Franjo Tuđman bio je centralna politička ličnost u Hrvatskoj u vremenu raspada Jugoslavije i rođenja moderne Hrvatske. Premda po struci povjesničar, Tuđman je bio vojni časnik, upravitelj, predsjednik i političar te osnivač najpoznatije stranke u recentnoj hrvatskoj povijesti, HDZ-a. Odigrao je ključnu ulogu tijekom raspada bivše države te postao prvi hrvatski predsjednik.
Mladi Tuđman kao gorljivi komunist
Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću 1922. godine u velikoj obitelji. Pohađao je školu u Zagorju, a poslije je doma pomagao obitelji. Njegova majka bila je prakticirajuća katolkinja, dok je otac zastupao antiklerikalni stav po uzoru na Stjepana Radića. Franjo Tuđman već je tijekom srednje škole pokazivao zanimanje za politička događanja, a upoznao je i Vladka Mačeka kada mu je bilo 15 godina.
Premda je otac bio podržavatelj HSS-a, Franji su se više sviđali komunizam i ideje koje su zastupali socijalisti. 1940. godine on je uhićen s grupom komunista koji su slavili obljetnicu Oktobarske revolucije.
1942. godine već je bio dio partizanskog pokreta te objavljivao članke i pamflete koji su pozivali na revoluciju i ustanak protiv okupatora. Tijekom građanskog rata u Jugoslaviji izgubio je mlađeg brata Stjepana, a otac i još dvojica braće jedva su preživjeli boraveći u koncentracijskim logorima.
General Tuđman
Nakon rata Tuđman je gradio vojnu karijeru. Do 1953. godine radio je kao niži časnik, da bi onda postao šef Ureda za obranu, a 1959. godine dobio je titulu vrhovnog generala u jugoslavenskoj vojsci.
Ipak, rad u vojsci brzo mu je dosadio, pa ju je 1961. napustio i počeo je predavati. 1963. godine postao je profesor na FPZG-u, gdje je predavao modernu povijest. Njegova interpretacija domaće povijesti od 1918. do 1939. godine nije odgovarala vlastima, stoga mu je pozicija profesora bila klimava. Tuđman je tada odlučio doktorirati i nastavio je raditi kao profesor.
Hrvatsko proljeće i skretanje od komunizma
U vrijeme Hrvatskog proljeća Franjo se priključio pokretu i uhićen je, no Tito je osobno zatražio da ga se poštedi velikih kazni. Prema nekim izvorima, isto je učinio i Miroslav Krleža. Tuđman se od Proljeća sve više okretao nacionalnim idealima te napuštao socijalističke postulate, smatrajući ih zastarjelima.
Takva razmišljanja bila su poduprta događanjima u 80-ima, poglavito nakon Titove smrti i recesije koja je uslijedila. Rastuće nezadovoljstvo među jugoslavenskim narodima najavljivalo je novi sukob, a Franjo je 1989. godine osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu, kojoj je cilj bio stvaranje autonomne Hrvatske. Neovisnost je također bila ideja, no Franjo je bio oprezan, znajući da je to velik pothvat koji se ne može tek tako ostvariti.
HDZ i 90-e
Kada su se početkom 90-ih organizirali prvi višestranački izbori u Hrvatskoj, Franjo je uključio svoj HDZ u utrku te pobijedio, osvojivši preko 60% mjesta u saboru. Nova politička situacija u zemlji postajala je sve napetija, a mnogi srpski mediji optuživali su Tuđmana i HDZ da pokušavaju oživjeti NDH te tako plaše Srbe u Kninu i ostatku Hrvatske.
Uskoro je započeo Domovinski rat, a Franjo Tuđman profilirao se kao vođa nove, neovisne Hrvatske. On i njegovi vojni savjetnici organizirali su obranu Hrvatske, borili su se za njeno priznanje vani te organizirali rekonkvistu hrvatskog teritorija 1995. godine kroz Bljesak, Oluju i druge operacije. Tuđman je sudjelovao na hrvatskoj strani kao potpisnik Daytonskog sporazuma.
Nakon rata
U modernoj i neovisnoj Hrvatskoj Franjo se fokusirao na unutarnja pitanja, pokušavajući državu odvući od socijalističkih gospodarskih praksi prema onoj kapitalističkoj. To je dovelo do teških kritika na račun HDZ-a jer je ispalo da su najbitnije i najmasovnije tvrtke prešle u ruke HDZ-ovih prijatelja, obično ljudi koji nisu bili kompetentni za takve pozicije.
Tuđman je ostatak 90-ih vladao Hrvatskom kao predsjednik te držao sve poluge vlasti u svojim rukama. Mnogima se nije svidjelo što država unatoč najavljenom novom, kapitalističkom sistemu i dalje ima svoje prste baš u svemu. Ta su nezadovoljstva rezultirala masovnim demonstracijama 1996. godine za Radio 101, kada su ga vlasti htjele ukinuti.
Tuđman je od 1993. godine bolovao od raka. U novoj, neovisnoj Hrvatskoj nije imao puno vremena da provodi svoje planove. Zadnji put se u javnosti pojavio 1. studenog 1999., a umro je 10. prosinca iste godine. Pokopan je na Mirogoju u Zagrebu. Svojim djelovanjem, koje možemo hvaliti i kritizirati, Tuđman se uspio upisati u povijest kao jedan od tri najvažnija Hrvata 20. stoljeća, uz bok Stjepanu Radiću i Josipu Brozu Titu.