Koga to pape nasljeđuju? Nitko ni čuo nije za Petra u Rimu

Foto: Shutterstock

Sadašnji papa Franjo službeno je 264. čovjek kojega se smatra nasljednikom apostola Petra, prozvanog prvim papom u povijesti Crkve. Da ovom popisu dodamo razne antipape iz burne crkvene prošlosti, bilo bi ih - ako ne lažu knjige - ukupno 306. I svi oni smatrali su da sjede na Petrovoj stolici. Na njihovu žalost, čini se da na njoj nikada nije sjedio Šimun sin Jonin, nazvan na aramejskom Kefa (Stijena), a na grčkom Petros. Štoviše, po svemu sudeći on nikada nije posjetio Rim ni turistički, kamoli boravio u njemu kao pontifex maximus s rekordnim stažom.

Izvori o Petru

O Petru pišu sva četiri kanonska (i brojna nekanonska) Evanđelja, zatim Djela apostola (kao neki nastavak Evanđelja po Luki), a na popisu novozavjetnih knjiga imamo i dvije knjige za koje se tvrdi da ih je napisao Petar.

Najpouzdaniji zapis o Petru ostavio nam je apostol Pavao, prije svega u Poslanici Galaćanima. On se s Petrom osobno susreo u barem u dva navrata, u Antiohiji i u Jeruzalemu. Pavao spominje Jakova, Kefu i Ivana kao stupove Crkve. Petar svakako ima visoko mjesto, što svjedoči i navedena titula. Susreti Pavla s Petrom dogodili su se sredinom 30-ih i krajem 40-ih godina prvog stoljeća, Petar nije u Rimu, niti se uopće implicira da je on glavni: Pavao kao prvog od trojice navodi Jakova Pravednog, Isusovog brata. Svejedno, Crkva će bez krzmanja staviti da je Petar bio papa još negdje od početka tridesetih godina.

Zanimljivo je da Pavao za sebe kaže da je imao misiju među neobrezanima (paganima) baš kao Petar među obrezanima (Židovima), koji su prvenstveno živjeli u Judeji. Poslanica Galaćanima pisana je oko 50. godine i ne kaže nam ništa više o Petru, posebno ne da je on sada u Rimu i da predsjedava Crkvom.

Pavao spominje Petra još jednom u Prvoj Korinćanima 9.5: „Nemamo li i mi pravo voditi sa sobom ženu, kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa?” Petar je očito radio misionarski posao i bio oženjen, a vidimo da je Isus imao još neku braću (što je već zasebna tema). Čini se da je neko vrijeme bio i u Korintu.

Je li bio i u Rimu?

Pavlova šutnja o Petru u Rimu

Pavao će 57./58. godine pisati i Poslanicu Rimljanima, a na kraju će pozdraviti brojne vjernike - pedesetak žena i muškaraca. O Petru niti spomena. Jedna je mogućnost da imamo zapravo verziju poslanice s pozdravima vjernicima u Efezu; druga je mogućnost da Petra u to vrijeme ni nema u Rimu. Pavao će u Galaćanima prepričati i svoj sukob s Petrom oko tretmana vjernika iz paganstva i prijetvornog ponašanja pred Židovima. Osim što saznajemo da se Petar više nije držao judaističkih propisa, vidimo i da njega Pavao ne smatra glavnim u Crkvi.

Još je znakovitija šutnja o Petru koju nalazimo u pseudo-Pavlovim pastoralnim poslanicama (Titu i dvije Timoteju). Prema njima, Pavao je u Rimu, očekuje uskoro svoju presudu, žali se da ga podupire samo malo njegovih suradnika. Petra ne spominje - piscu (ili, piscima) tih krivotvorina, nastalih negdje pred kraj stoljeća, uopće nije bila ni poznata priča o Petru u Rimu.

Nitko ni čuo za Petra u Rimu

U sva četiri Evanđelja imamo anegdote u kojima se pojavljuje Petar, kao emotivno nestabilni Isusov sljedbenik. Na svim popisima apostola Petar je na prvom mjestu (a Juda na posljednjem). U Mateju 16 Isus čak veli Petru da će na toj stijeni (misleći na Petra) izgraditi svoju Crkvu - i to je postalo i temeljem učenja o papinskoj sukcesiji. Tekst ne spominje niti Rim niti bilo kakvu sukcesiju: napokon, Isus kao apokaliptičar uopće nije mislio da će se povijest kršćanstva odužiti na dvije tisuće godina (and still counting).

Petra Evanđelja smještaju u Kafarnaum, grad na obali Galilejskog jezera, spominje se i njegova punica (što znači da je bio oženjen) i da je po zanimanju bio ribar, kao praktički svi muškarci tog mjesta. Obično se ovi podaci smatraju dosta vjerojatnim. Arheološki nalazi potvrđuju da se radilo o kulturno vrlo zaostalom naselju, bez ikakvog traga pismenosti.

Zanimljivo je da Luka u Djelima priznaje da su Petar i Ivan bili nepismeni i neuki. Pisac potom iznosi razne legendarne priče o Petru, a na prvom crkvenom saboru u Jeruzalemu Petar navodno izriče da mu je povjereno propovijedanje među paganima, što izravno proturječi Pavlovim riječima. I kod Luke glavnu riječ na saboru (koji se prema uvriježenoj kronologiji održao 48. godine) ima Jakov, a ne navodni rimski biskup. Luka piše barem dvadeset godina nakon Pavla, prema crkvenim kroničarima Petar je već skončao svoj život kao žrtva Neronovog progona, no o svemu tome kod Luke niti slovca. Nakon te epizode u Jeruzalemu, Petra se više ni ne spominje. I kad na kraju knjige Pavao dolazi u Rim, njega tamo ne dočekuje Petar, Luki očito nije poznata nikakva tradicija o Petrovom stolovanju u prijestolnici Imperija.

Proročanstva o Petrovoj smrti

Novi Zavjet ima i dvije poslanice koje se pripisuju samome Petru, tako se i sam pisac predstavlja. Nevolja s tim tekstovima jest da u sebi sadrže previše helenističke filozofije, mitologije i retorike da bismo ih uopće pripisali neukom i nepismenom ribaru iz Galileje. Današnji stručnjaci smatraju da su poslanice napisala dva različita autora, pri čemu je onaj drugi imitirao poslanicu apostola Jude (Isusovog brata, a ne izdajnika). Upravo u toj drugoj, koja je nastala vjerojatno početkom drugog stoljeća, „Petar” podsjeća na Isusovo proročanstvo o njegovoj smrti. O kasnom datumu pisanja svjedoči i rasprava o odlaganju Kristovog drugog dolaska, koji se trebao odigrati najkasnije par desetljeća nakon raspeća.

Autor Prve Petrove šalje pozdrave iz „crkve izabrane u Babilonu”,  što neki tumače da se radi o kriptičnom nazivu za grad Rim. Iako to ne zvuči pretjerano uvjerljivo, bila bi to prva naznaka tradicije o Petru u Rimu. Od čovjeka koji se lažno predstavlja kao Petar, pa mu vi vjerujte na riječ.

I posljednje poglavlje Evanđelja po Ivanu završava Isusovim proricanjem Petrove mučeničke smrti. Evanđelje je pisano sredinom 90-ih godina prvog stoljeća, a 21. poglavlje je kasniji dodatak iz drugog stoljeća. Isus Petru povjerava „Pasi ovce moje” i očito je da nepoznati autor u Petru vidi nekog posebnijeg nego što je to vidio Petrov suvremenik Pavao. Međutim, ni tu nema riječi o nekakvoj biskupskoj službi u Rimu, ta je ideja nepoznata i autoru koji piše barem pola stoljeća nakon okončanja Petrovog života. 

I kad Klement Rimski (kojega se naziva i papom Klementom I.) piše negdje 88. godine o Petrovoj smrti, niste sigurni da je to uopće bila mučenička smrt, a o Rimu niti spomena čak ni od njegovog navodnog sugrađanina kojega je (opet navodno) za svećenika posvetio baš Petar.

Kad je Petar otišao u Rim?

Čak ni krajnje mutni citat Ignacija Antiohijskog s kraja prvog stoljeća ne kaže ono što bi katoličke uši htjele čuti: „Ne zapovijedam vam kao što su Petar i Pavao činili”, piše u svojoj Poslanici Rimljanima. Hoće li on reći da su apostoli bili tamo ili samo da su imali puno veći autoritet od Ignacijevog? Što god, ni on u Petru ne vidi nekog papu.

Petar će definitivno otići u Rim tek krajem drugog stoljeća, kad će ga tamo smjestiti i Irenej Lionski i nepoznati pisac Djela Petrovih. Onaj prvi ustvrdit će da su Petar i Pavao osnovali crkvu u Rimu, čime prilično proturječi riječima samoga Pavla iz Poslanice Rimljanima (gdje veli da tamo nije još bio). Onaj drugi nam donosi legendarni quo vadis razgovor Isusa i Petra te priču o Petrovom raspeću na križu. Vjerojatno ste i sami čuli da je Petar tražio da ga se razapne naglavce. Guglajte malo, pročitajte sami navodne Petrove riječi prije i tijekom razapinjanja. 

Ako mislite da je taj dugački helenističko-mistički govor održao nepismeni judejski ribar iz Kafarnauma, onda slobodno svratite do Crkve Svetoga Petra u Rimu, posjetite i njegov navodni grob te ostavite što bogatiji dragovoljni prilog.

Nećete biti ni prvi ni posljednji.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala