Rimsko Carstvo bilo je ogromna država koja je okupila mnoge narode i kulture. U takvom ozračju pitanje religije bilo je vrlo važno, a mnogi su Rimljani smatrali da su rimski vojni i upravni uspjesi tijekom stoljeća produkt općeg pijeteta rimskog društva.
Rimljani su vjerovali u svoje bogove, a tijekom stoljeća i mnoge strane kulture poprimile su njihove duhovne običaje. Međutim, početkom 1. stoljeća javlja se vjerska sekta koja prati Isusa Krista, a njihova drugačija religija gadila se većini duhovnih Rimljana.
313. godine kršćani su već bili mnogobrojni i djelomice priznati u društvu, pa je car Konstantin potpisao Milanski edikt - dokument kojim je kršćanstvo priznato kao jedna od mnogih religija u Rimskom Carstvu. Premda je edikt potpisan u veljači, na snagu stupa sredinom lipnja 313. godine.
Postoji nekoliko razloga zašto su Rimljani proganjali kršćane prije 313. godine. Prvi je bio taj da su kršćani odbijali sudjelovati u društvenim događajima koji su se organizirali u čast rimskih bogova. Prosječnom Rimljaninu nije bilo jasno zašto bi se netko otuđio od društvenih okupljanja koja su njemu bila centralni događaj tog mjeseca. Što oni tada rade u svojim domovima? Sigurno spremaju neku urotu!
Drugi razlog bila je kršćanska isključivost. Kršćanstvo nije bilo jedina druga religija u državi, no pripadnici raznih kultova ili sektaši koji bi vjerovali u nekog vojskovođu mogli su kombinirati svoj kult s državnom religijom. Kršćanstvo je pak bilo vrlo isključivo - nazivali su sve ostale religije krivim i netočnim i odbijali su priznati rimske bogove, što je mnogima bilo vrlo uvredljivo.
Mnogim Rimljanima također je bilo nepojmljivo da kršćani vjeruju u samo jednog boga. Smatrali su to krivim i ismijavali su kršćanstvo kao vrlo siromašnu religiju.
Upravo zbog tih razloga kršćani su često bili okrivljeni za probleme u državi. Neron ih je optužio da su spalili Rim pa ih ceremonijalno palio žive po rimskim trgovima, a Dioklecijan je proveo opći progon kršćana po cijeloj državi: rušio je crkve, zapalio katakombe, zaplijenio im svu literaturu. Tisuće ljudi umirale su u tamnicama, ostalima je dosuđena smrtna kazna.
Stvari se mijenjaju u 4. stoljeću, kada na vlast dolazi Konstantin. Radi se o vrlo sposobnom rimskom caru koji je vodio uspješne ratne kampanje i proveo ključne reforme u Rimskom Carstvu. Kada je ratovao protiv svog suvladara 312. godine, navodno je imao viziju od boga i ugledao je veliki križ tijekom bitke. Od tada je kršćanin koji je odlučio stati na kraj progonima vjernika.
313. godine potpisuje Milanski edikt kojim priznaje kršćanstvo. U 4. stoljeću kršćanstvo je bilo samo još jedna od puno rimskih religija, a krajem stoljeća car Teodozije odlučuje napraviti od ove vjere državnu religiju i sve ostale zabraniti. Rimsko Carstvo tada postaje kršćansko, a utjecaj kršćanstva nadživjet će i sam Rim te postati dominantna vjerska, filozofska i društvena ideja srednjeg vijeka.