HRVATSKA je nakon poraza u Osijeku od Turske izgubila i od Walesa u gostima. Time je povezala dva poraza u kvalifikacijama prvi put od 2013. godine i kvalifikacija za Mundijal u Brazilu kada je izbornik bio Igor Štimac. Bitnije od toga, momčad Zlatka Dalića još je jednom izgledala neprepoznatljivo.
Više ne ovisi sama o sebi, ali i dalje ima ogromnu šansu otići na Europsko prvenstvo direktno u slučaju da pobijedi Armeniju i Latviju u zadnjem kvalifikacijskom ciklusu. Predviđalo se da će utakmice protiv Turske i Walesa biti jako teške uslijed toga što se ozlijedila praktički cijela ofenzivna linija.
Te objektivne poteškoće nipošto ne amnestiraju Dalića od odluka u obje utakmice kojima se teško može naći smisao. Kao i protiv Turske, u susret protiv Walesa se ušlo sa sasvim krivom idejom kako će ona izgledati, a vođenje utakmice samo je to dokazalo.
Ni Dalić nije znao objasniti zašto je Vida igrao
Domagoj Vida je u posljednjih nekoliko godina postao crvena krpa većini navijača reprezentacije. Biologija je učinila svoje, više nije na vrhuncu snage i to se dobro vidjelo nakon Rusije, a u priču su ušli mlađi i moderniji stoperi.
Ove i prošle sezone odrađuje vrlo dobar posao u Grčkoj i bilo bi nepošteno reći da ga se zove isključivo zbog starih zasluga. S druge strane, teško je reći zašto je protiv Walesa dobio šansu ispred Erlića ili Šutala.
Znalo se da će Wales stati u blok koji se u sredini terena sastoji od četiri igrača uz igrača viška iz obrane koji može iskakati. Znalo se da hrvatski veznjaci neće imati previše prostora i da će organizacije igre iz prve linije biti jako važne za traženje rupa u suparničkom bloku.
Iz te perspektive je Vida najmanje logično rješenje, a Modrić je sve do zadnjih pola sata kada se više nije imalo što za izgubiti morao dublje nego inače dolaziti po loptu i igrati u neaktivnoj zoni. Problema je bilo i u suprotnom smjeru. Vida nije igrač koji može na širokom prostoru čuvati Wilsona.
Kod prvog gola mu je pobjegao, kao i u još jednoj situaciji kada je Vida morao napraviti faul s leđa u opasnoj zoni, a kod drugog je bio na skoku sam desetak sekundi. Vida nije bio u ritmu, ali ni Dalić nakon utakmice nije znao reći zašto se točno odlučio za njega.
"Htio sam da nam Vida donese agresiju u obrani, mislim da je on to donio. Toga nam je falilo protiv Turske, ali sve u svemu nismo imali energije i nismo bili pravi", poručio je hrvatski izbornik u neuvjerljivom tonu nakon utakmice.
Barišić na lijevom boku je greška slična Vidi, a Majer je trebao biti rješenje
Stavljanje Borne Barišića na lijevi bok još je jedan indikator koliko je nepripremljena Hrvatska bila za ovaj okršaj. Wales je vidljivo puštao prostora na bokovima, a u 5-4-1 formaciji su njegovi bočni igrači bili zauzeti čuvanjem Majera i Brekala, hrvatskih krilnih igrača.
Tu se otvarala šansa da se kreira brojčani višak s Barišićem i Juranovićem koji bi igrali visoko, ali ona nije iskorištena. Sosa je ofenzivno u reprezentaciji bitno produktivniji igrač kojem se na konto centaršuta i kombinatorike isplatilo dati šansu. Ovako su oba boka, a posebno lijevi, ostala neiskorištene figure.
Nijedan igrač zasebno nije krivac za lošu igru Hrvatske. Ona je posljedica, osim spomenutih izostanaka, i toga da trojac Modrić-Brozović-Kovačić često igra u istim zonama i s istim navikama. Bez Petkovića ili Kramarića u napadu koji se vole spustiti po loptu, Hrvatskoj je kronično nedostajalo igrača koji bi povezao redove.
Potencijalno rješenje mogao je biti Majer koji bi s krila ulazio u sredinu i tom kretnjom probijao Walesove linije, ali je bio žrtva spore pozicijske igre u kojoj je prevelik dio utakmice odigrao kao čisto krilo, daleko od zone u kojoj je najopasniji.
Vođenje utakmice pokazalo je koliko je loše Dalić odradio ovaj ciklus
Nedostatak strukture vodio je iz greške u grešku. Igrači su dolazili u loše pozicije u kojima nisu mogli primiti loptu, ali nisu bili ni spremni na reposjed jednom kada se lopta izgubi. Bilo je ovo, kao i protiv Turske, daleko od dosadne, ali pragmatične Hrvatske koja će uzeti remi. Obrambeno je visjela u obje utakmice kao rijetko kad dosad u Dalićevom mandatu.
Presing na loptu nije postojao, a visoko postavljena zadnja linija bila je mokri san za Otočane koji se oslanjaju na dugu loptu na Moorea i napadanje dubine. Dalićeva momčad skoro ni kod jedne duge lopte nije imala igrača viška u obrani koji bi iskontrolirao takve situacije.
Dalić je već na poluvremenu napravio tri zamjene. Bila je to u suštini zamjena figure za figuru bez promjene koncepcije igre, kao i tri dana ranije u Osijeku. Jedini čovjek koji je u tom smislu napravio razliku je Mario Pašalić jer je Hrvatska konačno dobila još jednog igrača koji napada gol i stalno dolazi u završnicu.
Dotad je Hrvatska napadala zadnju liniju Walesa s usamljenim Musom. Bila je to igra brojki koja može proći samo uz suludu dozu sreće. Susreti protiv Walesa i Turske imali su puno dodirnih točaka, ali najzapaženija je ona da Hrvatska ni u jednoj od te dvije utakmice nije stvorila pravu šansu sve dok nije stizala rezultat i počela igrati divlje.
Zapravo, nije ozbiljnije šutnula po golu u prvih 70 minuta obje utakmice. To je najveći poraz ovih kvalifikacija, a pred Dalićem je veliki izazov. Najopasniji i najprodorniji igrač reprezentacije Ivan Perišić je ozlijeđen i upitno je kad će se vratiti.
Igra u napadu više se ne može skrivati iza njegovog učinka, nego će Hrvatskoj trebati sustavnih rješenja koja ga mogu zamijeniti u barem zadovoljavajućoj mjeri. Povratkom Petkovića, Kramarića ili Ivanušeca stvari bi se trebale popraviti, ali Hrvatska ovako loše nije izgledala od kvalifikacija za Euro 2020.