Screenshot: HRT
TIHOMIR CVETKOVIĆ iz Siska, branitelj i otac civilnog invalida , reagirao je na teške optužbe Glasa Koncila, odnosno urednika Ivana Miklenića koje su uslijedile nakon što je u otvorenom pismu opisao situaciju kroz koje prolazi njegova obitelj zajedno sa sinom, i u kojem je pozvao šatordžije da se maknu iz Savske.
Cvetkovića su nakon pisma podržali i hrvatski veterani, ali ne oni koji pred resornim ministarstvom mjesecima prosvjeduju jer traže više privilegija.
--> Šatordžije odgovorile ocu civilnog invalida: "Podržavamo ga, nije Glogoški pisao zakone"
--> Kaptol: Oni koji su objavili otvoreno pismo civilnog invalida mrze hrvatsku državu i branitelje
Pismo prenosimo u cijelosti.
Vraćam Vam se evo, gospodine Mikleniću, jer moglo bi Vam postati dosadno bez mene, a to si već ne bih mogao oprostiti. Primjećujem da ste Vi i vama slični u posljednje vrijeme nekako zaboravili na stričeka Soroša pa me čudi kako već nisam na njegovom platnom spisku.
Zasad sam samo mrzitelj branitelja, neprijatelj Hrvatske, Pusićevac, simpatizer srebreničkih koljača i što ti ga ja znam. A gdje su ISIL-ovci? To je u modi, to Vam se sad nosi. Stvarnost je međutim malo drukčija i nimalo Vam se neće svidjeti jer će u bitnome odudarati od slike koju ste si već stvorili o meni g. Miklenić.
Lijepo Vas molim, dajte si sjednite, uzmite čašu vode jer bi ovo mogao biti šok za Vaše osjete. Imam sve brojeve Glasa Koncila složene kronološki, od prvog broja 1964. pa do negdje 2010. ili 2011. kad sam prekinuo. Ja sam Vam odrastao na don Živku Kustiću i Pismima seoskog župnika, na Zvonimiru Šagi-Buniću i fra Bonaventuri Dudi. Moj je pokojni otac sa četiri razreda pučke škole bio koautorom dviju monografija i autorom niza radova s područja etnografije ovog dijela sisačke gornje Posavine.
Surađivao je s tadašnjim Centrom za kulturu Sisak, sisačkim muzejem, Institutom za folkloristiku u Zagrebu, JAZU-om i Ljudevitom Jonkeom, bio u prisnim odnosima s blagopokojnim kardinalom Kuharićem i mnogim, mnogim drugima a svi koji su nešto značili na polju kulture i domoljublja, znaju ga pod nadimkom Cevek.
Vi svakako ne spadate u tu kategoriju, g. Miklenić. S Vama je putovao na hodočašće u Rim, tamo negdje krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih. Sjećam se samo da je rekao: ako taj iščašenjak preuzme GK, biti će to sumrak te tiskovine u kojoj je i sam objavljivao u par navrata, baš kao i moja malenkost nešto kasnije, ali pod pseudonimom, naravno. Šikaniran i proganjan od tadašnje vlasti, gorljivi radićevac i domoljub, nikad šovinist, ostao je uspravne kičme, režimu usprkos.
Pohađao sam osmi razred, subotom smo imali tri sata. Idemo kući nas četvero, pješke, dva i po` kilometra, ja pišem parole školskom kredom po cesti. Prva: živjela Hrvatska! Druga: živio Janko Bobetko! On je s mojim ocem sedamdeset i prve bio u odboru za proslavu stogodišnjice rođenja Stjepana Radića i u odboru za asfaltiranje ceste po kojoj pišem. Ovdašnji gorljivi hadezeovci tek su devedeset i druge čuli za nekakvog J. Bobetka. Treća: Savka, Mika-naša dika! Za tu se već lagano "sviralo". I četvrta: Dolje Tito! E za tu bi ćaća skončao na Golom otoku a ja u KP domu za maloljetnike u Glini.
Istraga je krenula odmah, obruč se polako stezao, veli mi vršnjak koji nije znao počinitelja: što su mi radili. Da sam znao tko je, sigurno bih te provalio. Razumljivo, bili smo djeca. Srećom, Providnost je htjela da taj dan u selu gori jedna štala pa je istraga usmjerena na nekog piromana inače, dežurnog krivca. Osamdeset i četvrte betoniramo temelj za kuću. Puno dvorište prijatelja, kumova, susjeda. U "trećem poluvremenu" zaori se "Vila Velebita" i "Ustani bane"! Zar baš moram reći što je bilo poslije?
U trećem srednje, kolega što je sjedio ispred mene, oskudnog znanja, vazda bi se okretao i prepisivao. Međutim, počeo je učestalo "hodočastiti" po partijskim sastancima, sve dok se nije domoago crvene knjižice. Tada predloži drugovima da mene prime u savez komunista. Jedva se izvukoh. Rekoh nešto u smislu, da sam još premlad, da ću ja to u udruženom radu.
Drugi put sam partiji izmaknuo u JNA. Za dlaku.
Oficir iz Leskovca je trebao nekog pismenijeg da mu radi inventure i rekapitulacije u magacinu nastavne opreme. Bio je oduševljen mnome pa me dva dana uoči dana JNA predloži za članstvo. Tu noć nisam zaspao, smišljajući kako da ga odbijem. Ujutro mu se obratih. Rekoh da sam iz patrijarhalne obitelji, vjerski veoma privržene katoličkoj Crkvi i da bih mogao imati velikih problema s ocem.
Veli mi, mali ne boj se, razumijem, neću ti praviti probleme. Razuman čovjek. Treći put, tek što sam se vratio iz vojske na posao, predloži me jedan iz "avangarde", kasnije gorljivi hadezeovac, zna se. Tada sam već odbrusio veoma rezolutno, da se nosi i on i partija.
Uto netko dobaci u šali: uhapsite ga, on je kolaboracionist!
Ja prihvatim: ma nemoj, ti ne znaš da je moj djed spasio deset partizana? Kako, glasilo je nečije pitanje? Zaštekala mu strojnica, velim pa izletim van, kao da mi se nekamo žuri. Čuo sam samo da se prolomio smijeh koji je naravno, bio puno glasniji od muka osupnutih. Taj me smijeh spasio jer je riječ ipak samo o vicu a ne o stvarnoj epizodi iz života moga djeda, a ja sam stekao obožavatelje i "obožavatelje".
Otac bi često slušao radio DeutcheWelle-glas Njemačke iz Kölna. Nekim svojim kanalima, znali smo dobiti pokoji broj Nove Hrvatske, glasila ultradesničarske emigracije ali s tim se stavovima uglavnom nismo slagali.
Dođe tako i 1989-a. Točnije, 17. lipnja, 1989., hotel Panorama, osnivanje HDZ-a. Kakav se kutleraj tu odigrao vjerujem da je većini znano, pa neću o tomu. Uglavnom, otac i ja dobili pozivnice dva dana prije, iz ruku ortodoksne lokalne komunjare. Stari ga odbi riječima: ja s crvenima neću stvarati političku stranku! No već u ranu jesen iste godine, ja stupam u vezu s pokojnim Nikolom Novakovićem i gospođama Kristom i Nedom Prpić i pokrećemo HSS.
Zašto Haeses?
Za one koji ne znaju, braća Antun i Stjepan Radić rođeni su u mom selu. Kada ste u moje vrijeme imali devetnaest, tri sklonosti bile su obvezatne: cure, nogomet i rock`n`roll. Ja sam našao mjesta i za četvrtu: upoznao sam veći dio opusa braće Radić. Taj uteg nosim i danas. Po prirodi, sve volim komentirati ali kad mi se stranka udala za Hadeze, prerezao sam člansku iskaznicu poput nesolventne bankovne kartice i poslao je bez riječi komentara u Zvonimirovu 17, Zagreb. Danas sam zagovornik eutanazije HSS-a, čisto da se ne srozava daljnji ugled iste.
Suosnivač sam župskog Caritasa, dugogodišnji zboraš, sudionik vojnog hodočašća hrvatske vojske u Lurd itd. a kada je počeo rat, gospodin Miklenić se sakrio u podrum, a ja sam s "kratkom cijevi" pošao braniti njegov dom. I sad sam "mrzitelj branitelja i hrvatske države". Ništa manje. Za one koji ne prate, gospodin kolumnist vam piše na način da pere nekog neistomišljenika, političara uglavnom na način da mu ne spominje ime ali svi znaju o kome je riječ.
Takav način izražavanja ima za svrhu da mu drži aureolu dva cola iznad glave jer zaboga, nije on nikog imenovao, ogovarao ili čak ne daj bože, oklevetao. I onda se pojavi neki bezimeni Tihomir Cvetković kojeg se usudi čak u tri navrata imenovati… kakve li samo hrabrosti, izložiti se tako neviđenoj pogibelji.
Kada bih se morao ideološki odrediti, rekao bih da sam: Radićevac-Ghandijevac. I sad dolazi možda najznakovitiji trenutak u njegovom traktatu o neprijateljima koji su među nama: veoma nespretno i neoprezno (možda i namjerno), prelazi na jednog sasvim drugog branitelja, koji se navodno slikao s ratnim zločincem Ratkom Mladićem, ali njemu u svom dobrom stilu, ne spominje ime.
Svi naravno znamo o kome je riječ i dok je to za mene neprovjereni podatak, za g. Miklenića je činjenica. Kako živim u priprostoj, učmaloj zabiti gdje svak` svakog zna, seoskim babama nije trebalo puno da izrade konstrukciju po kojoj sam se ja slikao sa srebreničkim koljačem!! Možda bi danas govor na Maslinskoj gori izgledao ovako: …i blaženi oni koji nemaju što reći, a ipak šute.
Vi ste meni nacrtali metu na čelu, velečasni Frolo! Zamislite, ovo radi čovjek s kolarom oko vrata! Je li moguće da na Kaptolu nema više nikog da tom infantilnom derištu oduzme šibice? Broj GK nominalno nosi nadnevak 29. ožujka (Cvjetnica), a moj inkvizitor ne nađe razloga da tako nadahnjujući događaj makar i samo spomene.
Ali zato može mene tri puta, a sve zbog tobožnje brige za branitelje pod šatorom.
Pravi razlozi su međutim posve druge prirode. U svom otvorenom pismu hrvatskoj javnosti (vidjeti), drznuo sam se popove nazvati popovima i tu leži sav moj krimen. Jesam li ja kriv što je sol zemlje obljutavila? Da se nebih ponavljao, samo ću reći da stojim iza svega iznesenog. Oduzeo ne bih ništa ali bih zato dodao štošta kao npr. tko je kriv biskupu sisačkom što je tako izgubljen u vremenu i prostoru?
Vjerski puk se zgražao kada je ovaj ničim izazvan, odapeo kako Sanadera ne treba kazneno goniti, a već je tada imao nepravomoćnu presudu. Drugo, kao dijete sam se radovao kada su iz Haaga pušteni nevini braća Kupreškići i kasnije moj imenjak Blaškić. A on dočekuje Kordića. Hoće li i Tutu Naletilića? Je li propustio sankcionirati sebi podređenog svećenika kada ovaj nije htio doći ispovjediti mog bolesnog sina?
Od 365 dana u godini, rat smo morali započeti na samo Uskrsno jutro! Kako me to tada boljelo.
Miklenićevi međutim, nisu imali prigovora. Šofer, poznatiji po imenu Tkojejamiojamio, odvezao ih busom k`o na maturalac (pala i prva žrtva) i za to dobio čin generala. A ja uvijek mislio da za to treba akademija. Onoga pak tko ih poslao, Miklenićevi ukrijepili u korijen. A što se tiče pogrdnog imena, devedeset posto onih koji idu u crkvu, iza leđa zove vas tako. Ne čini li vam se anakrono, u dvadeset i prvom vijeku nekoga oslovljavati sa velečasni, prečasni, uzoriti, preuzvišeni?
Radiću, niti nakon devedeset godina niste zaboravili sintagmu: popovi-lopovi.
Osim biskupa Mrzljaka, radićevaca među vama gotovo da i nema. Nema šanse da papa Franjo bilo što od zacrtanog, izmjeni u svom pontifikatu. Kočnićari su uvijek brojniji.
I tako, veliki tjedan Vi započeli lovom na vještice g. Miklenić. A tamo Vam lijepo reče: "Ne sudite, da vam ne bi bilo suđeno. Jer vagom kojom vi važete drugima, i vama će se vagati u onaj dan!" U mom pismu radilo se samo o nezavidnom položaju u koji je upala moja obitelj. Svatko razuman bi odvagnuo: kad već ne mogu pomoći, neću ni odmoći!
Šatoraši i g. Glogoški bili su samo poveznica jer osim Zagrepčana, ostali građani najčešće ne znaju da su oba ministarstva, branitelji i socijala, u istoj zgradi. Prolazim tamo i vidim što vidim i ne želim o tome šutjeti. Jedni se bore za privilegije a moj sin ne može ostvariti najosnovnije pravo. I dok ministar Matić zove sve za stol da riješe sva goruća pitanja, mene nj. v. ministrica Opačić ne želi primiti. Stoga, lijepo Vas molim g. Mikleniću, pišite dalje svoje panegirike nikad prežaljenom Sanaderu, a malog čovjeka ostavite na miru.
Radim u smjenama, razvozim svoja tri bolesnika po zagrebačkim bolnicama, berem lanjski urod kukuruze koji je dvadeset puta manji od uobičajenog, a sada kradem od sna kako bih "krstio" jedno trećerazredno piskaralo čija tiskovina ne živi od remitende. Evo priznajem, eksponent sam politike vanzemaljaca, u vrtu sam potajice izgradio đigu i samo čekam da mi jednoga dana mali zeleni dobace uže pa da privežem njihov brod kako bi mogli izvršiti invaziju planete.
Što se tiče mog esencijalnog problema, rješavanja statusa njegovatelja mlađem sinu, tu ne samo da se nije ništa napravilo, nego još manje od toga. Štetu je počinila javna televizija jednim potpuno neprofesionalnim pristupom.
Naime, u centralnom Dnevniku 22. ožujka, u nedjelju navečer, ministrica Opačić izjavljuje kako je za cijeli slučaj doznala iz medija.
Pitam: kako kada je predmet na njenim službama, u njenom ministarstvu, točno godinu dana (od 25. 03. 2014.) i čami u ladicama. Zatim nastavlja kako po važećem zakonu nije moguće odobriti status, što ne odgovara istini. Jednako tako, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom gotovo u glas potvrđuje isto, te zaključuje: neka se netko od ukućana pobrine za tog mladića!
A je li?
Ma kako se samo prije nismo toga sjetili? Dobro da nisam dobio zapletaj crijeva i osip po tijelu kad sam to čuo! Čim je njezin ured otvoren, u srpnju 2007. odmah smo se sin i ja obreli kod nje zbog nemogućnosti zapošljavanja invalida. Godinu dana kasnije šaljem im (njoj i suradnicama) jedno žučno pismo u kojem navodim svu težinu položaja u kojem se našla moja obitelj. Osim suosjećanja, ništa drugo nije mogućno tamo ishoditi.
Tihomir Cvetković"