Tihomir Cvetković odgovorio na teške optužbe iz Glasa Koncila: "Miklenić i Milanka, divnog li para"

Screenshot: HRT

TIHOMIR CVETKOVIĆ iz Siska, branitelj i otac civilnog invalida , reagirao je na teške optužbe Glasa Koncila, odnosno urednika Ivana Miklenića koje su uslijedile nakon što je u otvorenom pismu opisao situaciju kroz koje prolazi njegova obitelj zajedno sa sinom, i u kojem je pozvao šatordžije da se maknu iz Savske.

Cvetkovića su nakon pisma podržali i hrvatski veterani, ali ne oni koji pred resornim ministarstvom mjesecima prosvjeduju jer traže više privilegija.

--> Branitelj i otac civilnog invalida: Dragi šatoraši i Glogoški, ostavite si još to malo dostojanstva i otiđite kući!

--> Šatordžije odgovorile ocu civilnog invalida: "Podržavamo ga, nije Glogoški pisao zakone"

--> Kaptol: Oni koji su objavili otvoreno pismo civilnog invalida mrze hrvatsku državu i branitelje

Pismo prenosimo u cijelosti.

"Miklenić i Milanka, divnog li para

I prije mog javnog istupa odlučio sam da neću reagirati na uvrede i diskvalifikacije kojih će, znao sam, zasigurno biti. Štoviše, iznimno sam zadovoljan omjerom između onih koji me podržavaju i onih što me osporavaju jer je isti debelo na mojoj strani. Po nekoj gruboj procjeni odnos je barem 80:20 ili veći.

Od pristiglih nekoliko stotina (neki kažu tisuća) komentara po raznim portalima, ne znam jesam li ih pročitao pedesetak. Naprosto nemam vremena. Pa sam tako saznao da sam Srbin, obožavatelj "Pusićke i njenog brace", zagovornik (što li) one osmorice kojima Srbija sudi za zločine u Srebrnici, itd.

Zanimljivo, najveće priznanje sam dobio nehotice od dvoje neistomišljenika. Prvi veli kako je očito da je to djelo više autora, dok drugi (ili možda druga) ne vjeruje da je takvo što mogao napisati smjenski radnik. Lagao bih da kažem da mi ne imponira međutim, težina mog problema baca u neki drugi plan literarnu vrijednost uratka.

Zovu me odasvud, neki dobri ljudi koji imaju namjeru financijski ili materijalno pomoći. Svima takvima od srca hvala ali uglavnom ih uspijevam preusmjeriti na gospođu Alisu Šimić iz Viškova jer je njezin slučaj (bilo u medijima) još teži. Doduše nemamo koliko bismo trebali ali prvo, nismo navikli primati i drugo, kako mogu uzeti kad postoji urgentniji slučaj?

Neki mi vele da sam budala jer da me neće još dugo nuditi. Svjestan sam toga, pa ipak. Kupujem "ono nešto" što još nije legalizirano, na crnom tržištu, za skupe pare, da bih liječio sina. Sebi kupim jaknu s buvljaka (kineziologija) ali ne novu već od prijatelja jer je njemu demode, za pedeset kuna, pred dvije godine. Ni djeca mi ne nose robne marke ali dok imam posao...

Doista nemam potrebu ni vremena polemizirati s nekim tko se ne usudi potpisati punim imenom, ali zato moram kada me prozove tamo neki Ivan Miklenić. Znam da većini ovo ime ništa ne govori ali vjerujte mi, čovjek ima izrazito visoko mišljenje o sebi. Utuvio si je kako je on jedno istančano pero, ma što pero, sama perjanica našeg novinarstva.
   
Eh da! Glavni urednik Glasa Koncila. Valjda. Još. Ne znam, ne pratim ih već dugo. Upozoren sam na njegov komentar. Uglavnom, ako imate strpljenja dugo čitati a da pritom ništa ne pročitate, toplo vam ga preporučam. Napisa dakle naš skriboman, da sam mrzitelj branitelja, hrvatske države i još koječega. Površan kakav jest, izostavio je činjenicu da sam i ja branitelj iz devedeset i prve, borbeni sektor.

Proizlazi da i sebe mrzim.

No, tko ga bolje poznaje, znat će da se taj neće zaustaviti na samo jednom gafu pa tako utvrđuje da sam i invalid. Civilni invalid! Uh, kamo sreće, tako bih se rado mijenjao sa svojim sinom! I onda šlagvort: invalidi se vrednuju po zaslugama, a ne po stupnju i postotku oštećenja!

Drugim riječima, tko je tebi sine kriv što si devedeset i prve imao svega četiri godine? Očito više ne treba potegnuti čak do šatora da bi se iz Klemmovih usta čulo: "di si bija kad je grmilo", dovoljno se naluknuti u redakciju GK.

Pitam se hoće li struka ovo prešutjeti? Kako koja struka, medicinska, valjda. Pa zar je još netko kvalificiran da daje svoj sud o gradaciji osoba s invaliditetom osim medicinske struke? Pardon, i gospodina Miklenića.

Ono što ja neprestano slušam u ordinacijama gdje se kunu u Hipokrata jest: "za nas je svaki invalid jednak" odnosno, vrednovan po stupnju i težini oštećenja. Mi ne smijemo vidjeti razliku je li invalidnost nastala kao posljedica obrane domovine ili je čovjek pao s lojtre prilikom provale. Jasno da je na nekim drugim institucijama da utvrde bitnu razliku. Liječnici će vam, zatvoreni u svoje ordinacije, gotovo jednoglasno reći kako je nepravedno stupnjevanje po kojemu su moj sin, gospodin Glogoški i primjerice gospodin Šimić iz Viševa, svi listom stopostotni invalidi.

Ispravan odnos bi bio, g. Glogoški 100%, moj sin 150% a g. Šimić 200% ili još pravednije: Glogoški 50%, sin 80% a tek g. Šimić i slični slučajevi 100%. Eh da, ali bi onda Josip Šakić, bivši ministar Ivić i čitava plejada teških ranjenika, naglo i nepovratno iscijelila.

Prštale bi mise zahvalnice!

Bio bi to medicinski fenomen za struku, vjerski za g. Miklenića (sišla Gospa) i radosna vijest za porezne obveznike. I onda nešto što ne uspijevam približiti ni medicinarima: para i tetraplegičari, cerebralne i dječje paralize i sl., nitko ne govori da im je lako međutim, to je uglavnom samo stanje. Prihvatite kolica, pomirite se s tim da nešto možete i puno toga ne možete, organizirate si život i onda dan za danom ponavljate jedne te iste radnje…

Kod visokoprogresivne multiple skleroze nije tako.

To je boleština koja traje neprekidno. Zamislite si simptome kao kod gripe, samo bez povišene temperature. Zovu je bolešću sa sto lica. To je bolest umora. Hrvoja sve umara, čak i vlastita misao ga umara. Snimatelj je bio zaista brz, ali kad  je otišao Hrvoje je klonuo od za njega napornog poziranja.

Vraćam Vam se evo, gospodine Mikleniću, jer moglo bi Vam postati dosadno bez mene, a to si već ne bih mogao oprostiti. Primjećujem da ste Vi i vama slični u posljednje vrijeme nekako zaboravili na stričeka Soroša pa me čudi kako već nisam na njegovom platnom spisku.

Zasad sam samo mrzitelj branitelja, neprijatelj Hrvatske, Pusićevac, simpatizer srebreničkih koljača i što ti ga ja znam. A gdje su ISIL-ovci? To je u modi, to Vam se sad nosi. Stvarnost je međutim malo drukčija i nimalo Vam se neće svidjeti jer će u bitnome odudarati od slike koju ste si već stvorili o meni g. Miklenić.

Lijepo Vas molim, dajte si sjednite, uzmite čašu vode jer bi ovo mogao biti šok za Vaše osjete. Imam sve brojeve Glasa Koncila složene kronološki, od prvog broja 1964. pa do negdje 2010. ili 2011. kad sam prekinuo. Ja sam Vam odrastao na don Živku Kustiću i Pismima seoskog župnika, na Zvonimiru Šagi-Buniću i fra Bonaventuri Dudi. Moj je pokojni otac sa četiri razreda pučke škole bio koautorom dviju monografija i autorom niza radova s područja etnografije ovog dijela sisačke gornje Posavine.

Surađivao je s tadašnjim Centrom za kulturu Sisak, sisačkim muzejem, Institutom za folkloristiku u Zagrebu, JAZU-om i Ljudevitom Jonkeom, bio u prisnim odnosima s blagopokojnim kardinalom Kuharićem i mnogim, mnogim drugima a svi koji su nešto značili na polju kulture i domoljublja, znaju ga pod nadimkom Cevek.

Vi svakako ne spadate u tu kategoriju, g. Miklenić. S Vama je putovao na hodočašće u Rim, tamo negdje krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih. Sjećam se samo da je rekao: ako taj iščašenjak preuzme GK, biti će to sumrak te tiskovine u kojoj je i sam objavljivao u par navrata, baš kao i moja malenkost nešto kasnije, ali pod pseudonimom, naravno. Šikaniran i proganjan od tadašnje vlasti, gorljivi radićevac i domoljub, nikad šovinist, ostao je uspravne kičme, režimu usprkos.
   
Pohađao sam osmi razred, subotom smo imali tri sata. Idemo kući nas četvero, pješke, dva i po` kilometra, ja pišem parole školskom kredom po cesti. Prva: živjela Hrvatska! Druga: živio Janko Bobetko! On je s mojim ocem sedamdeset i prve bio u odboru za proslavu stogodišnjice rođenja Stjepana Radića i u odboru za asfaltiranje ceste po kojoj pišem. Ovdašnji gorljivi hadezeovci tek su devedeset i druge čuli za nekakvog  J. Bobetka. Treća: Savka, Mika-naša dika! Za tu se već lagano "sviralo". I četvrta: Dolje Tito! E za tu bi ćaća skončao na Golom otoku a ja u KP domu za maloljetnike u Glini.

Istraga je krenula odmah, obruč se polako stezao, veli mi vršnjak koji nije znao počinitelja: što su mi radili. Da sam znao tko je, sigurno bih te provalio. Razumljivo, bili smo djeca. Srećom, Providnost je htjela da taj dan u selu gori jedna štala pa je istraga usmjerena na nekog piromana inače, dežurnog krivca. Osamdeset i četvrte betoniramo temelj za kuću. Puno dvorište prijatelja, kumova, susjeda. U "trećem poluvremenu" zaori se "Vila Velebita" i "Ustani bane"! Zar baš moram reći što je bilo poslije?

U trećem srednje, kolega što je sjedio ispred mene, oskudnog znanja, vazda bi se okretao i prepisivao. Međutim, počeo je učestalo "hodočastiti" po partijskim sastancima, sve dok se nije domoago crvene knjižice. Tada predloži drugovima da mene prime u savez komunista. Jedva se izvukoh. Rekoh nešto u smislu, da sam još premlad, da ću ja to u udruženom radu.

Drugi put sam partiji izmaknuo u JNA. Za dlaku.

Oficir iz Leskovca je trebao nekog pismenijeg da mu radi inventure i rekapitulacije u magacinu nastavne opreme. Bio je oduševljen mnome pa me dva dana uoči dana JNA predloži za članstvo. Tu noć nisam zaspao, smišljajući kako da ga odbijem. Ujutro mu se obratih. Rekoh da sam iz patrijarhalne obitelji, vjerski veoma privržene katoličkoj Crkvi i da bih mogao imati velikih problema s ocem.

Veli mi, mali ne boj se, razumijem, neću ti praviti probleme. Razuman čovjek. Treći put, tek što sam se vratio iz vojske na posao, predloži me jedan iz "avangarde", kasnije gorljivi hadezeovac, zna se. Tada sam već odbrusio veoma rezolutno, da se nosi i on i partija.

Uto netko dobaci u šali: uhapsite ga, on je kolaboracionist!

Ja prihvatim: ma nemoj, ti ne znaš da je moj djed spasio deset partizana? Kako, glasilo je nečije pitanje? Zaštekala mu strojnica, velim pa izletim van, kao da mi se nekamo žuri. Čuo sam samo da se prolomio smijeh koji je naravno, bio puno glasniji od muka osupnutih. Taj me smijeh spasio jer je riječ ipak samo o vicu a ne o stvarnoj epizodi iz života moga djeda, a ja sam stekao obožavatelje i "obožavatelje".

Otac bi često slušao radio DeutcheWelle-glas Njemačke iz Kölna. Nekim svojim kanalima, znali smo dobiti pokoji broj Nove Hrvatske, glasila ultradesničarske emigracije ali s tim se stavovima uglavnom nismo slagali.

Dođe tako i 1989-a. Točnije, 17. lipnja, 1989., hotel Panorama, osnivanje HDZ-a. Kakav se kutleraj tu odigrao vjerujem da je većini znano, pa neću o tomu. Uglavnom, otac i ja dobili pozivnice dva dana prije, iz ruku ortodoksne lokalne komunjare. Stari ga odbi riječima: ja s crvenima neću stvarati političku stranku! No već u ranu jesen iste godine, ja stupam u vezu s pokojnim Nikolom Novakovićem i gospođama Kristom i Nedom Prpić i pokrećemo HSS.

Zašto Haeses?

Za one koji ne znaju, braća Antun i Stjepan Radić rođeni su u mom selu. Kada ste u moje vrijeme imali devetnaest, tri sklonosti bile su obvezatne: cure, nogomet i  rock`n`roll. Ja sam našao mjesta i za četvrtu: upoznao sam veći dio opusa braće Radić. Taj uteg nosim i danas. Po prirodi, sve volim komentirati ali kad mi se stranka udala za Hadeze, prerezao sam člansku iskaznicu poput nesolventne bankovne kartice i poslao je bez riječi komentara u Zvonimirovu 17, Zagreb. Danas sam zagovornik eutanazije HSS-a, čisto da se ne srozava daljnji ugled iste.

Suosnivač sam župskog Caritasa, dugogodišnji zboraš, sudionik vojnog hodočašća hrvatske vojske u Lurd itd. a kada je počeo rat, gospodin Miklenić se sakrio u podrum, a ja sam s "kratkom cijevi" pošao braniti njegov dom. I sad sam "mrzitelj branitelja i hrvatske države". Ništa manje. Za one koji ne prate, gospodin kolumnist vam piše na način da pere nekog neistomišljenika, političara uglavnom na način da mu ne spominje ime ali svi znaju o kome je riječ.

Takav način izražavanja ima za svrhu da mu drži aureolu dva cola iznad glave jer zaboga, nije on nikog imenovao, ogovarao ili čak ne daj bože, oklevetao. I onda se pojavi neki bezimeni Tihomir Cvetković kojeg se usudi čak u tri navrata imenovati… kakve li samo hrabrosti, izložiti se tako neviđenoj pogibelji.

Kada bih se morao ideološki odrediti, rekao bih da sam: Radićevac-Ghandijevac. I sad dolazi možda najznakovitiji trenutak u njegovom traktatu o neprijateljima koji su među nama: veoma nespretno i neoprezno (možda i namjerno), prelazi na jednog sasvim drugog branitelja, koji se navodno slikao s ratnim zločincem Ratkom Mladićem, ali njemu u svom dobrom stilu, ne spominje ime.

Svi naravno znamo o kome je riječ i dok  je to za mene neprovjereni podatak, za g. Miklenića je činjenica. Kako živim u priprostoj, učmaloj zabiti gdje svak` svakog zna, seoskim babama nije trebalo puno da izrade konstrukciju po kojoj sam se ja slikao sa srebreničkim koljačem!! Možda bi danas govor na Maslinskoj gori izgledao ovako: …i blaženi oni koji nemaju što reći, a ipak šute.

Vi ste meni nacrtali metu na čelu, velečasni Frolo! Zamislite, ovo radi čovjek s kolarom oko vrata! Je li moguće da na Kaptolu nema više nikog da tom infantilnom derištu oduzme šibice? Broj GK nominalno nosi nadnevak 29. ožujka (Cvjetnica), a moj inkvizitor ne nađe razloga da tako nadahnjujući događaj makar i samo spomene.

Ali zato može mene tri puta, a sve zbog tobožnje brige za branitelje pod šatorom.

Pravi razlozi su međutim posve druge prirode. U svom otvorenom pismu hrvatskoj javnosti (vidjeti), drznuo sam se popove nazvati popovima i tu leži sav moj krimen. Jesam li ja kriv što je sol zemlje obljutavila? Da se nebih ponavljao, samo ću reći da stojim iza svega iznesenog. Oduzeo ne bih ništa ali bih zato dodao štošta kao npr. tko je kriv biskupu sisačkom što je tako izgubljen u vremenu i prostoru?

Vjerski puk se zgražao kada je ovaj ničim izazvan, odapeo kako Sanadera ne treba kazneno goniti, a već je tada imao nepravomoćnu presudu. Drugo, kao dijete sam se radovao kada su iz Haaga pušteni nevini braća Kupreškići i kasnije moj imenjak Blaškić. A on dočekuje Kordića. Hoće li i Tutu Naletilića? Je li propustio sankcionirati sebi podređenog svećenika kada ovaj nije htio doći ispovjediti mog bolesnog sina?

Od 365 dana u godini, rat smo morali započeti na samo Uskrsno jutro! Kako me to tada boljelo.

Miklenićevi međutim, nisu imali prigovora. Šofer, poznatiji po imenu Tkojejamiojamio, odvezao ih busom k`o na maturalac (pala i prva žrtva) i za to dobio čin generala. A ja uvijek mislio da za to treba akademija. Onoga pak tko ih poslao, Miklenićevi ukrijepili u korijen. A što se tiče pogrdnog imena, devedeset posto onih koji idu u crkvu, iza leđa zove vas tako. Ne čini li vam se anakrono, u dvadeset i prvom vijeku nekoga oslovljavati sa velečasni, prečasni, uzoriti, preuzvišeni?

Radiću, niti nakon devedeset godina niste zaboravili sintagmu: popovi-lopovi.

Osim biskupa Mrzljaka, radićevaca među vama gotovo da i nema. Nema šanse da papa Franjo bilo što od zacrtanog, izmjeni u svom pontifikatu. Kočnićari su uvijek brojniji.    

I tako, veliki tjedan Vi započeli lovom na vještice g. Miklenić. A tamo Vam lijepo reče: "Ne sudite, da vam ne bi bilo suđeno. Jer vagom kojom vi važete drugima, i vama će se vagati u onaj dan!" U mom pismu radilo se samo o nezavidnom položaju u koji je upala moja obitelj. Svatko razuman bi odvagnuo: kad već ne mogu pomoći, neću ni odmoći!

Šatoraši i g. Glogoški bili su samo poveznica jer osim Zagrepčana, ostali građani najčešće ne znaju da su oba ministarstva, branitelji i socijala, u istoj zgradi. Prolazim tamo i vidim što vidim i ne želim o tome šutjeti. Jedni se bore za privilegije a moj sin ne može ostvariti najosnovnije pravo. I dok ministar Matić zove sve za stol da riješe sva goruća pitanja, mene nj. v. ministrica Opačić ne želi primiti. Stoga, lijepo Vas molim g. Mikleniću, pišite dalje svoje panegirike nikad prežaljenom Sanaderu, a malog čovjeka ostavite na miru.

Radim u smjenama, razvozim svoja tri bolesnika po zagrebačkim bolnicama, berem lanjski urod kukuruze koji je dvadeset puta manji od uobičajenog, a sada kradem od sna kako bih "krstio" jedno trećerazredno piskaralo čija tiskovina ne živi od remitende. Evo priznajem, eksponent sam politike vanzemaljaca, u vrtu sam potajice izgradio đigu i samo čekam da mi jednoga dana mali zeleni dobace uže pa da privežem njihov brod kako bi mogli izvršiti invaziju planete.
   
Što se tiče mog esencijalnog problema, rješavanja statusa njegovatelja mlađem sinu, tu ne samo da se nije ništa napravilo, nego još manje od toga. Štetu je počinila javna televizija jednim potpuno neprofesionalnim pristupom.

Naime, u centralnom Dnevniku 22. ožujka, u nedjelju navečer, ministrica Opačić izjavljuje kako je za cijeli slučaj doznala iz medija.

Pitam: kako kada je predmet na njenim službama, u njenom ministarstvu, točno godinu dana (od 25. 03. 2014.) i čami u ladicama. Zatim nastavlja kako po važećem zakonu nije moguće odobriti status, što ne odgovara istini. Jednako tako, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom gotovo u glas potvrđuje isto, te zaključuje: neka se netko od ukućana pobrine za tog mladića!

A je li?

Ma kako se samo prije nismo toga sjetili? Dobro da nisam dobio zapletaj crijeva i osip po tijelu kad sam to čuo! Čim je njezin ured otvoren, u srpnju 2007. odmah smo se sin i ja obreli kod nje zbog nemogućnosti zapošljavanja invalida. Godinu dana kasnije šaljem im (njoj i suradnicama) jedno žučno pismo u kojem navodim svu težinu položaja u kojem se našla moja obitelj. Osim suosjećanja, ništa drugo nije mogućno tamo ishoditi.

Poduzele nisu, savršeno ništa.

Gospođa Pekić cijeli je radni vijek provela u Centru za soc. skrb. Imate dojam da i s ove pozicije brani boje Centra. Nisam ih mogao motivirati da ovaj Zakon pošalju na ocjenu ustavnosti. Čak ni požurnicu na žalbu, nisu htjele poslati. Na godišnjoj razini ured troši enormna sredstva da bismo jednom na godinu slušali suhoparno izvješće koje se ni po čemu ne razlikuje od onog iz prethodne godine. Pomoćnice su socijalne radnice, a tumače vam Zakon odnosno, upuštaju se u pravna pitanja. Da podvučem, u čemu je nepovratni propust urednice Dnevnika? U eter je otišlo jednostrano tumačenje Zakona o statusu njegovatelja bez da se čuje druga strana. Urednica je doduše pustila pojašnjenje odvjetnika Jelušića, ali je ispustila bitno, a uvrstila manje bitno iz telefonskog obraćanja.

Zakon je manjkav, neprecizan i u osnovi diskriminirajući što sad odjednom vide i u uredu pravobraniteljice. Predlažem da ministrica skupi svoj ekspertni tim pravnika najbolji što ima. Neka ih posjedne meni nasuprot, može i pred tv kamerama, štoviše. Tada ću im ja laik dokazati da i kroz ovako manjkav Zakon ima sasvim dovoljno prostora da se sinu dodjeli status njegovatelja. Zašto se boje to učiniti? Nije li nonsens da fascikl s prepiskom s Centrom za soc. skrb i resornim ministarstvom, bude deblji od onoga s medicinskom dokumentacijom?

Zašto se prave kao da problem ne postoji?

Zbog čega se bave lažiranjem? Hrvoje je vještačen još u školskoj dobi i već tada je utvrđeno postojanje više vrsta težih oštećenja, da bi u kasnijim vještačenjima to nekuda nestalo ,a sveukupno stanje mu se u tom periodu drastično pogoršalo. Iz tog su razloga onda supruzi odbijali priznavanje statusa. Krili su od mene taj Nalaz i mišljenje dvije godine. Vještačili bi ga na način da ni neurolog, ni oftalmolog, ni psiholog, ni soc. radnik ne vide pacijenta nego samo njegove papire. A ja se bunim kad drugostupanjsko radi tako!?

Djevojčica iz Daruvara rođena bez podlaktice. Centar zaključuje da to i nije neki hendikep. Sjeća li se netko još slučaja dvoje mladih od prije par godina? Nisu se još vjenčali a desilo im se dijete a s obzirom da nijedno od njih nije radilo (ne svojom krivicom), Centar im htjede uzeti bebu bez obzira što su se odmah digli djedovi i babe s obiju strana, svi situirani i u namjeri da preuzmu skrb o unučetu.

Centru međutim to nisu bila dovoljna jamstva te se dvoje mladih nagnalo u bijeg. Ja sam to ovako vidio: Josip i Marija XXI vijeka bježe pred Herodom iz istog vremena, koji je zinuo da im proždrje čedo! A što rade Miklenićevi i Milankini? Do ovih prvih to tada ne dopire. Oni se bave nekakvim manastirom Dajla u Istri. Je li naš ili talijanski? A ovi drugi (moja isprika gospođi Opačić jer tada još nije obnašala vlast) na čelu s bivšom premijerkom, odrađuju posao popovske naravi dočim se Miklenićevi bave nečime što spada na katastar i gruntovnu. Zmešung samo nama svojstven!

Novinari su ministricu dograbili u petak 20. ožujka popodne. Zatečena, izlanula se kako je žalba riješena negativno. Time je napravila grubi prekršaj u pravnom postupanju jer rješenje se daje prvo stranci, u ovom slučaju nama, a tek potom medijima. Mi smo ga dobili tek u pon. 23. ožujka. U subotu je na RTL-u izjavila kako novaca nema, da je za ovu godinu već sada sve zatvoreno, da bi idući dan na HTV-u rekla kako novaca ima štoviše, sve je više ovakvih zahtjeva i isti se isplaćuju redovito?!

Zloći njihovoj međutim, izgleda da nema kraja, sada mudro šute, ne oglašavaju se i podlo čekaju da istekne rok za podizanje tužbe. Metoda je provjerena jer su me na taj način zakidali godinama. E ovaj puta neće jer sam našao najboljeg odvjetnika. Gospodin Damir Jelušić odvjetnik iz Kraljevice, stopostotni je invalid u veoma teškom stanju, posao radi prikovan za kolica. Kad je čuo za naš slučaj reče mi da će nas besplatno zastupati. On je pred par godina na privatnu tužbu dobio sud protiv države u predmetu osobne invalidnine. Ustavni je sud srušio diskriminirajući čl. 55. Zakona koji je za bolest određivao dobnu granicu od osamnaest godina.

Iako je moj sin gotovo jedini ispunjavao i taj uvjet, jer je bolest dijagnosticirana puno prije nastupa punoljetnosti, mi četiri godine nismo uspijevali ostvariti osobnu invalidninu. Kada je g. Jelušić oborio ovako nakaradni članak Zakona, a potrajalo je šest godina, automatizmom smo dobili svi mi, prema neprovjerenim podacima, nas oko šesnaest tisuća. Da smo mu svaki dali samo po jednu kunu, imao bi barem tih šesnaest tisuća kuna, ovako… I sad je zakonodavac opet stavio istu glupu dobnu odrednicu u predmetu status njegovatelja.

A zakonodavac je Sabor. Ne znam jeli oni sami "ručno" izrađuju Zakon ili ga naručuju.

Ako je ono prvo onda je Črljeni Nos bil malo mamuran toga dana. Gospodin Jelušić je izborio i status njegovatelja za svoju majku, nad njim samim pa veli da će i ovo glatko dobiti jer dobro poznaje sve njihove smicalice ali će nažalost, potrajati koju godinicu. Hoće li moj sin dotle biti… Vi imate tu mogućnost da ovaj zapravo tako jednostavan slučaj, riješite bez po muke, ministrice Opačić! Mora li doći do suda i beskonačnih parnica? Dokle ćemo preko tv-a slušati izjave vaše suradnice Pavić da će sustav u budućnosti(!?) prepoznati ovakve slučajeve i dalje se razvijati? Znate, mi koji nemamo vremena tako dugo živjeti, dobijemo čir na šesnaestercu od takvih i sličnih izjava Vaših suradnica (Pavić, Bogdanović, Janičan…) koje povazdan kubiciraju hladovinu, praveći se da slučaj ni ne postoji jer u ladicama može "stažirati" u nedogled.

Pozivam dakle javnost i medije, da mi pomognu zajedno s odvjetnikom invalidom isušiti ovu kaljužu pa da razbijemo taj trokut neefikasnosti: ministarstvo – ured pravobraniteljice – centri za socijalnu skrb, mada ima tu i drugih, prvenstveno gospođa Tomašković (Normalan život) i ostali s javne televizije čiju inertnost ne uspijevam probiti.

Reče jednom neumrli, osebujni Joško Martinović: "…i da se nikad više ne spusti noć, nad savjesti onih što imaju moć"!

Tihomir Cvetković"