Godina je 1990. Na valu rušenja komunističkih režima istoka Europe Socijalistička Republika Hrvatska provodi svoje prve višestranačke izbore. Sabor tada ima tri doma, ukupno 351 zastupnika. HDZ dobiva 205 zastupnika, SKH-SDP 107, Koalicija narodnog sporazuma 31, nešto kasnije zabranjena Srpska demokratska stranka 5 zastupnika i 13 je nezavisnih i zastupnika manjina.
Godina je 2024. Hrvatska je neovisna država, članica Europske unije i NATO-a. Ima milijun stanovnika manje nego 1990. godine. Djeca rođena nakon Domovinskog rata već imaju svoju djecu. Spremaju se višestruki izbori. Po anketama vodi HDZ. Iza njih je SDP. Još tri druge stranke (Možemo, Most i Domovinski pokret) uopće ne prelaze prag na nacionalnoj razini.
Hrpa je drugih, prividno jako glasnih na političkoj sceni, no oni ne uspijevaju prijeći 5% glasova. Poneki će, kao regionalne stranke tipa IDS-a, dobiti par zastupnika, ali to je premalo da bi aktivno utjecali na politički život Hrvatske.
>> Prvi HRejting ove godine. Četvrtina ljudi podržava HDZ, rastu neodlučni
Nakon 34 godine – izborna priča je gotovo jednaka
Nakon 34 godine imamo istu priču – vodi HDZ, iza njega je pomalo zbunjeni SDP (preskočimo ono SKH – puno više članova Saveza komunista Hrvatske je prešlo u HDZ nego što je ostalo u SDP-u), a sve ovo drugo je politička boranija – stranke koje mogu dobiti nešto, ali domet su im prije filmići na TikToku nego državna politika.
Što se zbunjenosti SDP-a tiče, samo jedna zanimljivost iz jedne druge ankete ovih dana. Da se u Hrvatskoj premijer bira izravno, oko 80% HDZ-ovaca bi sasvim predvidljivo glasalo za Andreja Plenkovića kao premijera. Međutim, samo 28.4% SDP-ovaca, dakle, samo malo od jedne četvrtine, na hipotetskim izborima za premijera odabralo bi Peđu Grbina.
Glasači SDP-a u velikoj većini ne vjeruju da bi Grbin bio kvalitetan premijer. Zanimljivo, nije puno bolja situacija ni u Možemo - Sandru Benčić kao kandidatkinju za premijerku podržalo bi manje od polovine njihove biračke baze. Možda ste propustili ovu vrlo zanimljivu anketu, koja jako dobro govori o krizi liderstva u nas, pa evo je:
>> Istraživanje: Samo 20% ispitanih bi Plenkovića za premijera, Benčić druga s 8.2%
Dat ćemo prvi savjet oporbenim čelnicima – ako u vaše liderske sposobnosti ne vjeruje vaša izborna baza, kako mislite da ćete prikupiti glasove neopredijeljenih?
Desnica se bori - međusobno
Idemo pogledati ostale. Tu je, naravno, Možemo, koji polagano, ali kontinuirano pada. Jasno je i zašto – dobili su vlast u Zagrebu, a nije da su se iskazali u rješavanju gradskih problema. Može se primijetiti i korelacija s SDP-om koji jača – razočarani glasači Možemo vraćaju se SDP-u, ako se tamo imaju kome vratiti.
Onda nam dolaze dvije zanimljive desne stranke – Most i Domovinski pokret. Prvi su pred koju godinu omogućili HDZ-u opstanak na vlasti, ovi drugi, čini se, samo čekaju da HDZ-u omoguće ostanak na vlasti.
Obje stranke, Most i Domovinski pokret, dijele isto biračko tijelo i najkraće rečeno – mrze se. Da sada negdje iz orbite počnete pratiti hrvatske medije, ne znajući kontekst, pomislili biste da se u Hrvatskoj primarno vodi politički sukob između te dvije stranke. Obje stranke trude se jedna drugu potopiti u oceanu političkog ništavila, osim možda Marina Miletića, koji se trudi pričati o svemu što mu donosi lajkove.
Gomila onih koji ne prelaze prag
Na ljestvici slijedi hrpa stranaka, lijevih, centralnih, liberalnih i desnih – koje nemaju šanse ovako proći prag i čiji će glasovi biti izgubljeni. Te stranke, osim Suverenista, koji su pametno potpisali koaliciju s Mostom (iskra razuma u cijeloj priči), bave se uglavnom s kim i s čim ne bi u koaliciju. Ne, dakle, što bi i kako bi. Nego kako ne bi.
Gledali smo prije par dana Centar, Ivicu Puljka kako obrazlaže zašto i kako ne bi sa srodnim liberalnim strankama. Srodna liberalna stranka Fokus postoji na lokalnoj razini, ali za parlamentarne izbore ne rade gotovo ništa smatrajući kako će im se lokalna popularnost nekom automatikom preliti na nacionalne i europske izbore. Šansa za to je negdje u razini ideje da dignete kredit i obogatite se u kockarnici.
E da, imamo i neke nove igrače – tu je stranka Republika, koju vodi Damir Vanđelić, onaj koji se prvi dan po osnivanju stranke proslavio izjavom kako je "najjači nagon kod žene da rodi". Nedavno je iz te stranke izišla suosnivačica, potpredsjednica stranke Vesna Škare Ožbolt, uz obrazloženje da "ostanak u političkom okruženju koje ne odražava moja uvjerenja narušava moj integritet i autentičnost". Ne želimo uopće zamišljati detalje iza toga. Ne bismo dobro spavali.
Imamo i par solo igrača kao što je Dalija Orešković. To su ljudi koji u politici vode neke svoje bitke, možemo ih voljeti ili ne, treba im u svakom slučaju čestitati na ustrajnosti – ali opet, oni sutra neće prijeći prag. Njihov rad nema nikakvog utjecaja na politiku ove države.
Jako dobre vijesti za Plenkovića
Raspršivanje glasova na hrpu stranka koje neće prijeći izborni prag – a to upravo imamo u hrpi oporbenih stranaka koje puno više gledaju s kim ne bi, nego s kim bi – najbolja je moguća vijest za HDZ i Plenkovića. Glas koji ste dali stranci koja nije prešla prag – izgubljen je. A ovdje imamo cijeli niz stranaka koje se rađaju, stvaraju i žive samo kako bi pokupile 2-3 posto glasova i time objektivno pomogle dvjema velikim strankama koje već trećinu stoljeća upravljaju Hrvatskom.
Za vlast u demokratskoj državi morate ostvariti parlamentarnu većinu, što je u nas prilično jednostavno izračunati. Imamo 151 zastupnika, dakle, većina je 76. Kako je od tolikog broja ljudi obično netko spriječen da dođe na sjednicu, stabilna većina je 78 ili 79 glasova.
Nitko, ali nitko, pa ni HDZ, prošla su (srećom!) ta vremena, samostalno ne može ostvariti većinu. Dakle, treba surađivati i pripremati se za koalicije. No to je priča u kojoj svi naši čelnici oporbenih stranaka zastanu – ne mogu, ne žele ili ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje: "Ako želite biti vlast, s kim mislite ostvariti 76 glasova?" A to je temeljno pitanje! Cijela priča oko parlamentarnih izbora se vrti oko toga.
Ovakvu rascjepkanost glasova Plenković može samo poželjeti
U izbornoj godini smo, vlast se uredno priprema za izbore (zato će i cijelom javnom sektoru u travnju narasti plaće), a oporba? Imamo one koji ne vjeruju sami sebi, kao što je SDP. Imamo one koji gube biračko tijelo kao Možemo. Imamo i one koji se bore između sebe do kraja, kao što je većina hrvatske desnice. Imamo i solo igrače, poput Don Kihota.
Imamo hrpu onih koji će ostati ispod praga, čiji će glasovi propasti, neće donijeti nijednog zastupnika. Imamo oporbu koja nije u stanju napraviti ono što su prije četvrt stoljeća napravili Ivica Račan i Dražen Budiša – široku koaliciju. A Račan i Budiša su politički i na sve druge načine bili udaljeni bitno više nego čelnici današnje oporbe.
Dugo je prošlo od spomenute 1990. Nekako su u svemu ovome sretne samo dvije stranke – HDZ jer stoji najbolje i SDP jer će biti u ugodnoj situaciji stabilno uhranjene oporbene stranke.
Svi drugi su danas, par mjeseci prije izbora, politička boranija koja će se sutra nuditi u obliku žetončića i preletačevića. Izborni model je jednostavan – onaj koji ima 25% uvijek dobiva ako je s druge strane deset onih koji imaju 2.5%. A od ovih oporbenih stranaka što su iznad praga, koliko će njihovih simpatizera uopće izići na izbore ako većinom ne vjeruju u predsjednika stranke koji bi sutra trebao biti premijer?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala