Izidor Kršnjavi bio je jedan od najvažnijih kulturnih i prosvjetnih reformatora u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Slikar, povjesničar umjetnosti, pedagog i političar, Kršnjavi je postao legenda hrvatske umjetnosti i prosvjete u kasnom 19. stoljeću. Njegova ambiciozna vizija Hrvatske kao zemlje obrazovanja i umjetnosti realizirala se kroz brojne projekte, zbog čega ga se pamti i danas.
Rođen 22. travnja 1845. u Našicama, Kršnjavi se rano istaknuo kao talentiran učenik. Studirao je povijest umjetnosti i filozofiju u Beču, a paralelno se školovao i u slikarstvu na akademijama u Beču i Münchenu. Usavršavao se u Italiji od 1872. do 1877., gdje je stekao razumijevanje klasične umjetnosti i arhitekture.
Po povratku u Hrvatsku 1877., Kršnjavi postaje prvi profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, čime postavlja temelje za razvoj te discipline u zemlji. No, njegov doprinos nije ostao samo na akademskoj razini - bio je pokretač brojnih inicijativa koje su oblikovale kulturnu infrastrukturu Hrvatske.
Kršnjavi je 1878. osnovao Društvo umjetnosti, 1880. Muzej za umjetnost i obrt, a 1882. Obrtnu školu, ključne institucije za razvoj likovne i primijenjene umjetnosti. Zalagao se za obnovu kućne radinosti i narodnog obrta, smatrajući ih dijelom nacionalnog identiteta. Bio je i prvi ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora, gdje je uredio i prvi katalog zbirke.
Kao stručnjak za restauraciju i zaštitu spomenika reorganizirao je Arheološki muzej, a s arhitektom Hermanom Bolléom provodio je projekte obnove kulturnih spomenika, uključujući zagrebačku katedralu i grkokatoličku crkvu u Križevcima. Njihov rad bio je vođen načelima Eugènea Viollet-le-Duca, naglašavajući stilsku čistoću restauriranih građevina, što povjesničari umjetnosti hvale i danas.
U vrijeme vladavine bana Károlya Khuena-Héderváryja (1883.–1903.), Hrvatska se nalazila pod snažnim mađarizacijskim pritiskom. Khuen je provodio politiku centralizacije i nametanja mađarskog utjecaja u administraciji, školstvu i kulturi, što je izazivalo snažan otpor među hrvatskim intelektualcima i političarima.
Unatoč tome, Kršnjavi je odlučio djelovati unutar sustava, vjerujući da može provesti pozitivne reforme i unaprijediti obrazovanje i umjetnost u Hrvatskoj. Njegova suradnja s Khuenovom Narodnom strankom omogućila mu je provođenje niza važnih kulturnih i prosvjetnih reformi, ali je istodobno naišla na kritike dijela javnosti koji su ga smatrali oportunistom. Kasnije se, razočaran političkim smjerom stranke, od nje distancirao i pridružio frankovačkom pokretu, no i njih je napustio 1910. godine.
Uz akademski rad, Kršnjavi je imao i političku karijeru. Godine 1884. postao je saborski zastupnik na listi Khuenove Narodne stranke, a 1891. postavljen je za predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, gdje je proveo niz značajnih reformi u srednjoškolskom i visokoškolskom sustavu.
Tijekom njegova mandata izgrađene su i obnovljene brojne školske i kulturne ustanove, među kojima su zagrebačka i sušačka gimnazija te Glazbeni zavod, a dovršena je i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Osim toga, bio je zaslužan za obnovu važnih kulturno-umjetničkih spomenika.
Kršnjavi je također bio vrsni prevoditelj - preveo je Danteovu Božanstvenu komediju. Svoja promišljanja o umjetničkom životu objavio je u memoarima Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (1905.). Njegovi Zapisci (I-II) objavljeni su posthumno 1986. godine.
No, njegova ambicioznost i kontroverzni politički potezi nisu mu uvijek išli u prilog. Nakon što je 1895. smijenjen s ministarske funkcije, priključio se frankovcima, ali ih je napustio 1910. godine, povlačeći se iz aktivnog političkog života. Umro je 1927. godine.