VIDEO Imali su sretne živote, a sad se hrane u pučkoj kuhinji: "Sramim se, ali nemam izbora"

Screenshot i video: Dario Dalmacija/Index

KROZ blagovaonice zagrebačke pučke kuhinje Dobri dom koja se nalazi na tri lokacije u gradu dnevno prođe do 4600 korisnika, a mi smo ovog puta posjetili onu u Branimirovoj.

Red za ulazak počinje se stvarati i do 45 minuta prije otvaranja, a mnogima je upravo taj jedan obrok koji se dijeli ujedno i jedini koji imaju taj dan.

Iako su prije uglavnom dolazile obitelji koje su već generacijama socijalni slučajevi, situacija se promijenila. Kako doznajemo u ustanovi Dobri dom većina sadašnjih korisnika su oni koji su ostali bez posla pa su prisiljeni, koliko god im to teško bilo, hraniti se u pučkoj kuhinji.

"Imamo preko 60 posto korisnika koji su ostali bez posla i nisu se uspjeli nigdje ponovno zaposliti. Prvo su potrošili svu životnu ušteđevinu, rasprodali sve vrijedno što su imali, da bi na kraju kad više nisu imali izbora došli u pučku kuhinju. Tim je ljudima posebno teško. Oni su imali posao, obitelj i onda im se preko noći sve promijenilo. Mnogi su radi kredita ostali bez stana, kuće", kazali su nam u ustanovi Dobri dom.

Gužva za meso

Oni koji imaju obitelj dolaze s plastičnim posudama i hranu nose doma, dok samci ručaju u prostorijama pučke kuhinje koja je otvorena svaki dan, uključujući vikendima i blagdanima.

Kad se na meniju nalazi meso, kao što je danas bio slučaj, gužva je puno veća nego u danima kad se poslužuje varivo, no unatoč gužvi dosta smo teško došli do sugovornika.

Samo su nam dvije gospođe pristale stati pred kameru, dok nas je većina zaobilazila u širokom luku. S nekima smo uspjeli porazgovarati tek kad smo im obećali potpunu anonimnost.

Većina onih s kojima smo pričali ostala je bez posla, zadesila ih je bolest ili smrt u obitelji te su doslovno spali na prosjački štap pa nisu imali drugog izbora nego doći u pučku kuhinju kako bi preživjeli. Upravo ta činjenica mnogima teško pada iako ovdje dolaze već par godina.

Život s 1200 kuna

Mirjana Miklec Radić jedna je od onih koji su ostali bez posla. Radila je punih 27 godina u Ini Naftaplinu u Službi za razradu ležišta, no onda je 2002. godine ostala bez posla.

Živi od 1200 kuna, a do mirovine su joj ostale još dvije godine.

"Neugodno mi je što moram dolaziti u pučku kuhinju. Sjećam se kako mi je traumatično bilo kad sam prvi put došla ovdje prije 3 godine. Osjećala sam se grozno. Kao prvo ovdje ima i dosta alkoholičara koji znaju biti neugodni pa te napadaju.

Prije mi je sin pomagao, no sad mi je neugodno njega zvati. Ne želim biti na ničijoj grbači jer sam radila, za razliku od brojnih klošara koji se ovdje hrane, a da nisu nikad u životu radili", kazala nam je Mirjana Miklec Radić.

Pedesetogodišnjoj Zagrepčanki koja nam nije željela otkriti ime također je užasno teško što dolazi u pučku kuhinju i to posljednjih godinu dana.

Sve je, kaže, bilo dobro do 38. godine kad je rodila treće dijete, nakon čega joj se zdravstveno stanje počelo pogoršavati.

"Počela sam raditi već s 14 godina i radila pune 24 godine. Ubrzo mi je suprug ostao bez posla, a kasnije me i napustio.

Imam problema s kičmom i više ne mogu raditi. Dvoje djece je već odraslo i sad živim sama s jednom kćeri. Užasno mi je teško, srećom nam pomaže i obitelj", kazala je ona.

"Prijatelji su saznali da dolazim ovdje pa su me napustili"

Po hranu za svoju četveročlanu obitelj došao je i 28-godišnji Arni.

"Mama, tata i ja smo na burzi, a brat studira. Tata je bio poštar pa je ozlijedio nogu i potom ostao bez posla. Mama čeka invalidsku mirovinu jer ima deformiranu kičmu, užasno je depresivna radi svega pa se čak i pokušala ubiti. Ja sam bez posla već 8 godina, osim što nekoliko puta mjesečno radim fizičke poslove kao što su selidbe i kako mi što uleti.

Socijalnu pomoć možemo dobiti 4 puta godišnje tako da nam i susjedi znaju dati još hrane jer nam ovaj jedan obrok na dan u pučkoj kuhinji nije dovoljan", rekao nam je Arni.

Prijatelji su mu, kaže, saznali da se hrani u pučkoj kuhinji zbog čega mu je, dodaje, izrazito neugodno. Mnogi su se potom i prestali družiti s njim.

"Sram me ovdje dolaziti, no nemamo izbora", zaključio je Arni.

"Suprug je radio 32 godine za Dioki"

Potom smo prišli gospođi koja je pakirala hranu za van. Došla je po obrok za sina i sebe. Pitamo je kakva joj je hrana, je li dosta za njih dvoje.

"Dobro je. Mora biti dosta. Nemamo izbora. Dvije su godine prošle otkako dolazim ovdje. Sin je imao nesreću i ne može raditi, a suprug je umro od moždanog udara.

Muž mi je 32 godine radio za Dioki. Nije dobio otpremninu kako je i trebao, jer da je, sad ne bi trebala dolaziti ovdje. Strašno mi je. I ja sam radila 30 godina i još nemam pravo na mirovinu, a nemamo obitelj da nam pomogne", kazala je ona.

Sreli smo i mlađu gospođu kako nosi hranu za majku.

"Mama ima 56 godina, no teško je bolesna, imala je 3 moždana udara i ne može dolaziti sama po hranu pa joj ja uskačem na ovaj način. I samoj mi je teško, živim sama s dvoje djece i ne mogu joj financijski pomoći. Mama živi bez struje već sedam godina jer nije mogla podmiriti dug. Mjesečno dobije 800 kuna socijalne pomoći tako da je prisiljena hraniti se ovdje", kazala je ona.

"Čistim po kućama, skupljam boce"

A već dvije godine svakodnevno u pučku kuhinju dolazi i Dubravka, koju život, kaže nimalo nije poštedio. Ostala je bez posla pa sad ukupno prima 1250 kuna socijalne pomoći. Uz to je podstanar i mjesečno plaća stan s režijama 1000 kuna.

"Imam problema sa zdravljem, no ipak nastojim zaraditi koju kunu pa skupljam boce po kontejnerima. Pa ako nekome nešto treba pomoći po kući, odem i to radi. Snalazim se. Već sam se pomirila s tim da dolazim ovdje", kazala nam je Dubravka.

A dok smo razgovarali s ljudima u pučkoj kuhinji, drugi su nam prilazili i molili nas da ih slučajno ne snimimo. Ionako im je, kažu, i više nego teška činjenica da su prisiljeni dolaziti ovdje.