama nitko nije htio gledati Dinamo kojem je na čelu kriminalac i seljačina koji je klub prisvojio.
Mamić je na to odgovorio prostituiranjem svojeg proizvoda - Dinamovih utakmica, ali i svega drugog što je klub nudio. Za bon u Sportskim novostima moglo se otići na derbi s Hajdukom, ulaznice za Ligu prvaka su se dijelile besplatno, a povijesno dno dotaknuto je uoči utakmice s PSG-om kada su igrači "spontano" snimili video u kojem nude moguću novčanu nagradu onom tko dođe na utakmicu.
Klub je time kontinuirano komunicirao poruku da je bezvrijedan i usput je odgojio cijelu supkulturu navijača - popularnih "kobasičara", koji na utakmice neće doći a da im klub to na ovaj ili onaj način ne plati i koji su uvjereni da je realna cijena prvoligaške utakmice deset kuna i da je normalno Manchester City ili Real Madrid na Maksimiru gledati za 50 kuna.
Golemo poskupljenje u dvije godine
Sve to dovelo je jedan dio navijačkog puka do stanja psihoze u kojem se svako povećanje - a u stvarnosti maksimalno pomicanje cijena u realne okvire - dočekuje na nož i uz žestoku kritiku. No sve donedavno su cijene godišnjih ulaznica bile sramotno niske.
U sezoni 2018./2019. godišnja ulaznica za sjever bila je 250 kuna (200 s popustom), a za zapad 400 (440). Za istočnu tribinu, onu koja je po cjenovnom rangu između sjevera i zapada, cijena je bila 400 (320) kuna. S obzirom na to da Dinamo ima 18 domaćih prvenstvenih utakmica i s koeficijentom praktički zagarantiranih 6 europskih utakmica, takva cijena je bila premala.
U prijevodu, kada biste išli na svaku utakmicu te sezone na sjevernu tribinu i kupili godišnju ulaznicu, platili biste u prosjeku nešto više od deset kuna za svaku utakmicu. Karte su iduće sezone poskupjele pa je sjeverna tribina bez popusta koštala 500, a zapadna 800 kuna.
Uslijedile su pandemijske godine u kojima Dinamo nije prodavao godišnje ulaznice sve do prošle sezone kada je karta za sjever dolje bila 700 kuna (92 eura) i 1800 kuna (239 eura) za tribinu zapad dolje.
To znači da je u dvije godine sjeverna tribina poskupjela za otprilike 125%, dok je godišnja ulaznica za zapad dolje poskupjela za malo više od 300%. To je, posebno u kontekstu proizvoda za koji se godinama komuniciralo da je bezvrijedan, osjetna razlika.
Što navijači dobivaju za tu lovu?
Pitanje je - što navijači dobivaju za tu lovu? Stadion je odavno proglašen najgorim na svijetu, a jedna cijela tribina je i formalno osuđena kao opasna po ljudski život. Komfor je bitna stvar za dobar dio publike, a on na Maksimiru ne postoji ni u natruhama.
Gastronomska ponuda je ista kao 1972. godine, sanitarni čvorovi su sumrak civilizacije, a ne postoje ni dodatni sadržaji koji su danas uobičajena pojava u vrhunskom sportu. Ukratko, Dinamo, osim nogometne utakmice, za tu cijenu ne nudi gotovo ništa.
Doduše, te utakmice itekako imaju cijenu. HNL je zadnjih godina napet, Hajduk je relativno blizu i Dinamo je stalni sudionik barem skupina Europske lige pa godišnje na Maksimiru gledamo nekoliko vrhunskih europskih momčadi.
I iz te perspektive, cijena za sjevernu tribinu je primjerena i nije problem trenutne uprave Dinama što su one prije bile sramotne. Ona cijena koja nema nikakvog smisla je za zapadnu tribinu. Šestotinjak eura koje će neki otac morati platiti za sebe i sina (uključujući članstvo u klubu) nije primjereno ni ponudi usluge ni standardu u Hrvatskoj.
Odluka o tako skupom zapadu posebno nema logike u trenutku kada istočna, jeftinija tribina nije u funkciji i kada se dobar dio pretplatnika morao - ne svojom voljom - prebaciti na zapad. No cijena nije ono što je najproblematičnije u priči oko cijene godišnjih ulaznica.
Kakvu poruku Dinamo šalje?
Čak i kad se na stranu maknu objektivni problemi sa stadionom, navikama i očekivanjima navijača, način na koji je iskomunicirano povećanje cijene je potpuno neprimjeren. Točnije, način na koji nije iskomunicirano.
Klub je dužan navijačima objašnjenje zbog čega su ulaznice toliko poskupjele. Dužan im je, u najmanju ruku, reći kolike će biti cijene pojedinačnih karata zbog čega će im kupovina godišnje ulaznice imati više smisla.
Najveća vrijednost Dinama su europske utakmice, a klub u ovom trenutku ne zna hoće li igrati skupinu Lige prvaka s Liverpoolom, Borussijom i Ajaxom ili skupine Konferencijske lige sa Shkupijem, AEK-om i Slovanom iz Bratislave. Navijači, drugim riječima, ni ne znaju što točno kupuju.
I upravo se u tom detalju krije poanta cijele priče. Kupovina godišnje ulaznice ne smije biti isključivo financijska odluka. Godišnjom ulaznicom se navijač "obvezuje" da će biti uz klub u bilo kakvim okolnostima, a klub se obvezuje da će takve navijače posebno cijeniti.
Dinamo mora, nakon godina sulude tiranije, učiti svoje navijače da je važno da budu članovi i godišnjaci, da kupuju Dinamove suvenire i na drugi način pomažu klubu. To je proces koji će trajati, ali on je neizbježan ako se želi obnoviti sinergija Dinama i dinamovaca u punom obliku. Baza od pet ili šest tisuća gledatelja mora se polako povećavati.
Dinamo su navijači spasili onog trenutka kad su otjerali zlo iz njega. Klub se otad odlučio otvoriti prema njima i stvari idu nabolje, a perspektiva izgleda sjajno. No preskakanje koraka i nabijanje cijena bez objašnjenja su sasvim kriva poruka kluba svojim navijačima. Proces eliminacije kobasičarstva je dug i zamoran, ali on je nužan za zdrave temelje kluba.