Sisak, središte Posavine, bio je jedan od najvećih industrijskih gradova u Hrvatskoj. Dva simbola sisačke industrije, željezara i rafinerija nafte, danas postoje samo kao ostaci svoje prošlosti, a u njima je zaposlen samo marginalni dio od četrdesetak tisuća stanovnika tog grada.
Golema Željezara Sisak koja je u najbolja vremena zapošljavala oko 13 tisuća radnika danas, nakon pretvorbi i privatizacija, pripada talijanskoj kompaniji Acciaierie Bertoli Safau iz Udina. ABS Sisak prema dostupnim podacima poslovnih servisa zapošljava 208 radnika. Lani je ostvario prihod od gotovo 167,2 milijuna eura te gubitak od 3,9 milijuna eura.
Visoke peći davno su ugašene, a glavnih proizvoda pod kojima je Željezara Sisak bila poznata više nema na tržištu. Željezara Sisak jedina je takva tvornica na području bivše Jugoslavije koja je propala – Jesenice u Sloveniji, Zenica u BiH, Skopje u Makedoniji, Nikšić u Crnoj Gori i Smederevo u Srbiji još su uvijek u proizvodnji.
Drugi sisački simbol, rafinerija nafte u vlasništvu INA/MOL-a, prestala je prerađivati sirovinu 2022. godine. INA/MOL su gašenje proizvodnje u rafineriji najavili još 2018. godine, najavljujući pretvaranje tog prostora u industrijsko-logistički centar te otkaze i otpremnine za veći dio radnika. Danas ih je tamo dvjestotinjak.
Nakon propasti dva simbola industrije u Sisku, najveći poslodavac u tom gradu postala je pekarska tvrtka NewMip d.o.o. u vlasništvu Čakovečkih mlinova koja zapošljava više od 1700 radnika. Sisak se u proteklih dvadesetak godina pretvorio od grada jake metalurške industrije u središte pekarstva.
Željezara Sisak imala je kao osnovnu djelatnost proizvodnju čelika i čeličnih proizvoda. Osnovana je 1939. godine, da bi godinu kasnije zapošljavala 550 radnika.
"Željezara je formirana 1938. godine kao Talionica Caprag i intenzivno se razvijala do kraja 1980-ih kada je zbog početka Domovinskog rata i procesa privatizacije došlo do smanjenja poslovanja, postupnog gašenja pojedinih pogona. Danas na temeljima Željezare posluje tek nekoliko proizvodnih pogona koji su većinom u stranom vlasništvu," kaže za Index dr. Vlatko Čakširan, ravnatelj Gradskog muzeja Sisak koji se bavi industrijskom baštinom.
Početkom Drugog svjetskog rata porasla je i potražnja za čelikom. U Sisku su proizvodili šezdeset tona čelika dnevno te su izgrađeni novi dimnjak i drugi tvornički objekti. Po uspostavi tzv. NDH ustaška vlast preuzela je upravu nad talionicom do 1944. kada su prestali s radom.
Nakon oslobođenja, tvornica je nacionalizirana i obnovljena. Započela je radom 1946. godine, kada je donesena i odluka o izgradnji nove željezare nasuprot staroj talionici. Do 1956. godine izgrađene su visoke peći, valjaonica bešavnih cijevi, ljevaonica, čeličana i energana. Otvoreni su rudnici željezne rude Bešlinac, Bukovica i Tremušnjak te kamenolom vapnenca Graduša.
Godine 1966. željezara je postala Metalurški kombinat Sisak.
"Najvažnije uspjehe Željezare je doživjela od sredine 1950-ih do sredine 1960-ih godina kada je proširivala postojeće kapacitete i povećavala obim proizvodnje te je svoju robu prodavala u zemlji i inozemstvu. Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina bio je vidljiv pad investicija zbog gospodarske i političke krize. Najveći broj radnika imala je krajem 1980-ih godina kada je radilo gotovo 13.000 radnika u Sisku i pogonima u Bakru, Dubici, Glini, Topuskom, Dvoru, Novskoj", kaže dr. Čakširan.
"Najznačajniji proizvod koji je imala Željezara i po njemu je bila prepoznata u zemlji i inozemstvu bile su bešavne cijevi. One su imale široku primjenu, a posebno u naftnoj industriji. Već tijekom 1950-ih godina bešavne cijevi dobile su tzv. API standard (American Petroleum Industry) koji im je otvorio mogućnost poslovanja po cijelom svijetu.
To su cijevi koje su zbog svoje čvrstoće i otpornosti na pritisak bile iznimno cijenjene te su imale primjenu i u drugim sektorima poput kemijske industrije, građevinarstva, auto industrije... Tu su se proizvodile i šavne cijevi, ali i niz drugih proizvoda vezanih uz metalsku industriju", dodaje.
Poznata koksara u Bakru bila je dio sisačkog giganta. Otvorena je 1978. i prestala je s radom 1994. godine.
Željezara je, doslovno, izgradila Sisak. Podizali su radnička naselja, škole, vrtiće i sportske terene. Pokrenuli su i Metalurški fakultet u Sisku.
"Željezara je imala i veliku ulogu u stambenoj izgradnji Siska jer je morala osigurati smještaj za značajan broj radnika koji su stizali na rad u nju. Sudjelovala je u izgradnji cijelog naselja koje se nalazilo u neposrednoj blizini tvornice, ali i još niz zgrada u centru Siska i na nekim drugim lokacijama. Radničko naselje u tvornici bilo je funkcionalistički najbolje izgrađeno naselje takvog tipa u Sisku. U stambenim zgradama i kućama postojao je veliki broj uređenih zelenih površina, dječjih igrališta i sportskih terena.
Tu su bile i osnovna i srednja škola, vrtić i razni drugi objekti vezani uz tadašnji društveni standard, a možda je najpoznatiji olimpijski bazen iz 1960. godine kojega su gradili radnici i njihove obitelji u sklopu radnih akcija. Željezara je imala i svoj pogon za održavanje naselja s naglaskom na zelene površine tako da je, iako u središtu industrijske zone, naselje imalo kvalitetne uvjete za život. Najveći su problem predstavljali ekološki problemi koji su se sustavno rješavali od kraja 1960-ih godina," iznosi Vlado Čakširan.
Financijska snaga Željezare bila je tolika da su imali vlastitu književnu nagradu i likovnu koloniju.
Ravnatelj Gradskog muzeja dr. Čakširan kaže: "Željezara je imala značajna ulaganja u kulturni život ne samo radničkog naselja nego i cijelog grada što je bio sastavni dio politike poboljšanja svakodnevnog života radnika i njihovih obitelji. Tvornica je od 1971. godine pokrenula Koloniju likovnih umjetnika u koju su dolazili umjetnici iz cijele bivše države te su iza sebe ostavljali brojne slike, grafike, fotografije i skulpture.
Radilo se o preko 700 radova koje su bile u vlasništvu tvornice, dok je više od 30 skulptura bilo raspoređeno u javni prostor radničkog naselja. Većina tih skulptura je očuvana, a oko 100 umjetničkih slika čuva se u Gradskom muzeju Sisak. Uz koloniju, Željezara je pokrenula i Književnu nagradu koja se dodjeljivala na državnoj razini, a podupirala je i Fotobijenale Čelik i nafta u Sisku."
Ratne okolnosti, nedostatak tržišta i privatizacija koja je započela 1994. godine polako su smanjili željezaru u današnje okvire. Država je pokrenula sanaciju tvrtke 1995. godine, da bi je završila 2001. kada je otišla u stečaj. Potom je prodana privatnim ulagačima.
2003. i 2004. godine vlasnik je bilo rusko poduzeće Mečelj, da bi željezaru od 2006. do 2012. vodilo američko poduzeće Commercial Metals Company (CMC). U to vrijeme strojevi pogona valjaonice bešavnih i šavnih cijevi preseljeni su u SAD. Nakon 2012. godine vlasništvo čeličane preuzima ABS – Danieli radeći u moderniziranoj elektrolučnoj peći.