Europska unija korumpiranim liderima istočne Europe daje milijarde iz poreza

Foto: EPA, 123rf, Index

ONO ŠTO boli je kako otvoreno premijer Viktor Orban to čini, optužujući Europsku uniju za svaku navodnu osudu i miješanje u poslove Mađarske dok istodobno muze milijarde od Bruxellesa kako bi svojim prijateljima omogućio da se bogate i podupiru njegovu neliberalnu vlast. U tome nije usamljen, jer je istraga The New York Timesa o izdašnim subvencijama u poljoprivredi pokazala šokantne detalje – vlade nekoliko bivših komunističkih zemalja u istočnoj Europi cinično su iskoristile velikodušnost EU-e kako bi netransparentnim poslovima hranile novu klasu baruna.

Europska unija sve znala, ali se pravila da ne vidi

Možda je još bolnije kako je Europska unija sve to znala, ali se pravila da ne vidi i ne čuje korupciju, zbog straha da će poremetiti nepouzdane veze koje uniju drže na okupu. Jedno od temeljnih pravila EU-a je popuštanje nacionalnim liderima koliko god je moguće kako bi se izbjegle upravo takve optužbe za kršenje nacionalnog suvereniteta kakve populistički vođe širom Europe te brexiteri u Velikoj Britaniji vole iznositi.

Ipak, Zajednička poljoprivredna politika (CAP), stup unije još od njena stvaranja, najveća je stavka u središnjem proračunu na koju odlazi oko 40 posto rashoda, odnosno oko 65 milijardi dolara. Njeni mehanizmi i fokus redovito se preispituju i mijenjaju, ali temeljni pojam zaštite ruralnog načina života ostaje u njenom središtu.

Češka, Bugarska...

Bez učinkovitog nadzora, međutim, sredstva dodijeljena novim članicama EU-a, koja osiguravaju europski porezni obveznici, često postaju izdašni sivi fond za političke insajdere pomažući im da nagomilaju bogatstvo i konsolidiraju moć. Primjeri navedeni u Timesovoj studiji su zapanjujući. U Češkoj je premijer Andrej Babiš milijarder čije su kompanije prošle godine od poljoprivrednih subvencija dobile najmanje 42 milijuna dolara. U Bugarskoj je Akademija znanosti otkrila da 100 subjekata uzima tri četvrtine glavnih vrsta poljoprivrednih potpora Europske unije. u Slovačkoj je glavni tužitelj priznao postojanje "poljoprivredne mafije", a novinar koji je istraživao infiltraciju talijanskih mafijaša u poljoprivrednu industriju, prošle je godine ubijen.

Naravno, tu je i Mađarska gdje je Orban svojim političkim saveznicima i članovima obitelji omogućio da otkupe zemlju u vlasništvu bivše komunističke države i temeljem toga uberu bogate subvencije EU-a, a onda na političkim skupovima napada Europsku uniju da želi uskratiti pomoć poljoprivredi i novac iskoristiti za dovođenja migranata.

Postoje mnogi razlozi zbog kojih je ortački kapitalizam pronašao plodno tlo u nekadašnjim komunističkim zemljama, a među njima je i tolerantan stav prema varanju države koji je bio dominantan u tajnovitim centraliziranim sustavima Sovjetskog bloka. Vođe poput Orbana također su iskoristili rasprostranjeni osjećaj u srednjoj i istočnoj Europi da ih bogate zapadne demokracije patroniziraju i ignoriraju te da ih guraju prema društveno progresivnim idejama koje se na istoku i dalje smatraju stranima i dekadentnima. Populističkim liderima to olakšava da politike Europske unije oslikavaju kao sljednike komunističkog diktata dok istodobno pomoć iz EU smatraju njenom obavezom. Radi se o pristupu sličnom američkim konzervativcima koji se suprotstavljaju "socijalizmu", ali dotacije za proizvodnju goriva na bazi etanola ili nadoknadu za trošenje nafte smatraju svojim pravom.

Plaćanje korumpiranim liderima

No, pristup Europskoj uniji koja zatvara oči na zloporabu milijardi eura iz poreznih fondova nepotrebna je, pokroviteljska i samoporažavajuća koncesija novim članicama. Radi se o plaćanju korumpiranim liderima da ostanu u europskom taboru, čak i kad oni neskriveno prkose odlukama Europske unije o imigraciji, vladavini prava i korupciji.

Timesova priča o Jozsefu Angyanu, koji je kao državni tajnik u Ministarstvu ruralnog razvoja surađivao s Orbanom u pogrešnom uvjerenju da rade na zajedničkom cilju pomaganja malim poljoprivrednicima, vrlo je poučna. Angyan je isprva pomogao Timesovim reporterima u njihovoj istrazi, da bi potom prestao odgovarati na pozive. "Kako da nastavim kad iza mene ne stoji nitko?", rekao je jednom poznaniku.

Ipak, umjesto da podrže reformiste poput Angyana, dužnosnici Europske unije redovito su odbijali napore da sustav potpora postane odgovorniji i transparentniji. Dužnosnici su aktivno prikrivali podatke koje su Timesovi reporteri tražili tvrdeći ili da ne postoje ili da su previše sveobuhvatni da bi ih se do njih došlo te su pomno pratili istragu.

Nakon što je Timesovo istraživanje objavljeno, odgovor dužnosnika EU-a bio je da njihova zadaća nije raditi posao nacionalnih vlada te da su "djelovali upravo u skladu sa svojim ovlastima". To bi moglo biti tako, s obzirom na sadašnja pravila, ali ne bi trebalo spriječiti povjerenike Europske komisije i zakonodavce Europske unije da postave pitanja o tome kako se javni fondovi koriste i da traže donošenje pravila koja bi se bavila najtežim zloporabama.

Posao Europske unije možda nije da upravlja zemljama-članicama, ali ne bi se trebala baviti ni pomaganjem lidera koji namjerno i svjesno potkopavaju svrhu njenih subvencija.