Ja znam tko su krivci, znam tko stoji iza kretena s metalnim palicama

Foto: Index, youtube

DVADESETAK napadača u četvrtak navečer napalo je petoricu mladih srpskih vaterpolista, juniora, koji su u hrvatsku metropolu došli na kadetski vaterpolski tradicionalni turnir „Mali medo.“ Mladom vrataru Partizana slomljen je prst, a njegovi prijatelji iz kluba zadobili su ozljede od udaraca. Kako možemo čuti od užasnutih roditelja te djece, roditelja koji su žurno doputovali u Zagreb, svi su bili upozoreni gdje idu i kako se trebaju ponašati, tako da su djeca iz Srbije na vrijeme sakrili sva obilježja kluba i pazili su da ničim ne isprovociraju vršnjake u Zagrebu. Tako su ih i na taj način ispratili roditelji, potpuno svjesni tenzija u hrvatskom društvu i zategnutih odnosa između dvije susjedne zemlje.

Kada saznate tako žalosnu vijest iskreno ne znate što je u njoj užasnije i što je više poražavajuće, ili činjenica da su mladi sportaši pretučeni ili saznanje da su ih njihovi roditelji ispratili u Hrvatsku sa zebnjom i preporukama da se „ne ističu“, „da ne slave ako pobjede“ i da „sklone na vrijeme klupska obilježja.“ No činjenica da su napadnuta nečija djeca ipak je najstrašnija. Djeca koja su rođena dvadeset godina iza rata, djeca koju zanima isključivo njihova muzika, njihova generacija, sport i naravno drugi spol koji je u tim godinama jedina bitna preokupacija. Kako imam dijete njihovih godina koje se aktivno bavi sportom i kojeg život može već sutra odvesti na kakav košarkaški turnir u Beograd, potpuno razumijem očaj tih roditelja koji su ostavivši sve pošli po svoje sinove u Hrvatsku.

To bih uradio i sam, iz istih stopa.

Policija je napravila uviđaj, podignuta će biti prijava protiv nepoznatih počinitelja, mediji će brujati nekoliko dana o incidentu, a sam događaj prekrit će prijelomne vijesti kako ni HDZ, a ni SDP nisu dobili većinu na nedjeljnim izborima za sastavljanje nove Vlade. Mediji u Srbiji, istina, punit će stupce znatno duže, kao što će navedeni i žalosni incident objeručke prihvatiti političari za nova prepucavanja i nove zidove koji bi se trebali graditi između dva naroda, u korist svojih fotelja koje im je priskrbio nacionalizam. I tu će priči biti kraj. Košarkaše, vaterpoliste, odbojkaše ubuduće će pratiti interventna policija, od mirnih šetnji Zagrebom ili Beogradom više neće biti ništa i uglavnom će stvari biti kakve su bile i prije. Počinitelje kaznenog djela naći će se isto kako se našlo i autore svastike na Poljudu, akteri će imati povlašteni status u svojoj navijačkoj skupini, a mi roditelji i dalje ćemo strepiti kod svakog ždrijeba Lige prvaka da nam usud i nesreća ne daju za protivnika kakav srpski klub i sve će relativno ostati na mrtvoj točki koja paše isključivo i jedino – političarima sa obje strane.

Do boksera koji će nekoga ubiti

Dok jednom, u bliskoj budućnosti, par sati prije vaterpolskog ogleda između Partizana i Medveščaka, jedan bokser ne sijevne par milimetara više i na licu mjesta usmrti jedno nesretno dijete, jednog momka kojeg su njegovi roditelji odvajajući od usta podigli, zaboravljajući svoja kina i kazališta odgojili u sportskom duhu i za njegovu karijeru žrtvovali praktički sve što su imali. I tada će se mediji slično zgražati jedan ili dva dana, političari će zatvarati pa otvarati granice i pregovore, ovisno o predizbornim ili postizbornim ciljevima, a policija će napraviti uviđaj i podnijeti kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.

A mi roditelji te djece, mi koji smo žrtvovali svoja ljetovanja i zimovanja za njihove treninge, dvorane koje nemaju uvjete i grijanja, putne troškove i članarine, košarkaške i vaterpolske lopte i dresove, naknade za regionalne suce i rasvjetu, proklinjat ćemo dan kada nismo svoje sinove pustili da odu na vrijeme iz ove balkanske vukojebine u kojoj ti kreten metalnom palicom rastvori glavu djetetu jer je Srbin, ili jer je Hrvat.

Najporažavajuća činjenica je da su ta djeca, upravo ta generacija juniora naša djeca, djeca moje generacije, ne generacije mojih roditelja i da su ona produkt nas, naših mržnji, naših isključivosti i naših ratova. Opsjednuti sobom, svojim hermetički izoliranim svjetonazorima odgajali smo i odgajamo nasilnike, adolescente zadojene mržnjom prema drugima i drugačijima, frustrirane mlade ljude koji su se spremni organizirati, spremni naoružati i spremni prosuti metalnim palicama svom vršnjaku mozak po asfaltu.

Mi roditelji, zajedno

I trebali bi se danas organizirati mi roditelji te djece, barem preko društvenih mreža na kojima visimo dok nam djecu odgaja ulica i politika, i trebali bi zajednički sa roditeljima vaterpolista Partizana dignuti kaznenu prijavu, onu koju hrvatska policija nikada dignuti neće, kao što neće ni srpska milicija protiv svojih, onih koji su pravi krivci za ovakve i slične tragedije.

Zajednički, mi roditelji i te mladosti iz Srbije i ove mladosti iz Hrvatske koja se bavi sportom, koja još uvijek kako – tako zdravo razmišlja ( jer su to ponijeli iz kuće), trebali bi danas dignuti kaznenu prijavu protiv itekako poznatih počinitelja. Ako hrvatska policija ne zna, niti ikada neće saznati tko su nepoznati počinitelji  jer su bili maskirani ja ću vam kazati. Ja roditelj, bijesni otac koji strepi iz dana u dan za svoje dijete zbog tih nepoznatih pički koje su itekako poznate, itekako javne i itekako jebeni celebrity u Hrvatskoj kao i u Srbiji.

Maskirani gospodin Milanović

Jedan od prvih s maskom je Zoran Milanović. Inače bivši Premijer i čelnik jedne od najvećih parlamentarnih, političkih stranaka  u Hrvatskoj. Taj maskirani gospodin još je jučer vikao kako su Srbi šaka jada, a šaku jada  jednim je preciznim  udarcem dovoljno zamlatiti, zgaziti da ne prlja naš grad, taj maskirani gospodin je slegnuo ramenima na fašistički pozdrav i kazao kako se njemu fućka za to. Fućka mu se što maskirani Boysi dižu desnice na pozdrav, isti onaj pozdrav pod kojim je stradalo toliko nevine djece u Jasenovcu.

Njegov kolega, možda ste ga prepoznali, nižeg je rasta, zdepast i maskiran, no odala ga je kod bijega sa mjesta događaja vrećica s kokainom koja mu je ispala usput.

Policiji bi  taj maskirani napadač trebao biti poznat jer imaju njegov dosje sa kriminalnim djelom posjedovanja i nuđenja maloljetnici opojnih droga, i nije ga teško pronaći. Upravo večeras taj će maskirani napadač objaviti ime i prezime, kućni broj i adresu nečijeg djeteta od četrnaest godina i zatražiti da ga se javno linčuje. Za tu zgodu maskirani napadač će pripremiti dvadesetak tisuća kuna od izdašnih sponzora koji financiraju njegove govore mržnje, frustrirane izljeve bijesa prema Srbima koje, nećete vjerovati, upravo gledaju vaša djeca dok ste vi zabavljeni listanjem Glorije ili komentiranjem pizdarija po društvenim mrežama.

Onaj treći maskirani napadač, a policija bi ga mogla prepoznati jer je nosio beogradski „NIN“ ispod ruke je ni manje ni više već tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović koji je proteklih šest mjeseci svog života posvetio rehabilitaciji ustaštva i popularizaciji istog fašističkog pokreta među mladima. Taj gospodin nije svoj resor pokušao približiti tim mladim ljudima potičući ih da se bave glumom, književnošću ili filmom, taj gospodin sve je svoje napore uložio je kako bi mladost Hrvatske učila kako je cool nositi crno revidirajući povijest iz koje bi trebali izvlačiti pouke do kakvih nas je užasa dovela mržnja na ovim prostorima.

I na koncu onaj četvrti napadač je uvaženi biskup Košić kome je dok je bježao sa mjesta događaja ispao „Glas Koncila.“ Ako ste zapanjeni što je među napadačima jedan svećenik trebali bi poslušati njegove mise i njegove poslanice na kojima upozorava mlade da su vražje sile prisutne, da vrebaju iz mraka i vaterpolskih dvorana i da imaju ili ateističke ili pravoslavne rogove. I da su za Auschwitz odgovorni ateisti.

Zakon je isti i u Srbiji i u Hrvatskoj

Dvadesetak napadača napalo je petoricu mladih srpskih vaterpolista koji su u hrvatsku metropolu došli na kadetski vaterpolski turnir. Mladom vrataru Partizana slomljen je prst, a njegovi prijatelji iz kluba zadobili su ozljede od udaraca. Ako među spomenutim napadačima i nisu bila ta četvorica nesretnika, a mogao sam ih nabrojiti još desetke sličnih i još jebeno licemjernijih što će za svoju guzicu huškati, zavađati i obmanjivati uopće nije bitno. Roditelji iz Srbije navest će sa svoje strane barem isto toliko za koje znaju iz njihove politike i javnog života da, ako i nisu bili pod maskama i držali lance i boksere, da su zasigurno odgovorni jer su godinama huškali tu nesretnu djecu, navijače Partizana da dočekaju mlade juniore Dinama ili Medveščaka i da ih prebiju na mrtvo ime.

Jer zakon je i u hrvatskoj i u Srbiji gotovo identičan i on jasno kaže: „Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se za ona ponašanja u javnosti kojima se ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka bilo koje vjere ili nacionalnosti, te sva ostala prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznene prisile.

Glava prva ( I.) temeljne odredbe o govoru mržnje kojim se potiče na nasilje i kaznena djela. Prema počinitelju se primjenjuje zakon o slučaju sudioništva u kaznenom djelu, u smislu poticanja na kazneno djelo određenom u stavku 1. i u mjestu gdje je bilo koji od sudionika radio ili gdje su prema njegovoj zamisli kaznena djela počinjena.“

Ako ta kaznena prijava ne prođe, jer živimo u takvim zemljama, duboko licemjernim i duboko zagrezlim u mržnju, nepotizam i bijedu, nama roditeljima te djece ostat će barem satisfakcija da smo uradili ispravnu stvar i sve te Vučiće, Milanoviće, Karamarke i Dačiće, Bujance i Šešelje hrvatskoj i srpskoj policiji prokazali kao neizravne počinitelje jednako krive za premlaćivanje te djece i jednako odgovorne kao i one koji su stvarno držali boksere, kamenje i metalne palice u rukama.

Kada dođe dan da se ta prijava usvoji, a ti i takvi huškači ohlade u zatvorima i dobro razmisle čije je dijete moglo nastradati radi njihovih nepromišljenih (uglavnom dobro promišljenih) poruka, na ovim prostorima konačno će zavladati red i pravne države će profunkcionirati. 

I tada će mladi vaterpolisti Partizana mirno šetati Zagrebom i diviti se curama koje taj prekrasni grad ima, kao što će i mladi košarkaši Splita mirno šetati Kalemegdanom ruku pod ruku sa crnokosim i vatrenim djevojkama iz Beograda bez straha da će ih kakav primat napasti i zamlatiti metalnom šipkom. Tom majmunu tada će biti savršeno jasno da će za taj čin fasovati dvadesetak godina zatvora i da će ga razapeti kako mediji tako i političari koji će javno zahtijevati od pravosuđa da ga brutalno kazne, izoliraju od normalnog svijeta i preodgoje. Politika će biti ta koja će omogućiti takvo jasno i nedvosmisleno provođenje zakona i Ustava u smislu smanjivanja tenzija, suživota i boljih odnosa između dva susjedna naroda, kako ekonomske, tako i kulturne prirode.

Kada se to dogodi na vlasti će biti ljudi koje praktički nećemo niti poznavati, niti će nas biti briga iz koje su stranke ili kojeg polariteta politike dolaze. Oni će na sjednice dolaziti na biciklima i dok sijedi Zoran Milanović bude držao svoj govor kao čelnik parlamentarne opozicije, oni će slušati najnoviji uradak Davida Guette na svojim slušalicama i kupovati on-line karte za Ultru u Beogradu. Kada taj ishlapljeli starčić završi, dodvoravajući se minornoj desnici koja ima jednog predstavnika u Saboru, dignut će ruke za usvajanje novog zakona, zakona za kojeg opozicija nije htjela glasati. Zakon koji će jamčiti puna prava LGBT osobama, zakona koji će jamčiti slobodne i otvorene granice sa susjedima u smislu širenja dobrosusjedskih odnosa, zakona koji će zaštititi antifašizam kao civilizacijsku tekovinu i zakona koji će konačno povijest prepustiti povjesničarima, otvorivši čistu i praznu stranicu budućnosti, kako znanstvene i tehnološke, tako kulturne i sportske.

Zakona o političarima koji će volontirati u Saboru, zakona o regionalnim ligama na kojima će se ukloniti žice sa stadiona i zakona o navijačima koji će poštivati i prava te populacije u skladu sa europskim normama i odredbama.

I o većim pravima djevojaka koje žele upoznati vršnjake sportaše iz Srbije, kao i cura iz Beograda koje žele upoznati mlade Hrvate naravno.

Jer to je u njihovim godinama njima uostalom jedino i važno u cijeloj ovoj priči.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala