NULA, nula, nula, nula, jedan, nula, nula. Ne brinite. Kompjutor vam nije pobrao nikakav virus niti je Indexova baza propala pa vam tekst prenosi u binarnom jeziku. Gore navedeni niz brojki opisuje igru Atletico Madrida protiv Manchester Cityja u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka.
Redom su to brojke koje označavaju statistiku Simeoneove ekipe u idućim kategorijama: udarci izvan okvira vrata, udarci u okvir vrata, udarci koje je suparnik blokirao, korneri, zaleđa, velike šanse i zabijeni golovi. Čak i ako nikad u životu niste pogledali utakmicu, intuicija, pa i logika vam nalažu da je momčad koja je na taj način popunila statističke rubrike nešto napravila krivo.
Na utakmici između prvaka Engleske i Španjolske nije bilo ničega spektakularnog. Nije bilo ničeg pamtljivog ni zanimljivog, čak ni najrevnijim i najstrastvenijim analitičarima ove igre. Bila je to utakmica koju nema smisla analizirati jer ju nije imalo smisla ni gledati. Štoviše, dojam je da je Simeoneov Atletico učinio sve da ju nema smisla ni igrati.
Jedan Atleticov trener stvarao je nogometnu povijest. Drugi je iskrivljava
Iako će mnogim nogometnim pratiteljima na spomen Helenija Herrere prvo pasti na pamet riječi Inter i catenaccio, istina je da je ovaj argentinsko-francuski trener iz sredine prošlog stoljeća svoje prve trenerske uspjehe ostvario u, simbolično, Atletico Madridu.
S njim je osvojio dvije lige u nizu, a već tada su Španjolci njegov stil nogometa nazvali "Željezna zavjesa". Herrera će tu strategiju usavršiti u Interu s kojim će osvojiti Ligu prvaka, a nogometnom svijetu ostavit će najstrašniju i najružniju riječ koja postoji u leksikonu - catenaccio - koja će se kod nas prostoseljački prevoditi i interpretirati kao - bunker.
Suprotno popularnom vjerovanju, ideja catenaccia nikad nije bila stati sa svih 11 igrača lopte i ne izlaziti iz svog šesnaesterca. U nogometu u kojem su dominirale formacije s pet napadača, pojavila se potreba za dodatnim čovjekom - korektorom u zadnjoj liniji koji će kasnije dobiti naziv libero.
Efektivno, catenaccio je obeshrabrio dotad dominantnu igru 1 na 1 u napadu jer je obrana sada uvijek imala jednog čovjeka više. Iz tog pogleda bio je jedan od ključnih koraka u razvoju nogometa kakav danas gledamo. Nažalost, povijest se često prepravlja, zaboravlja i izmišlja.
Tako, primjerice, nije poznat podatak da je Atletico stilom nazvanim Željezna zavjesa u pohodu na svoju prvu titulu pod Herrerom zabio 71 gol, a primio 51 u 26 kola. Iduće sezone je u istom broju utakmica zabio 87, a primio 50. Velike catenaccio ekipe uvijek su imale jasan plan igre u napadu i nisu nipošto bile bezopasne s loptom u nogama.
Poanta ove digresije nije poduka iz nogometne povijesti, nego osviještenost kako postoji velika razlika između catenaccia i bunkera. Catenaccio je bio prirodni korak u evoluciji igre, a ekipe koje su ga proslavile bile su povijesno velike. Bunker, s druge strane, igraju seljačke ekipe. A Atletico Madrid je pod vodstvom Simeonea postao upravo to.
Gori od Farskih otoka
Gosti su igrali otprilike onako kako igraju reprezentacije Gibraltara ili Farskih otoka. Svjesne da su kvalitetom jako inferiorne, takve ekipe se razumljivo i opravdano povlače u niski blok, a u napadu igraju na kontre. Uz jednu bitnu razliku. Čak i Gibraltar i Farski otoci imaju nekakav plan što će napraviti s loptom u nogama.
Doduše, aktualni prvak Španjolske nikad nije imao stil igre koji plijeni pažnju fantastičnim rješenjima u posjedu, ali je uvijek sjajno kombinirao niski blok i visoki presing kojim je slamao suparniku ritam te je rješenja u napadu tražio kroz jako kvalitetnu tranziciju.
Atletico ga nije imao. Postavljen u formaciju 5-5-0, Atletico nije imao nijednog brzog krilnog igrača koji bi po osvajanju lopte mogao tražiti dubinu iza visoko postavljene obrane Cityja. Naravno da to nije slučajno. Izlazak u napad nije ih ni zanimao.
Da bi preživio bez igre u napadu, moraš se 90 minuta braniti od najboljih igrača na svijetu, nadati se da će Oblak imati fantastičnu večer, da nijedan od suparničkih 20 udaraca neće završiti u golu i da će tvoji braniči ukloniti svaki od 25 centaršuteva i još toliko odbijanaca.
Nogometna logika nalaže da je gotovo nemoguće tako preživjeti. Odbijanje Atletica da pokaže i najmanje naznake igre nije samo iritantno za gledanje nego je i sa strateškog aspekta u potpunosti promašena odluka koja vjerojatnost povoljnog ishoda svodi na razinu slučajnosti. Gore od svega je što ovakva sramota itekako košta.
Sramota od pola milijarde eura
Godinama je Atletico izazivao simpatije ljubitelja nogometa diljem svijeta jer je uspio razbiti, barem povremeno, duopol Real Madrida i Barcelone. Cholo je ne samo u momčad nego i u identitet kluba ugradio ratnički mentalitet, svjestan da u utrci s kvalitetnijim i skupljim suparnicima najbolju šansu ima ako na teren izvede vojsku, a ne ekipu.
Priča o Pepeljugi koja kvari party milijardera već godinama ne postoji. Naime, Atletico na godišnjoj razini na plaće izdvaja oko 175 milijuna eura. U posljednjih nekoliko sezona doveo je više igrača za koje se "tukao" čitav nogometni svijet.
Tako je prije tri godine doveo Lemara za 75 milijuna eura, a sezonu nakon toga ostvario je peti najveći transfer u povijesti kada je Benfici isplatio 127 milijuna za 19-godišnjeg Felixa. Ove sezone vratio je u momčad i Antoinea Griezmanna.
Uz igrače poput Kokea, De Paula, Suareza ili Carrasca, Atletico ni po čemu ne spada u red ekipa koje su kvalitetom toliko inferiorne da ne mogu prijeći centar. Kada se zbroje sve plaće i odštete koje se moraju platiti da bi postojala ovakva momčad, Atletico košta oko pola milijarde eura.
Možda baš igra Griezmanna i Felixa, najvećeg izlaznog i ulaznog transfera u povijesti kluba, najbolje oslikava razmjere sramote koju smo gledali. Dva igrača od 100 milijuna eura natjerana su da duplaju bokove ispred Vrsaljka i Lodija na najvećoj nogometnoj pozornici. Konačno, arhitekt ovakve utakmice je ujedno i najplaćeniji trener svijeta.
Recept za zamrziti nogomet
Gledati kako jedan od najboljih trenera na svijetu gura takav talent u kalup nogometne filozofije koja pretpostavlja da se do željenog cilja može doći samo degradiranjem igre, prljavošću i izbjegavanjem rizika bilo je istovremeno i tužno i sramotno.
Naravno, Cholo se nikome osim svojih poslodavaca ne mora opravdavati, a najmanje gledatelju ili mediju iz jedne druge države. Ali postoji pojam, koji je na engleskom puno preciznije definiran, a zove se respect for the game.
Svodi se na to da jedini zadatak sportske momčadi nije samo stići do rezultata nego i unaprjeđivati i promovirati igru. Taj koncept primjenjuje se kroz pravila koja ohrabruju napadačku igru (primjerice, kod zaleđa se u slučaju da su dva igrača poravnata daje prednost napadaču) i štite najbolje igrače od grubih suparničkih prekršaja.
Podrazumijeva da nećete pravila igre koristiti do te mjere da igru učinite neigrivom i negledljivom. Liga prvaka postala je nogometna verzija NBA-a upravo zato što je kroz strog i skupocjen filter svjetskog nogometa u prvi plan gurnula najbolje igrače, trenere i ideje.
Atletico je tu ideju ugušio u Simeonovoj dogmi. Ne postoji osoba koja je uživala u onakvoj utakmici, a osim paćenika koji su ju morali pratiti iz profesionalnih obveza, rijetko tko ju je pogledao do kraja. Ako se ikada ijedno dijete odljubilo od nogometa preko noći, to se dogodilo baš s utorka na srijedu.
Ispadanje Atletica bila bi najbolja moguća vijest za nogomet jer izgleda i ponaša se kao najskuplja greška u svojoj povijesti. Možda još jednom iznenadi svijet i prođe dalje. To je skoro pa nebitno, jer uzvrat ionako nitko neće gledati. Život je prekratak da bi se gledao Atletico Madrid.