JEDNOM je netko pametno rekao da fakulteti ne postoje radi studenata, nego profesora. Ovo je priča o tome...
Dakle, koliko god se ovih dana po medijima trudio naći pametan komentar na činjenicu o iznenađujuće velikom broju nepopunjenih mjesta na fakultetima, nikako mi ne polazi za rukom naći pravi. Neki optužuju Bolonju, neki zemlju u raspadu, neki srozavanje obrazovnog sustava i kriterija stručnosti nauštrb političkog dodvorništva… I u svemu tome ima neke istine.
Nije mi ni na kraj pameti tvrditi da su slabi školski rezultati posljedica i toga da neki školarci, očito dosta njih, slabo uči. Ali kao otac djeteta koje je upravo prolazilo proces izbora i upisivanja fakulteta, ozbiljnim problemom smatram nešto što još nigdje nisam vidio da je istaknuto, a toliko je očito - nepopustljivo staromodan proces odabira i upisa na fakultete.
Podjela kao i prije 200 godina
Podjela na društvene i prirodne struke kod nas je još uvijek postavljena kao prije stotinu, dvije stotine i više godina: društvenjake se regrutira preko književnosti (hrvatskog), a prirodnjake putem matematike. Moj mali je, primjerice, još kao osnovnoškolac svima u obitelji i susjedstvu stavljao programe u računala, popravljao ih, brisao, punio, dovodio u red podivljale mobitele, kao beta tester amater komunicirao s ljudima u Indiji, Americi, Njemačkoj, kao srednjoškolac s još dvoje frendova iz Tesle osvajao je projektom robotskog kazališta zlatne medalje za izume i tehnologiju na FER-u (!) i na drugim važnim natjecanjima, dogurali su i do toga da im Carnet plaća čarter-let i super hotel u Dubrovniku da bi ti klipani profesorima držali predavanja na njihovim stručnim seminarima o IT sektoru, tehnologijama, mogućnostima…
Ali, da ne ispadne da ga samo hvalim, reći ću da on ne voli učiti i, što da mu radim, radije će iz informatike i engleskog na maturi dobiti bez ikakvog učenja četvorku nego s malo muke peticu. Kao takav, bio je zainteresiran da upiše nešto iz IT-ja, multimedije, programiranja, IT dizajna…
Gdje su u današnjem obrazovnom sustavu specijalistička izučavanja?
Ali jebiga, ne zna matematiku, ne voli je niti ga ona zanima. Štoviše, nadam se samo da baka neće doznati da ga tračam naokolo - na prvom je roku mature padom iz matematike postao dio crne statistike o rekordnom broju od osam tisuća posrnulih maturanata. Na drugom se roku, ajde, provukao, tako da ni između izrazito malog broja faksova koji bi bili koliko-toliko u skladu s njegovim interesima, vještinama i, jebiga, vremenom u kojem živimo, nije uspio upisati baš ono što je htio. Jer, eto, sva njegova znanja procjenjivana su preko matematike koja je odavno prestala biti ključan, pouzdan i definitivan lakmus-papir za tehničke vještine i potrebe novoga doba, posebno onih izraslih u posljednjih dvadesetak godina.
Na drugoj strani nije puno bolje, ondje caruje hrvatski jezik. Kamen spoticanja mnogih sudbina zainteresiranih za društvena ili kreativna zanimanja. Nije mi ni na kraj pameti promicati nečitanje knjiga i zanemarivanje lektire, ali Spielberg, Lucas i Tim Burton samo su neki od globalnih velikana epohe koji su otvoreno priznali da nikada nisu osobito čitali knjige te da su svoju maštu i svjetove primarno gradili kroz filmove i stripove, TV… Gdje su u današnjem obrazovnom sustavu specijalistička izučavanja audiovizualnih sadržaja, multimedije, kritičkog razmišljanja, kreativnih industrija?
Kozmetički pomaci
Ako i postoje, onda su u uskospecijaliziranim obrazovnim programima, dok su u svijetu oko nas te pojave ili potrebe za njima na svakom koraku. Ali što raditi kad u nas profesorski kadar, kolegiji i kurikulumi desetljećima stoje na mjestu, s kozmetičkim pomacima u odnosu na promjene koje civilizacija nosi? Na privatnim veleučilištima i visokim školama također postoje slučajevi da programe rade prema predavačima koje treba namiriti, a ne prema objektivnim potrebama, ali javni sveučilišni visokoobrazovni sustav u tome je do koljena.
Zato panika zbog nekoliko tisuća nepopunjenih mjesta zapravo nije vijest u ovoj zemlji; prava je vijest da su fakulteti nepopunjeni tisućama kadrova i programa kojima će više biti u dosluhu s vremenom i generacijama kojima bitno oblikuju život.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala