"AKO JE kokain droga, ja sam narkoman." Izjava koju svi pamte jedna je od najkultnijih u povijesti nogometa. Ali, moramo vas razočarati, potpuno je izmišljena. No, to ne znači da ne iscrtava savršeno svu borbu glavnog junaka ove priče s njegovim demonima.
Nogometna ikona jedan je od najprostituiranijih termina najvažnije (sporedne) stvari na svijetu. Hiperinflacijom zvijezda gubi na značaju. No, postoje igrači zbog čije pojave i karizme postoji gotovo jedinstven konsenzus svih nogometnih fanova da zaslužuju titulu ikone.
Jedan od takvih likova je i Claudio Caniggia, argentinski napadač koji je s Maradonom ljubovao na terenu, a s genijalcem je dijelio i sklonost izvanterenskim aktivnostima. Njegov život obilježili su veliki trenuci nogometne povijesti i skandali zbog kojih je bio i postao jedna od najvećih ikona romantičnog perioda prelaska s osamdesetih na devedesete, vrijeme u koje su nogometaši bili bogovi.
Caniggia je rođen 1967. u Hendersonu, gradiću udaljenom od Buenos Airesa 240 kilometara, a nogomet mu nije bio prva ljubav. Bila je to atletika i od malena se natjecao u svim zamislivim disciplinama, posebno onima u kojima se cijenila brzina.
Bio je član svih mladih atletskih selekcija u državi. Trčao je na 100, 200 i 400 metara te skakao u dalj, a već kao tinejdžer je po navodima tamošnjih kroničara trčao sto metara ispod 11 sekundi. Argentinina titula prvaka svijeta 1978. godine, prva u povijesti zemlje, donijela je dodatni baby nogometni boom naciji koja je ionako zaluđena loptanjem.
Caniggia je tek s 15 godina ušao u omladinski sustav River Platea, jednog od dva najveća argentinska kluba. Svoje brzinske talente prenio je i na nogometni teren. Još kao golobradi klinac dobio je nadimak koji će ga pratiti čitav život - Sin vjetra.
U prvu momčad Los Millonariosa Caniggia je ušao 1985. s nepunih 18 godina. Bila je to najuspješnija sezona u povijesti kluba koji je osvojio argentinsko prvenstvo, Copu Libertadores, Copu Interamericanu ("sveameričku Ligu prvaka") i Interkontinentalni kup čime je prvi i zasad jedini put u svojoj povijesti postao prvak svijeta. Svladao je rumunjsku Steauu.
Ipak, bila je to sezona u kojoj je Caniggia igrao sporednu ulogu. Momčad je nosio legendarni urugvajski cener Enzo Francescoli, a dugokosi plavi Sin vjetra je tek iduće sezone postao prvotimac. U iduće dvije sezone isprofilirao se kao jedno od najnezaustavljivijih krila Južne Amerike, a utakmica koja će mu promijeniti život odigrana je 1987. godine u Zurichu.
Tamo su prijateljsku utakmicu igrali Italija i netom ovjenčani svjetski prvak Argentina. Bio mu je to reprezentativni debi. Italija je pobijedila 3:1, ali Caniggia je u drugom poluvremenu radio dar-mar u obrani Azzurra i to nije prošlo nezapaženo.
Diego Maradona je odmah na prvu kliknuo s njim, a poslije utakmice kratko je poručio: "Ovaj mali će odigrati još puno utakmica za nas, pazite što vam kažem." Caniggia je oduševio i skaute Rome, koja je dogovorila veliki transfer s Riverom.
Ipak, Rimljani su na ljeto kasnili s isplatom prve, predugovorne rate i u zadnji čas se u posao umiješala Hellas Verona, klub koji je senzacionalno postao prvak Italije dvije godine ranije. O iznosu i kanalima plaćanja tog transfera se i danas zna malo, ali Gazzetta je pisala o iznosu od tri milijarde lira. Protuvrijednost toga danas bi bila otprilike 1.5 milijuna eura, što je predstavljalo megaodštetu za to doba.
U Europi je predstavljen kao Lav dugačke plave kose, pomno njegovane posebnom hidrogentskom formulom. Izgledao je kao rock zvijezda više nego kao profesionalni nogometaš, a tako su ga i dočekali navijači. Caniggia je Veronine navijače osvojio već u svojem prvom nastupu.
U pretkolu Copa d'Italije, u užarenom derbiju protiv Vicenze na stadionu Romeo Monti, zabio je jedini gol na utakmici u 87. minuti. Takav razvoj događaja izazvao je velike nerede na tribini i masovnu tučnjavu, potpomognutu činjenicom da je na stadionu nestalo struje i da su bijesni navijači napali policiju.
Susret je za zelenim stolom registriran rezultatom 2:0 za Veronu. Caniggia je u kupu nastavio sa sjajnim igrama. Zabijao je u skupini sa Sambenedettesom, Torinom i Milanom Arriga Sacchija, koji će mu u Italiji postati omiljena žrtva. Momčad je zaustavljena tek u četvrtfinalu kada je u dvomeču bolja bila Pisa.
U prvenstvu su stvari išle puno lošije i sporije. Dvadeset i drugog siječnja 1989. godine događa se drugi prijelomni trenutak njegove karijere. Na utakmici protiv Bologne u gostima dolazi do snažnog sudara s Ivanom Bonettijem nakon kojeg je ostao uz urlike ležati na travi. Slomljena mu je fibula, sezona u kojoj je Verona završila 11. je za njega gotova, a pravi problemi su tek počeli.
Sljedećih sedam mjeseci Caniggia je proveo u oporavku. Ili je barem trebao to raditi. Kako mnogi talijanski kroničari tvrde, upravo u tom periodu Caniggia je počeo jednako brzo živjeti izvan terena koliko je brz bio i na njemu.
Sve se češće družio i izlazio s Maradonom. Putovao je u Napulj, Maradona je dolazio k njemu na sjever zemlje, sve što je zaradio trošio je na žene, piće i svu ostalu rekreaciju koja prati takav lifestyle.
Već se upoznao s istim neprijateljem koji će i njegovog brata po lopti odvesti u pakao - kokainom. 1988. uhićen je u jednoj raciji tuluma na kojima se skupila šoubiznis krema Verone. Kod njega je pronađena manja količina kokaina.
Tada za njega nije bilo zakonskih reperkusija jer je zaključeno da je spomenuta količina bila za osobnu uporabu. "Zadovoljstvo, žene i zabava krcata drogama", stajalo je u policijskom izvještaju. Caniggia i još nekoliko poznatih ličnosti "palo" je nakon policijskog prisluškivanja putem jednog od doušnika na tim zabavama.
Maradona je bio gost na nekoliko takvih zabava, ali se njegova uloga uglavnom prešućivala. Talijanski mediji su već tad sumnjali na to da je napolitanska Camorra utjecala na to da Maradonino ime izostavi iz policijskih spisa. Iako je Caniggia nijekao da se drogirao, već su nadaleko bile poznate orgije i zabave održavane u jednom preuređenom kozmetičkom salonu u centru grada.
Prije nego što je i stigao u Italiju, glas o problematičnom tipu je bio udarna tema tamošnjih medija. "Caniggia još nije ni stigao u Italiju, a već ima reputaciju neprijateljski nastrojenog čovjeka. Ovdje se govori da je lud. U redu, mi ga zovemo ludim, ali to se mora ispravno protumačiti. Caniggia je nevjerojatno jak", branio ga je Maradona.
Caniggia je nakon samo godine dana, u ljeto 1989. godine, otišao iz Verone u Atalantu. Cijena? Prava bagatela, pokazat će se. Božica je Veroni platila oko 300 milijuna lira i u suprotnom smjeru poslala Šveđanina Roberta Prytza.
"Caniggia je bio najbolji igrač kojeg sam vidio u ovom dresu u svojih 30 godina u Atalanti", rekao je za Bergamo News u svibnju 2020. bivši glavni tajnik kluba Giacomo Randazzo. "Naravno, zajedno s Gaetanom Scireom, koji je tragično poginuo upravo te godine. Na njegovom predstavljanju se okupilo nekoliko tisuća navijača ispred klupskih prostorija. Claudio je izašao i pozdravio ih. Nije bilo sumnje, doveli smo top igrača", rekao je Randazzo.
Sezona 89./90. bila je najbolja u Caniggijinoj karijeri, barem što se tiče Italije. Trener Emiliano Mondonico je od brzog i neugodnog krila napravio igrača koji igra puno bliže golu i postaje druga špica. S deset golova, uključujući i dva protiv Lazija i Milana, Caniggia je istaknuo snažnu kandidaturu da ode na Mundijal u Italiji, na kojem je Argentina branila titulu.
Njegovi problemi van terena nisu nestali. "Kada bi nam Mondonico dao slobodan utorak, bježao sam u Monte Carlo", prisjetio se u jednom intervjuu za Libero. "Srijedom ujutro, u 6:30, kretao sam u Monte Carlo s Porscheom. Vozio sam 240 na sat i trebala su mi dva i pol sata iz Bergama."
Na terenu je Sin vjetra isporučivao svoje, ali samo nekoliko mjeseci prije početka prvenstva, izbornik Carlos Billardo rekao je Maradoni da neće zvati Caniggiju na turnir, iako je Sin vjetra bio važan kotačić u pohodu na Copa Americu 1991. godine, predzadnju prije nego što će ju 2021. osvojiti Messi i ekipa.
"U redu", rekao je Maradona i popravljajući svoju kravatu dodao: "Nas smo dvojica, a ti si jedan." "Nemoj biti budala", zaprijetio mu je Billardo, a Maradona je opet imao spreman odgovor: "Nas smo dvojica, a ti si jedan." Tako je Caniggia, nakon dvije momčadski neuspješne Copa Americe, završio na najvećem turniru u svojoj karijeri zahvaljujući tome što je Maradona ucijenio izbornika.
U prvoj utakmici Caniggia nije bio starter. Maradona je zbog toga prijetio da ni on neće igrati utakmicu, ali je na kraju ipak zaigrao. Tada neugledni Kamerun šokirao je svjetske prvake kada je napadač Canona iz Yaoundea, François Omam-Biyik, zabio gol za vodstvo.
Caniggia je ušao u igru na poluvremenu. Već u 61. minuti je pobjegao kamerunskoj obrani i natjerao Andrea Omam-Biyika, brata strijelca prethodnog gola, da ga polomi i zaradi crveni karton. Argentina je nastavila pritiskati, a u 87. minuti je Caniggia ušao u povijest Svjetskih prvenstava iz krivih razloga.
Ponovno je iznenadio Afrikance i pobjegao im na krilu, a onda je Benjamin Massing počinio jedan od najpoznatijih i najbrutalnijih prekršaja u povijesti Svjetskih prvenstava. Dobio je direktan crveni karton. "Opći dojam bio je da mu cilj nije bio samo slomiti Caniggiji noge, nego ih doslovno odvojiti od ostatka njegova tijela", napisao je Pete Davies u svojoj knjizi All Played Out.
Ipak, Argentina nije uspjela spriječiti senzaciju. No, 2:0 u drugom kolu protiv SSSR-a i remi s Rumunjima u zadnjoj utakmici bili su dovoljni za dejt s vječnim rivalom Brazilom u osmini finala. Tamo je Maradona konačno dobio svog Robina, nekog kome na terenu vjeruje i na kojeg se može osloniti da će iskoristiti to što su uvijek svi fokusirani na Batmana.
Brazil je bio puno bolji, žestoko je napadao Argentince. Ipak, u 81. minuti Maradona je krenuo u svoj poznati prodor. U zadnjem trenutku, prije nego će ostati bez lopte, uklizao je i poslao ju Caniggiji u prostor.
"Nisam mu ništa vikao, nisam tražio loptu, jer sam znao da će me vidjeti. To je Maradona. Nije bilo važno što je padao. Bilo je nevjerojatno jer je vidio ono što nitko drugi nije vidio", rekao je kasnije Caniggia.
"Odigrao sam loptu naprijed i vidio svjetlost. S poda sam govorio sebi u bradu: 'Pucaj, Cani, molim te, pucaj'". Caniggia ga je poslušao, zavukao je loptu u gol i zagrljaj dvaju iscrpljenih igrača bila je slika koja je obišla svijet, a Argentinu je poslala u četvrtfinale.
Tamo je Tomo Ivković Maradoni obranio jedan od dva penala u karijeri (jeste li ikad čuli taj podatak?), ali je Albiceleste prošao dalje. U polufinalu je odigrana kultna utakmica u Napulju s domaćinom. "Ku*vini sinovi", vidjelo se na Maradoninim usnama uoči intoniranja himne, a godinama će tvrditi da je Italija namjerno stavila taj susret u njegov grad kako bi mu napakostili.
Talijani su poveli golom Zlatne kopačke Tota Schillacija, ali je 20 minuta prije kraja Caniggia iskoristio rijetku grešku Waltera Zenge, nadmudrio ga i golom glavom odveo utakmicu u još jedno raspucavanje. Argentina će u njemu slaviti, ali je Maradona uoči finala ostao bez svog Robina.
Caniggia je pred kraj susreta dobio drugi žuti karton na turniru, što je značilo da ga neće biti u najvećoj nogometnoj utakmici na planeti. Argentina je izgubila 1:0 golom iz penala, a Maradona nije imao sumnje tko je kriv: "Ku*vini sinovi. Najprije su izbacili Caniggiju jer je on izbacio njih, a onda su poklonili penal Nijemcima."
Po prvi put ovjenčan svjetskom slavom, Caniggia se kao viceprvak svijeta vratio u Deu gdje je proveo još dvije godine. Najveći timski uspjeh u tom periodu bilo je četvrtfinale Kupa UEFA-e, a na tom putu su Talijani izbacili i Dinamo koji je vodio mladi kapetan Zvonimir Boban.
"Leti, Caniggia, leti, izbaci Italiju i odvedi nas u Europu s vrećicom kokaina", pjevali su mu Atalantini ultrasi do ljeta 1992. Tada je prešao u Romu za deset milijardi lira, 30 puta veći iznos nego onaj za koji ga je Atalanta dovela.
Roma sanja velike stvari sa skupocjenim pojačanjem koje još jednom puno bolje igra u nacionalnim i UEFA-inim kupovima nego u prvenstvu, ali u ožujku 1993. godine njegova karijera u Italiji dolazi do naglog i bolnog pada. Nakon susreta s Napolijem (1:1), u njegovom urinu detektiran je kokain.
Ovog puta Caniggia nije ni pokušao osporiti tvrdnju. "Pušio sam cigaretu dva dana prije utakmice. Kokainsku cigaretu. Riječ je o skoro čistom kokainu koji mora sagorjeti da bi se uzeo. Nešto nalik kreku, ali udara puno brže. Dovoljno mu je par sekundi da vam udari na mozak", rekao je Caniggia novinarima.
Italija je nakon više problema s drogom i dopingom u Serie A odlučila poslati poruku. Roma je kažnjena sa sto tisuća lira zbog "posredne odgovornosti", a Caniggia je dobio suspenziju od čak 13 mjeseci.
Unatoč suspenziji, Caniggia je otišao na Mundijal u SAD 1994. godine. Tamo se Argentina nije proslavila. Claudio je dao dva gola Nigeriji. Činilo se da se razvija perfektni tercet i partnerstvo između njega, mladog Batistute i Maradone, koji je nekoliko mjeseci uoči Mundijala proveo u improviziranoj rehabilitacijskoj klinici na jednom imanju u koje su mu dolazili doktori i treneri kako bi mu očistili organizam i pripremili ga za zadnji veliki turnir u životu.
"Pustite me da uživam u ovom čudovištu koje imam pored sebe. Osjećam se deset puta sretnije nego što se vi osjećate zbog mene. To je zato što je ovaj čovjek, kojeg imam pored sebe, postigao dva gola i igrao onako kako je igrao. Danas je moj prijatelj potvrdio da je živ", ispadali su Maradoni bomboni iz usta govoreći o Caniggiji.
Kada je Božja ruka zabila gol Grčkoj činilo se da se stvara nešto veliko, ali je iluzija kratko trajala. Nasmijan i nesvjestan, Maradona je odšetao na doping kontrolu koju je pao, zaradio novu suspenziju i efektivno okončao svoju reprezentativnu karijeru. Caniggia je zbog kartona propustio utakmicu osmine finala, a Argentina je tamo ispala od Rumunjske.
Nakon što mu je istekla suspenzija u Italiji, Caniggia je otišao na jednogodišnju posudbu u Benficu gdje je pokazao da u njemu još ima vatre. Dao je 16 golova u 36 nastupa, što mu je bio najbolji golgeterski učinak karijere. Tu posudbu sponzorirao je Parmalat, magnat koji je držao kultnu Parmu.
Caniggia se u Romu nije ni vraćao. Boca Juniors dogovorila je "posao stoljeća". Medijski mogul Eduardo Eurnekian otkupio je prava na njega od Rome i prava na Maradonu od Racinga i posudio ih je Boci, kako bi dvije najveće argentinske ikone devedesetih konačno zaigrale zajedno.
Caniggia će tamo ostati tri sezone i igrati vrlo dobar nogomet, ali bez ijednog upečatljivog timskog uspjeha. Jedini trenutak za pamćenje stigao je u Superclassicu protiv Rivera kada je Boca pobijedila 4:1. Caniggia je dao hattrick, a prilikom jednog gola on i Maradona imali su kultno slavlje.
Poljubili su se jezikom, a slika dvojice suigrača u ljubavnom klinču prošla je cijeli svijet. Zamalo je i izazvala veliki sukob kada je Caniggijina žena Mariana Nannis rekla: "Smatram to ponižavajućim. Živjela sam u Italiji s malom djecom i onda u kafiću na televiziji vidjela svog muža kako se ljubi s Maradonom.
Svi su Talijani pričali o tome. Za mene je to bilo ponižavajuće, iako se nikada dotad nisam posvađala s mužem." Na Diegov odgovor nije trebalo dugo čekati: "Claudio mi je jedan od najboljih prijatelja, ali ako ne može obuzdati svoju ženu - on za mene ne postoji."
Godinama kasnije, Maradona je u svojoj autobiografiji otkrio koliko ga je pogodio taj skandal. "Nastao je pakleni kaos, kakav je samo Mariana mogla stvoriti. Optužila me je da sam uništio život njezina muža, dok je u stvarnosti Caniggia bio netko koga sam jako volio. Opet sam ispao trula jabuka. Mislim da me cijela ta priča više potresla nego samog Canija. Upao sam u strašnu depresiju.
Gledao sam Caniju, svojeg prijatelja, tako tužnog... Shrvalo me. Činilo se glupo, ali takav sam. Iste večeri odlučio sam prestati se miješati, pustiti Nannis da radi što god želi", napisao je i najavio pakao koji je bračni par Caniggia prolazio dugo prije nego se za to saznalo.
Da zadrži svoj imidž nepokorene rock zvijezde, Caniggia je 1998. propustio Svjetsko prvenstvo u Francuskoj jer se na zahtjev izbornika Daniela Passarelle odbio ošišati.
Nakon Argentine, Caniggia je 1999. godine odradio još jedan povratak. Ovog puta u Bergamo. Izblijedjela zvijezda otplesala je svoje i dala je tek jedan gol u cijeloj sezoni. Onda je, u ljeto 2000. godine, odradio jedan od najbizarnijih transfera u povijesti nogometa.
Peter Marr, vlasnik škotskog Dundeeja, nedavno je preuzeo klub i spasio ga od ispadanja, a onda skovao pakleni plan kako će zaprijetiti Celticu i Rangersima. Bitnije od toga, Dundeeju je prijetilo da će izgubiti status grada zbog toga što je sve manji broj ljudi htio tamo živjeti. Gradu je nasušno trebalo nešto da ga zapali.
Ključna figura u tom procesu bilo je dovođenje Caniggije koji je s 33 godine potpisao za maleni i relativno neugledni škotski klub. "Dundee se nije ovako tresao otkad su Beatlesi u njemu nastupali", pisao je škotski Mirror.
Caniggia je u Dundeeju proveo samo jednu godinu, ali odmah je postao velika zvijezda navijača. Prema legendi kluba Patricku Barclayu, on je jedan od najvećih ikad. "Caniggia je donio dašak magije, svjetske klase kakvu nikad nismo vidjeli. Nismo vjerovali što nam se događa. Svaki njegov dodir pratili su uzdisaji. Imao je ovdje tretman kao Maradona u Napulju."
Kao Maradona u Napulju se Caniggia ponašao i van terena. Na polusezoni je zakupio privatni avion i odveo čitavu momčad na cjelodnevni "team building" u Bergamo. Ispile su se boce šampanjca, a jedna dama koja je došla praviti društvo igračima se onesvijestila kada je vidjela argentinsku zvijezdu.
Već idućeg ljeta ga je trener Rangersa Dick Advocaat nagovorio da dođe u protestantski dio Glasgowa. Tamo je Caniggia proveo dvije zadnje efektivne godine svoje karijere. Uzeo je dva kupa, liga kupa i tek drugo prvenstvo u svojoj karijeri - prvo nakon titule s Riverom skoro dvadeset godina ranije.
Nastupi u Škotskoj donijeli su mu iznenađujuć poziv na Mundijal 2002. godine. No, tamo nije ni ušao u igru, ali je uspio zaraditi crveni karton na klupi u remiju protiv Švedske nakon psovanja i prijetnji sucima.
Zadnju lovu u životu uzeo je u jednoj sezoni u Kataru na nagovor tamošnjih naftnih magnata koji su mu plaćali sve njegove poroke, a 2012. se pomalo šokantno i lažno vratio nogometu s 45 godina kada je odigrao par utakmica za niželigaški Wembley iz Londona.
Tamo je zaigrao s bivšim zvijezdama poput Ray Parloura, Martina Keowna i Graemea Le Sauxa. Ustvari se radilo o projektu za veliki dokumentarac i svojevrstan reality show u kojem je mali klub pokušavao izboriti utakmicu u FA kupu na kultnom Wembleyu.
Nakon karijere, Caniggia se povukao u puno mirniji život. Vratio se živjeti u Argentinu gdje je 2019. upoznao Sofiju Bonelli, 26-godišnju manekenku. Počeo se baviti jogom, paziti na ishranu i u potpunosti je, kako sam kaže, izbacio sve poroke iz svog života, osim problema s bivšom ženom Marianom Nannis.
Mnogi tvrde da su problemi počeli 1996. godine, kada je Caniggijina majka počinila samoubojstvo, navodno zbog toga što joj je snaha zabranila viđati djecu. Nanis je tvrdila da ju je Caniggia godinama zlostavljao.
"Nisam razvedena, Claudio Caniggia je i dalje moj muž, sviđalo se to ljudima ili ne. Došla sam ovdje spasiti svog muža od prostitucije i ovisnosti o drogama. On je sada u vezi s prostitutkom koja ga stalno drži drogiranim. Još jednom, došla sam spasiti njega: spasila sam ga mnogo puta u životu. Uvijek sam ga pokušavala zaštititi i držati pogrešne ljude podalje od njega. Uspjela sam.
Ali dođe trenutak kada više ne možeš. Previše je. Oko njega je puno loših ljudi koji iskorištavaju njega i njegov problem s ovisnošću", rekla je njegova bivša žena u jednom argentinskom talk showu pa ispričala najtraumatičniju epizodu iz svog života.
"Jednom je otišao na večeru i vratio se pijan. Bacao me od zidove i urlao: 'Kučko, ubit ću te!'. Bio je pijan i drogiran. No, zbog njega sam izgubila dijete. Kad sam bila trudna, napao me da sakrivam vrećicu kokaina u džepu. Kada sam stavila ruku u džep, on me gurnuo i nabila sam se u auto.
Drugi dan sam bila na masaži i odjednom sam osjetila toplinu između nogu. Pogledala sam i sve je bilo puno krvi. Otišla sam kod ginekologa i rekao je da spasa nema. Danas bih imala 12-godišnjeg sina. Claudio ga je ubio zbog paketića kokaina", rekla je.
Bivši muž joj je brzo odgovorio: "Volio bih da se toj ženi može nekako pomoći. Molim pravne i psihijatrijske službe da reagiraju. Ona samo želi pozornost. Teško je bolesna i treba joj pomoć", napisao je na društvenim mrežama.
Danas radi kao uspješan nogometni menadžer, ali demoni starog života ga prate, baš kao i njegovog nogometnog i životnog brata i uzora. Oba su iza sebe ostavila velike nogometne epizode, ali i razorene obitelji, djecu s kojom ne pričaju, nesreću, poroke, bolesti i smrt.
U intervjuu pred kraj života, Maradona je, opisujući njihovo prijateljstvo, vjerojatno najbolje opisao i samog Caniggiju. "Osjećao sam da on jedini razumije kroz što prolazim. Oduvijek sam ga volio. Cani je moj brat."