U TRENUCIMA kada europski lideri sastanče i muku muče kako pronaći pravo rješenje krize u eurozoni, Kenneth Griffin i Anil Kahsyap su u uvodniku New York Timesa predložili jedno nekonvencionalno rješenje koje se dosad nitko nije usudio ozbiljno spomenuti, a naizgled se zapravo čini logičnim.
Iako sustavna devaluacija valute nije ultimativni out ka prosperiteti, slabiji euro bi definitivno potaknuo konkurentnost svih članica monetarne unije, uključujući Francusku i Nizozemsku, zbog čega bi se one mogle odlučiti za ostanak u eurozoni čak i ako Njemačka ode. Novo buđenje proizvodne industrije bi efektivno izazvalo i smanjenje nezaposlenosti, koja postaje ozbiljan problem u većem dijelu Europe, tvrde Griffin i Kahsyap.
Njemačka bi mogla postupno s eura prijeći na marku
Ponovno uvođenje marke u Njemačkoj ne bi riješilo problem duga u zemljama južne Europe, ali bi im omogućilo dovoljno mjesta za disanje kako bi ponovno restrukturirale svoje ekonomije, napravili reformu tržišta rada i stekli povjerenje investitora. Time bi se pojačala i njihova sposobnost da servisiraju te dugove, a to bi pak potaknulo investicije izvana.
Za razliku od Grčke, čiji bi izlazak iz eurozone zahtijevao renominiranje i čak poništavanje njenog duga u eurima (što bi moglo imati katastrofalne posljedice za globalni financijski sustav), Njemačka bi mogla uvesti marku bez da mijenja formu postojeće imovine, dugova i ugovora, objašnjavaju Griffin i Kahsyap. Na primjer, depoziti eura koji su položeni u njemačkim bankama ostali bi nominirani u euru, isto kao i njemački dug. Njemački izlazak iz eurozone mogao bi se provesti postepeno, i to tako što će se prvo izdavati obveznice nominirane u markama, a zatim i korporativni vrijednosni papiri. Njemačka bi relativno lako mogla uspostaviti tranzicijski period prije negoli se marka ponovno uvede u svakodnevni optjecaj.
Griffin i Kahsyap smatraju kako bi njemačka industrija izdržala teškoće koje bi donijela tranzicija na jaču valutu. U početnim godinama Njemačka bi mogla koristiti niz mjera za kontrolu i ograničavanje jačanja marke, kao što to sa svojim valutama rade Kina i Švicarska. S vremenom bi se industrijska baza u Njemačkoj prilagodila i krenula naprijed. Griffin i Kahsyap su svjesni kako će mnogi kritičari reći da njihov plan priziva financijski kaos.
Važnije je sačuvati Europsku uniju nego eurozonu
Međutim, oni tvrde kako će rezultat biti suprotan: kapital bi iz "sigurnih utočišta" krenuo prema produktivnijim isplatljivijim investicijama, što bi i na globalnoj razini donijelo novi poticaj gospodarskom rastu. Resursi koji su danas odvojeni za bailout programe i financijske garancije mogli bi biti preusmjereni u realnu ekonomiju, a i ne može se baš reći da je današnja situacija model nekakve stabilnosti, brane se Griffin i Kahsyap.
"Iako većina promatrača, pa i sami njemački političari, vjeruje da će Njemačka činiti sve da spasi euro, puno je važnije u ovom trenutku spasiti Europsku uniju, koja je starija, veća i važnija od eurozone. Nastavi li se Europa kretati ovom putanjom, sve će vjerojatno završiti s još više bailouta, garancija i dramatičnih bankrota država. To će naposljetku uzrokovati gubitak ljudskog kapitala i digniteta južne Europe, a Njemačka neće moći vratiti novce koje je posudila", smatraju Griffin i Kahsyap.
Njemačka se mora žrtvovati
Ovdje je povijesna odgovornost Njemačke u raskoraku sa svakodnevnom zbiljom. Jedini način da euro preživi jest taj da Njemačka u ime tog eura žrtvuje svaki djelić svoje financijske snage. To bi bilo duboko nepravedno prema običnom Nijemcu, a čak ni tad ne bi bilo sigurno da be eurozona u ovom obliku mogla biti spašena. S obzirom na to što se dogodilo u Grčkoj, nezamislivo je da bi Njemačka opet išla davati dodatne financijske garancije za periferiju, tvrde Griffin i Kahsyap.
Stoga je jedino rješenje izlazak iz eurozone. "Poput Britanije, i Njemačka može biti dio EU-a bez da je dio eurozone. Ovdje je najvažnije sačuvati najveće dostignuće Europske unije: slobodno kretanje rada, roba i usluga. Samo Njemačka ima sposobnost okončati disfunkcionalnost ove monetarne unije i vratiti prosperitet Europi", zaključuju Griffin i Kahsyap u uvodniku za New York Times.